1

Poslovni broj Gž-991/2022-9

Poslovni broj Gž-991/2022-9

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

            P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. F. O.: … i 2. A. F. O.: …, oboje iz D. S., zastupani po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. L. eGen iz R. A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. H., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. & Z. & B. B. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj 8 P-405/2019-31 od 20. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

             

              I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 8 P-405/2019-31 od 20. svibnja 2022. potvrđuje u točkama I. i II. izreke.

 

              II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zatražili da se utvrdi da je ništetan Ugovor o davanju kredita broj računa 10.455.913 kao i Isprava o zalogu sve od 2. svibnja 2005. te da se utvrdi ništetnim javnobilježnički akt javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., poslovni broj: OU-492/05-2 od 5. svibnja 2005. uz nalog zemljišnoknjižnom odjelu D. S. O. građanskog suda u Zagrebu brisanje upisa založnog prava pod brojem Z-1530/2012/4302, primljeno 9. svibnja 2005., Z-850/05, pod brojem Z-1530/2012/2283, primljeno 9. svibnja 2005., Z-850/05 i pod brojem Z-1530/2012/4299 primljeno 9. svibnja 2005., Z-850/05, sve na temelju solemniziranog Ugovora o davanju kredita, broj računa 10.455.913 od 2. svibnja 2005. pod posl. br. OU-492/05 od 5. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Z. R.- K. iz V., po pravomoćnosti ove presude i to na nekretnini k.č.br 3660, oranica 9689 m2, upisane u zk.ul. 4302 k.o. H., k.č.br … dvorište od 3419 m2, kuća br 35 od 92 m2 i dvorišna zgrada od 133 m2, sve od 3644 m2 upisane u zk.ul. … k.o. H. i k.č.br … šuma od 3610 m2, upisane u zk.ul. … k.o. H. (točka I. izreke).

 

2. Tužitelji su obvezani naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.824,94 eur/13.750,00 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2022. do isplate (točka II. izreke).

 

3. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 663,61 eur/5.000,00 kn (točka III. izreke).

 

4. Protiv citirane presude u točkama I. i II. izreke žale se tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

5. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati, što će dodatno nastavno obrazložiti.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o davanju kredita i isprave o založnom pravu kao posljedice ništetnog ugovora o davanju kredita, koje da su potpisali u Republici Hrvatskoj, a ne u Republici Austriji, i to pred javnim bilježnikom Z. R.-K. iz V., bez prisutnosti druge strane, da je tuženik zlonamjerno na Ugovoru o kreditu i ispravi o zalogu naznačio netočan datum i mjesto zaključenja pravnog posla i potpisa tužitelja, prikrivajući na taj način nedopušteno bankarsko poslovanje u Republici Hrvatskoj, a javni bilježnik prilikom solemnizacije tih isprava, neistinito prikrivajući nedopuštene radnje tuženika, u potvrdi navela da je tužitelj navedene isprave donio u njezin ured; tuženik da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditnog poslovanja pružanjem takvih financijskih usluga na području Republike Hrvatske; povrh toga, predmetni ugovor da je ništetan i iz razloga jer je suprotan odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK), jer tuženik nije imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, a što da je propisano i Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 – dalje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu).

 

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-da su tužitelji s tuženikom sklopili Ugovor o davanju kredita broj računa 10.455.913 za iznos kredita od 18.600,00 eur i potpisali ispravu o zasnivanju založnog prava kojeg su solemnizirali kod javnog bilježnika Z. R.-K. u V. dana 5. svibnja 2005.;

 

-da je u predmetom Ugovoru o davanju kredita broj računa 10.455.913 u rubrici A Predmet kredita i uvjeti ugovorena godišnja fiksna kamatna stopa od 9,875%, zatezna kamata (i kamate na kamatu) u visini od 6 % godišnje, jednokratna pristojba za obradu kredita u visini 2% od iznosa kredita, troškovi po završnom obračunskom terminu (10,00 eur), završni obračunski termini (svakog 31.3., 30.6., 30.9. i 31. 12. tekuće godine), razdoblje otplate u 84 mjesečne paušalne rate od 319,00 eur sa dospijećem svakog 5. u mjesecu, počevši od 5. lipnja 2005.;

 

-da je stoga opisana obveza tužitelja moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje ZOO/05);

 

- da je potraživanje tuženika osigurano založnim pravom za iznos od 18.600,00 eur na nekretnini upisanoj na zk. ul. …, kč. br. … i … (1/1 udjela), k.o. H. za koju su tužitelji izrazili suglasnost o uknjižbi zabrane opterećenja i otuđenja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, te su sa tuženikom odredili tržišnu vrijednost založene nekretnine na iznos od 56.442,00 eur;

 

