1

                            Poslovni broj: Gž-1100/2023-2

Poslovni broj: Gž-1100/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. P., OIB…, iz Ž., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku iz K., protiv tuženika R. A. d.d., OIB…, iz Z., zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-115/2021-11 od 9. kolovoza 2023., 25. lipnja 2024.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-115/2021-11 od 9. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"Odbija se prigovor tuženika R. A. d.d., OIB…, kojim se prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Koprivnici kao neosnovan.“

2. Protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu i preinači pobijano rješenje na način da prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, a podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužitelj podnio tužbu radi radi isplate iznosa od 13.361,04 kuna, koji zahtjev temelji na tvrdnji o nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima Ugovora o kreditu broj 238-50-4181730 od 13. lipnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i da je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, navodeći da su stranke u članku 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, zbog čega predlaže da se predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

5.1. Ocjenjujući poštenje ugovorne odredbe članka 12. Ugovora o kreditu, kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. i 46/07.; dalje: ZZP) utvrđuje da je Ugovor o kreditu otisnut na memorandumu tuženika iz čega je vidljivo da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca. Prema utvrđenju suda tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti je u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a dokazao da se je o odredbi članka 12. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, iz kojih razloga sud primjenom odredbe članka 221. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) utvrđuje da se o odredbi članka 12. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni suda odredba o mjesnoj nadležnosti u sjedištu tuženika, kao kreditora, za tužitelja je nepoštena jer je saslušanjem tužitelja utvrdio da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio u poslovnici tuženika u K., da živi u Ž., koja je udaljena oko 40 km od K., iz kojih razloga bi tužitelj radi ostvarivanja svojeg prava trebao putovati oko 140 km u svakom smjeru, što za njega uzrokuje dodatne financijske troškove, za razliku od tuženika čije sjedište je u Z. pa sud zaključuje da ta činjenica može odvratiti tužitelja od ostvarenja zaštite svojih prava putem suda. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, zbog čega se ona ne primjenjuje, sud je primjenom odredbe članka 59. ZPP-a ocijenio da je za postupanje u ovom predmetu nadležan Općinski sud u Koprivnici, koji sud je tužitelj izabrao u smislu citirane odredbe članka 59. ZPP-a. Iz tih razloga sud odbija prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan.

6. U žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. jer nije uzeo u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost prebivališta tužitelja do sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje tužitelja i ostale okolnosti koje predstavljaju questio facti. Također, tvrdi da nije uzeo u obzir da je tužitelj zastupan po odvjetniku i da njegova prisutnost na raspravama nije potrebna te je tužitelj mogao angažirati odvjetnika na području Z. Tvrdi da navedena ugovorna odredba ne isključuje, ne ograničava ili otežava ostvarivanje prava pred sudom, što sud nije uzeo u obzir, niti je o istom iznio razloge pa se prvostupanjsko rješenje ne može ispitati, obzirom da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tuženik u žalbi iznosi pravno shvaćanje da čak da je prorogacijska klauzula ništetna, nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz članka 46. stavak 1. ZPP-a, dok članak 59. ZPP-a nije primjenjiv jer predmetni spor nije nastao "u povodu djelatnosti te jedinice", a nije moguće primijeniti niti članak 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prilog iznesenim žalbenim navodima tuženik se poziva na odluke županijskih sudova.

7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz Ugovora o kreditu.

8. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da su stranke u članku 12. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a taj je sud i opće mjesno nadležan prema člancima 46. i 48. ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu (ne)dopuštenosti prorogacijske klauzule te nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženik u žalbi smatrajući da rješenje ne sadrži razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud ocijenio da je prorogacijska klauzula nepoštena, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilno prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. SA protiv R. M. Q. te S. E. SA protiv J. M. S. A. P. i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Preneseno na konkretan slučaj to bi značilo da bi odredba iz članka 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iz Zaključka sa sastanka predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. poslovni broj Su IV-308/2020 proizlazi da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

12. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti s citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020., koji je sud pravilno primijenio kada je zaključio da bi tužitelj s obzirom na mjesto prebivališta bio izložen dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u Z., a što je tužitelj naveo u iskazu te uzimajući u obzir visinu zahtjeva, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda koji smatra da bi primjena navedene ugovorne odredbe imala za tužitelja odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonio nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji, tužitelj bi morao angažirati odvjetnika sa sjedištem u Z., a kada bi angažirao odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinio u konkretnom slučaju, odabirom odvjetnika u K. teretili bi ga (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u Z.

13. Točno je da je i prema člancima 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a, koji propisuju opće mjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici tuženika u K., to se tužitelj očito opredijelio za izberivu opće mjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika u smislu članka 59. ZPP-a. Prema stajalištu ovoga suda koje je izraženo u više odluka (npr. Gž-1354/2020, Gž-398/2021, Gž-452/2022 , Gž-717/2022 i Gž-487/23), kao i na sjednici Građanskog odjela od 6. rujna 2022., za primjenu članka 59. ZPP-a poslovna jedinica banke ne mora biti registrirana u sudskom registru, a sklapanje pravnih poslova u vezi kreditiranja građana spada u djelatnost poslovne jedinice.

14. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

Koprivnica, 25. lipnja 2024.