1

                            Poslovni broj Gž R-538/2021-2

Poslovni broj Gž R-538/2021-2

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji  Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari  tužitelja S. B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. zdravlja B.-B.Ž., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz B., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj 3 Pr-108/2019-34 od 19. travnja 2021., 20. lipnja 2024.

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj 3 Pr-108/2019-34 od 19. travnja 2021. potvrđuje.

Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće ukupan iznos od 605,48 eur/4.562,01 kn[1] bruto za zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime dnevnica ukupan iznos od 21,24 eur/160,00 kn bruto, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka II izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 90,25 eur/680,00 kn bruto s kamatama na ime dnevnica (točka III izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 731,38 eur/5.510,56 kn (točka IV izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP).

3. Tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu (točka III i odbijajući dio točke IV izreke), predlažući da se presuda ukine ili preinači, uz obvezu tuženika na naknadu troška žalbenog postupka.

4. Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu (točke I, II i IV izreke), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, uz obvezu tužitelja na naknadu troška žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata u vremenskom razdoblju listopad 2015.-prosinac 2017. u iznosu od 605,48 eur/4.562,01 kn s kamatama i na ime neisplaćenih dnevnica u ukupnom iznosu od 111,49 eur/840,00 kn s kamatama.

8. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, na koji se sukladno odredbi iz čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), odnosno odredbi čl. 107. st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22) primjenjuju odredbe čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a prema kojoj odredbi presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Isto tako, s obzirom na prethodno navedene žalbene razloge koje je dopušteno isticati u ovoj vrsti postupka, nije dopušten žalbeni razlog tuženika kojim se sadržajno upire na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b st. 3. ZPP-a, odnosno da je tužbu u ovoj pravnoj stvari trebalo odbaciti. Sve da tome nije tako, pravilno je sud prvog stupnja u okolnostima konkretnog slučaja otklonio tuženikov prigovor nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe, budući da traženu dokumentaciju – putne radne listove tuženik nije predao tijekom ovog postupka ni na zahtjev suda, a niti na zahtjev vještaka, osnovom čega je pravilno zaključeno da takvu dokumentaciju ne bi predali na zahtjev tužitelja; povrh toga da odredbama ZPP-a nije propisana sankcija odbačaja tužbe ukoliko tužitelj prethodno, prije podnošenja tužbe istu nije zatražio od tuženika. Pri tome nije prihvatljivo ni pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-108/08-2 od 4. rujna 2008., budući da je u tom predmetu tužba odbačena, između ostaloga, iz razloga neodređenosti tužbenog zahtjeva u odnosu na novčanu tražbinu, što nije konkretan slučaj.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. i čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

     10. U provedenom je postupku utvrđeno:

-          da je tužitelj u utuženom razdoblju, do 15. rujna 2018. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza;

-          da u razdoblju 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017. tuženik nije tužitelju isplaćivao dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata, a na što tužitelj ima pravo osnovnom čl. 5. Dodatka I ("Narodne novine" broj 96/2015) Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kojim je uz čl. 59. dodan čl. 59.a u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/2013-dalje KU/13);

-          da među strankama nije sporna visina zahtjeva s osnove neplaćenog dodatka na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata, koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 605,48 eur/4.562,01 kn;

-          da je tužitelj po nalogu tuženika radi obavljanja poslova radnog mjesta, a u vezi s djelatnošću tuženika, upućivan na službena putovanja koja su nekada trajala više od 12 sati, a nekada više od 8 sati, a manje od 12 sati;

-          da je za utuženi period izdano tumačenje broj 3/2014 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 u kojem je navedeno: "Sukladno uglavku članku 64.st.3. Temeljnom Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama radnik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati a manje od 12 sati. Prema tome i vozač sanitetskog prijevoza koji više od 12 sati provede na putu izvan svoje županije ima pravo na dnevnicu pod istim uvjetima".

-          da je 2019. izdano tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12, 24/17, 128/17 i 47/18-dalje TKU) broj 115/19 od 18. srpnja 2019. u kojem je navedeno: "Vozači sanitetskog prijevoza koji provedu više od 12 sati na putu izvan svoje županije imaju pravo na dnevnicu sukladno čl. 63. TKU-a";

-          da u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu zaključak broj 277 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 21. veljače 2007., budući da se isti ne odnosi na utuženo razdoblje;

-          da je angažirana knjigovodstveno-financijska vještakinja I. Š. navela da je od tuženika dobila putne radne listove u vezi drugih vozača, a da joj tuženik za tužitelja nije predao ni jednu knjižicu sa putnim radnim listovima, istaknuvši da ne temelju teko manjkave i nepotpune dokumentacije ne može utvrditi za koje dane i za koje vrijeme se tužitelju uopće može obračunati dnevnica; povrh toga, na temelju uvida u dostavljene joj putne radne listove za druge vozače utvrdila je da su isti manjkavi i nedostatno popunjeni da bi se na temelju takvih dokumenata moglo utvrditi pripada li radniku pravo na isplatu dnevnice jer je u njima navedeno samo vrijeme početka i vrijeme završetka puta, te je sačinjen obračun za putovanja po kojima bi tužitelj eventualno imao pravo na isplatu dnevnice, s time da nije za tužitelja svaka vožnja po putnom radnom listu službeni put na temelju kojeg bi ostvario pravo na isplatu dnevnice;