-da je navedeno da je Ugovor o davanju kredita sklopljen u Republici Austriji, u Leibnitzu 2. svibnja 2005., da su mjerodavni pravni propisi koji vrijede u Republici Austriji za austrijsko kreditno poslovanje te je isti vlastoručno potpisan od strane triju osoba, a istoga dana, u istom mjestu i na isti način da je potpisana i isprava o zasnivanju založnog prava između 1. tužitelja kao vlasnika nekretnina i tuženika kao kreditora;

 

-da je predmetni Ugovor o kreditu i ispravu o zasnivanju založnog prava sa njemačkog na hrvatski jezik prevela I. Ž., sudski tumač za njemački jezik, potvrđujući 4. svibnja 2005. svojim potpisom i pečatom da je prijevod istovjetan njemačkom jeziku;

 

-da je 5. svibnja 2005. navedeni Ugovor o davanju kredita s ispravom o zasnivanju založnog prava solemniziran od  strane javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem OU-492/05, koja je potvrdila da je ispitala tu ispravu i utvrdila da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te su tužitelji u toj ispravi, koju je sastavio javni bilježnik, pristali da se na temelju tog akta, u slučaju neispunjenja dužne činidbe nakon njene dospjelosti, na nekretninama, tada upisanim u zk. ul. …, k.o. H., č.k.br. … i č.k.br. …, može neposredno provesti prisilno izvršenje, da im je ta privatna isprava pročitana i upozoreni da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a tužitelji su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze, da to odgovara njihovoj pravoj volji, te su potpisali tu ispravu. U ispravi javnog bilježnika da je navedeno i da tuženik kao davatelj kredita ima pravo prodati nekretninu ako dužnici tj. tužitelji ne izvršavaju svoje obveze iz ugovora i ne plate tri mjesečne rate. U samoj ispravi o zalogu pod točkom B, 1.tužitelj je dozvolio da se upiše založno pravo na nekretninama u njegovom vlasništvu u korist tuženika kao osiguranje potraživanja iz Ugovora o davanju kredita;

 

-da su tužitelji bili upoznati s odredbama Ugovora o kreditu, kao i o osiguranju tog kredita što proizlazi iz činjenice da su dali potrebne podatke o svojoj imovini, te nisu naveli da bi na bilo koji način bili prisiljeni zaključiti sporni ugovor, niti im je zbog nesklapanja ugovora prijetio ikakav imovinski ili neki drugi gubitak;

 

-da su odredbe Ugovora o davanju kredita s ispravom o zalogu koji je solemnizirao javni bilježnik u cijelosti u skladu s odredbom čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, - dalje ZJB), slijedom čega predstavlja ovršnu ispravu;

 

-da su stoga neosnovane tvrdnje tužitelja da je predmetni akt protuzakonit i ništetan jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a također, za valjanost javnobilježničke potvrde da nije bila potrebna prisutnost tuženika, pri čemu nije bilo potrebno niti utvrđivati postojanje odobrenja za rad tuženika u Republici Hrvatskoj, jer to nije uvjet za stjecanje založnog prava na nekretninama tužitelja u Republici Hrvatskoj;

 

-da tuženik za svoj rad ima koncesiju austrijske Agencije za nadzor financijskog tržišta "FMA", što je razvidno iz rješenja Nadzora financijskog tržišta kojim se utvrđuje opseg koncesije R. L. eGen (list 121-122 spisa), prema kojem, između ostalog, ima i ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno „sklapanje novčarskih kreditnih ugovora i odobravanje novčarskih zajmova“;

 

- da prema mišljenju H. narodne banke, Direkcija pravnih poslova od 18. travnja 2013., mišljenju Hrvatske narodne banke, Sektor podrške poslovanja od 21. lipnja 2013. te mišljenju Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulative i supervizije od 25. studenog 2014., banka koja posluje i ima sjedište na području Republike Austrije ili SR Njemačke, odnosno druge države članice Europske unije ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, a niti Hrvatska narodna banka mora dati svoje odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani Republike Hrvatske ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava. U razdoblju od 2000. - 2013. zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno;

 

- da se na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu, budući da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 3. citiranog Zakona, tj. da se ne radi o ugovoru koji je sklopljen u Republici Hrvatskoj i tuženik nije neovlašteni vjerovnik, kako je taj pojam definiran u čl. 2. citiranog Zakona, a sve i kada bi taj Zakon bio mjerodavan, ne bi se smio primijeniti jer je presudom Suda Europske unije (dalje Sud) u predmetu Milivojević C-630/17, koja ima izravni učinak i na ovaj spor, utvrđeno da su odredbe tog Zakona u suprotnosti s pravom Europske unije.

