1

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. mlt. N. B. iz V., OIB: ..., zastupan po majci i z.z. S. B. i 2. S. B. iz V., OIB: ...., oboje zastupani po G. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-680/2022-15 od 14. lipnja 2023., u sjednici vijeća 26. lipnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-680/2022-15 od 14. lipnja 2023.

 

              II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: .... kojeg su 29. lipnja 2007. sklopili prednik 1. i 2. tužitelja J. B. i tuženik, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem OV-21335/07 od 29. lipnja 2007., prema kojoj odredbi se dio glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a sve temeljem valutne klauzule.

 

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da 1. tužitelju isplati iznos od 1.707,05 eur/12.861,76 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da 2. tužiteljici isplati iznos od 3.414,98 eur/25.730,16 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da 1. tužitelju i 2. tužiteljici naknadni parnični trošak u iznosu od 1.736,78 eur/13.005,77 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i drugih provedenih dokaza.

7. U žalbi navodi da sud pogrešno tumači odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je određena primjena utvrđenja iz kolektivne presude u individualnim parnicama. Smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti isključivo odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (čl. 118. ZZP/14), a koja se primjenjuje na postupke naknade štete, što tužitelji nisu dokazivali, niti je sud utvrđivao. Navodi da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli predniku tužitelja bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Također, da nije utvrđeno jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli. Ističe da je vodio računa o predniku tužitelja kao klijentu i ponudio mu sklapanje ugovora o kreditu u različitim valutama, a prednik tužitelja je po vlastitom izboru i nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je prednik tužitelja samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe, ovdje valutnu klauzulu. Navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i uočljive, pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Također, obzirom da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor ispunjen i prednik tužitelja nikada nije prigovarao visini anuiteta niti koristio pravo na raskid ugovora. Navodi da je način na koji protumačen direktan učinak presude iz kolektivnog spora tuženika onemogućilo u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju sve navode tuženika kao neosnovane. U bitnom navode kako tuženik u žalbi pokušava ponovno isticati prigovore koje je već bezuspješno isticao u postupku zaštite kolektivnih interesa, a koje su otklonili Visoki trgovački sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te u konačnici svojom odlukama i Ustavni sud Republike Hrvatske, potvrđujući tvrdnju tužitelja da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu nisu bile razumljive. Visoki trgovački sud je već proveo "test poštenosti" spornih odredbi, te je utvrdio njihovu ništetnost. Valjanost i zakonitost prvostupanjske presude u smislu standarda kojih se tuženik morao pridržavati kod sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, utvrđeni su i u presudi suda Europske unije u predmetu C-186/2016 Andriciuc i dr. protiv B. R. S., a koja presuda  također obvezuje i sud prvog stupnja. Navode, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske o svim tim prigovorima tuženika zauzeo jasno i nedvojbeno pravno stajalište te bespredmetno ponovno raspravljati o tim prigovorima. Slijedom navedenog tužitelji navode kako je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, uključujući i tuženika, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese prema potrošačima korisnicima kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute za koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 povodom revizije u odnosu na tuženika.

10. Predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traže trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

11. Žalba nije osnovana.

12. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

12.1. Nije počinjena ni bitna povreda iz  odredbe čl. 354. stavak 1. u vezi čl.190. st. 1. ZPP, time što su tužitelji preinačili tužbu u fazi glavne rasprave nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. godine donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, prihvaćanjem preinake tužbe prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP o preinaci tužbe.

12.2. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su 1. tužitelj mlt. N. B. i 2. tužiteljica S. B. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-3378/2021-5 (UPP/OS-24/21) od 21. prosinca 2021. proglašeni nasljednicima pok. J. B. i to 1. tužitelj u 1/3 dijela sveukupne ostavinske imovine, a 2. tužiteljica u 2/3 dijela sveukupne ostavinske imovine pok. J. B., a koju ostavinsku imovinu između ostalog čini i potraživanje prema tuženiku R. A. d.d. iz ugovora o kreditu broj 528-50-4219610 sa stanjem u neutvrđenom iznosu,

-da su prednik tužitelja pok. J. B. i tuženik 29. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 528-50-4219610, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O., pod brojem OV-21335/07 dana 29. lipnja 2007., a kojim je predniku tužitelja odobren kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 24.838,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca,

-da je redovna kamata godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora iznosi 5,20%,

-da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan dospijeća, 

-da je prednik tužitelja otplatio kredit prijevremeno 2013.,

-da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. V.. utvrđeno da tečajni razlika iznosi 38.597,02 kn ili 5.122,05 eur i navedeni iznos predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike.     

  14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF ništetna. Naime, sud utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava prednika tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli obzirom na takvu odredbu, da je došlo do povrede prava interesa potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

15. Zbog toga utvrđeni iznos koji je prednik tužitelja platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vratiti tužiteljima, odnosno da im naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23; dalje ZOO).

 

16. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 15. rujna 2022. proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

 

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

 

18. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ).

 

19. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa tužitelji u ovom postupku mogli su se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

 

20. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba predniku tužitelja bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

 

21. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s prednikom tužitelja, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su predniku tužitelja prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede pozivanja tuženika na zahtjev za sklapanje ugovora koji je popunio prednik tužitelja naznačivši da želi kredit u CHF. isto ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje predniku tužitelja, te osnovom toga utvrdio da prednik tužitelja o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

 

21.1. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

 

22. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su prednik tužitelja i tuženik sklopili 29. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

 

22.1. Tuženik i u žalbi ustraje kod tvrdnji da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

 

23. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

 

24. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

25. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-H. s. u. 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 15. rujna 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

 

26. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

 

27. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, dakle u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete ili isplate, na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Naime, odredbom čl. 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19; dalje ZID ZPP/19 ) izmijenjen je čl. 502. c ZPP-a na način da su iza riječi " naknade štete " dodane riječi "ili isplate". ZID ZPP/19 stupio je na snagu 1. rujna 2019. i prema prijelaznim i završnim odredbama, čl. 106. primjenjuje se na predmete u kojima je tužba podnesena nakon 1. rujna 2019., kao dana stupanja na snagu. (čl. 117. st. 1. ZID ZPP/19). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. rujna 2022.,  izmijenjena odredba čl. 502. c ZPP-a primjenjuje se na konkretan postupak, dakle i na isplatu. Stoga su navodi tuženika neosnovani.

 

28. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju prednik tužitelja, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

 

29. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

30. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

31. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

32. Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 26. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.