-          da je vještakinja na temelju dostupnih joj putnih radnih listova za tužitelja, na listu 9 nalaza tabelarno prikazala ukupno deset putovanja tužitelja, temeljem putnih radnih listova koje je tužitelj ispunio, a prilikom kojih radnih dana je tužitelj, između ostalog, vozio i izvan granica svoje županije, pri čemu joj je osnovni kriterij za utvrđenje da bi tužitelju za tih deset radnih dana trebalo pripasti 840,00 kn ukoliko to sud ocijeni opravdanim, bila dužina radnog dana tužitelja (istaknuta u stupcu "provedeno na putu"), koja je u svih deset navrata iznosila više od 8 sati rada, računajući od vremena polaska na put do povratka u B. (iz vještačkog nalaza u tom dijelu je vidljivo da se od tih deset dana u dva navrata radilo o 12 satnom angažmanu tužitelja, u tri navrata o 10 satnom angažmanu tužitelja, te u pet navrata o 9 satnom dnevnom radnom angažmanu tužitelja). Pri tome da su u tim putnim radnim listovima za tih deset radnih dana za tužitelja navedeni podaci iz kojih proizlazi da se vožnja odvijala i unutar županije i da je u većini slučajeva bio uključen odlazak u Z. ili neko drugo mjesto izvan županije, ali da nisu vidljivi sati odlaska, sati dolaska, jedino su navedeni početni sati u smislu početka radnog vremena i završetka jer je po svim tim satima rada obračunata plaća; međutim, putni radni list nije popunjen do kraja jer nema potpisa odgovorne osobe, nema naziva ustanove kuda se je putovalo, slijedom čega je vještakinja istaknula da se temeljem tako popunjenih putnih radnih listova ne može sa sigurnošću utvrditi koliko dnevnice za koji dan pripada tužitelju, niti primijeniti tumačenje TKU broj 115/19 od 18. srpnja 2019. godine;

-          da tužitelj, na kojem je bio teret tog dokaza, tijekom parnice ni na koji način nije materijalnim dokazima dokazao da bi bilo koji dan od navedenih u tabelama vještakinje I. Š. s lista 9 nalaza, proveo upravo na putu izvan svoje županije više od 8 sati dnevno;

-          kada se analizira svaka pojedina destinacija ili popis svih odredišta navedenih u tabeli s lista 9 nalaza, koje je vještakinja prepisala iz dostupnih putnih radnih listova koje je tužitelj inače sam ispunjavao (jer je to između ostalog obveza vozača saniteta), razvidno je da je u samo dva slučaja putovanje ili radni dan tužitelju trajao 12 sati, i to 29. srpnja 2016., te 6. travnja 2018. godine. Međutim, i u ta dva slučaja iz nepotpunih putnih radnih listova da nije razvidno koliko se dugo tužitelj vozio unutar svoje županije, računajući od početka radnog dana, čekanja pacijenta na ukrcaj, točnog vremena kretanja iz G. P., prema T. P., M., S., pa prema Z., te na povratku istim smjerom obrnutim redoslijedom 29. srpnja 2016., odnosno od G. P., prema V. P., G. B., Z., L., pa preko N. R. do G. P. 6. travnja 2018., niti je razvidno točno vrijeme izlaska iz B.-B.Ž. i ulaska u susjednu županiju na putu za Z. i L., odnosno točnog vremena, prilikom povratka iz Z., kada je tužitelj ušao u svoju županiju i vožnje unutar svoje županije da stigne na odredište u G. P.,

-          stoga cijeneći okolnost da je od G. P. do Z., prema podacima HAK-a, službena udaljenost od 120 km, te da je za vožnju potrebno jedan sat i 47 minuta putem E70, sud utvrđuje da se 29.srpnja 2016. i 6. travnja 2018. tužitelj nalazio više od 8 sati dnevno izvan B.-B.Ž. na radu kao vozač sanitetskog vozila i da mu u tim situacijama pripada polovica dnevnice, i to za 29. srpnja 2016. u iznosu od 75,00 kn i za dan 6. travnja 2018. u iznosu od 85,00 kn, odnosno ukupno 21,24 eur/160,00 kn;

-          da u vezi preostalih dana tužitelj ni vještačenjem nije dokazao da mu pripada pravo na dnevnicu, jer da se ni iz jednog dokaza nije moglo zaključiti da bi tih dana proveo na radu više od 8 sati dnevno izvan svoje županije, pa da bi bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je na temelju utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao vozač sanitetskog prijevoza, te da mu tuženik nije isplaćivao dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017., prihvatio tužbeni zahtjev pobliže naveden točkom I. izreke pobijane presude, u skladu s odredbom čl. 59.a KU/13.

12. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja osnovom provedenih dokaza, nalaza i mišljenja angažiranog vještaka, te u primjeni odredbi čl. 63. TKU i tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU broj 3/2014 i broj 115/19 prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu dnevnica za službena putovanja tužitelja izvršena 29. srpnja 2016. i 6. travnja 2018., te u kojem dijelu se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje na obrazloženje pobijane presude.

              13. Žalbeni navodi tužitelja kojima pak osporava zakonitost pobijane presude u odnosu na odbiće preostalog dijela zahtjeva za isplatu naknade na ime dnevnica, sadržajno upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koji žalbeni razlog u ovoj vrsti postupka nije dopušten, kako je to prethodno navedeno.

              14. Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima utemeljena na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

              15. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

              16. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli.

U Rijeci, 20. lipnja 2024.

Sutkinja
Dubravka Butković Brljačić