 

9. Stoga, cijeneći da su stranke predmetnim Ugovorom o davanju kredita ugovorile austrijsko pravo kao mjerodavno, razmatrajući valjanost tog ugovora prema mjerodavnom pravu iz odredbi austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811.,  sud utvrđuje da se iz provedenog dokaznog postupka ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i na način da bi tuženik prilikom zaključenja istog koristio nepoštenu poslovnu praksu. Upravo suprotno, utvrđuje da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos; u predmetnom ugovoru sadržane su odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu; ugovor sadrži elemente o sudskoj nadležnosti, o sredstvima osiguranja, kamatama, vremenu otplate kredita, otkazu kredita, kao i trenutku dospijeća cijelog duga. Nadalje, utvrđuje da je ugovor o kreditu konsenzualni ugovor koji nastaje kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, što znači da realizacija ugovora, odnosno isplata dijela novčanih sredstava iz kredita i plaćanje rata kredita ne spada u sam akt zaključenja, već perfekcije ugovora, te da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključili. Utvrđuje da je paragrafom 1000. st. 2. Općeg građanskog zakonika propisano kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu, ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke u odjeljku B pod točkom 3 izričito ugovorile da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, da se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos, dok su u odjeljku A izričito ugovorile primjenu godišnje ugovorne fiksne kamate te zateznu kamatu (i kamatu na kamatu godišnje).

 

10. U odnosu na tvrdnje tužitelja da bi cjelokupni dogovor i potpisivanje Ugovora o kreditu bilo organizirano i izvršeno u Republici Hrvatskoj putem posrednika D. G. iz V., kojeg je upoznao putem treće osobe, sud utvrđuje da navedena činjenica nije relevantna jer da je u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15.,102/15. i 52/16., dalje ZPK) potrebno da je riječ o kreditnom posredniku, a to je, prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 6. ZPK fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u okviru svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku: - prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, - provodi druge pripremne radnje za potrošače vezane za ugovor o kreditu ili, - sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika, a da je prema odredbi članka 19.j ZID ZPK, samo ugovor o kreditu koji sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ništetan. Stoga, kako se za predmetni ugovor ne tvrdi da ga je sklopio posrednik, utvrđuje da u primjeni ZPK ne bi bilo relevantno kakvo drugo sudjelovanje neke treće osobe u sklapanju predmetnog ugovora, iz kojih razloga odbija provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka i D. G..

 

11. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je mjesto zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u Republici Austriji, u mjestu Leibnitz gdje tuženik ima sjedište, a što se navodi i u navedenom ugovoru, kao i da su u slučaju pravnih sporova mjerodavni pravni propisi koji vrijede u Republici Austriji za austrijsko kreditno poslovanje u važećem izdanju. K tome, i prema odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje- ZOO/91), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što je identično regulirano i odredbom čl. 252. st. 2. ZOO/05, smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu. Stoga ni tvrdnje da su tužitelji potpisali ugovor kod javnog bilježnika u Zagrebu nema odlučan značaj za utvrđenje činjenice u pogledu mjesta sklapanja ugovora.

12.1. Isto tako, ni okolnost da bi sporni ugovor o kreditu bio sklopljen posredovanjem treće osobe, ne može utjecati na drugačije utvrđenje činjenice mjesta sklapanja ugovora s obzirom na pisani oblik sklopljenog ugovora o kreditu.

 

13. Stranke su spornim ugovorom ugovorile primjenu austrijskog prava kao prava zemlje u kojoj se nalazi sjedište kreditora. Navedeno nije protivno odredbama tada važećeg Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", br.: 53/91., 88/01., dalje: ZRSZ). U smislu odredbe čl. 19. ZRSZ stranke su imale pravo ugovoriti primjenu mjerodavnog prava ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Pored toga, čl. 20. toč. 8. ZRSZ propisuje da se za ugovor o zajmu, u koji spada i ugovor o kreditu, primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (kreditora), a to je Republika Austrija. Stoga, ugovaranje primjene austrijskog prava nije suprotno tom Zakonu. Navedeno znači da bi ništetnost ugovora bilo moguće dokazivati, u načelu, unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo, a što tužitelji nisu dokazali, tako ni da bi tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora koristio nepoštenu poslovnu praksu, ili da bi ugovor potpisali na tuženikov nagovor; naprotiv, utvrđeno je da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos, da su u predmetnom ugovoru sadržane odredbe o: A predmetu i uvjetima kreditiranja, odredbe o godišnjoj fiksnoj kamatnoj stopi, zateznim kamatama (i kamate na kamate), postotku jednokratne pristojbe za obradu kredita, troškovima po završnom obračunskom terminu, završni obračunski termini, o osiguranju kredita založnim pravom, načinu prestanka navedenog kredita, B ostali uvjeti kreditiranja i C opći poslovni uvjeti. Iz navedenih razloga nisu prihvatljivi žalbeni navodi o ništetnosti ugovorne odredbe glede obračuna kamate na kamatu, pri čemu se upućuje na utvrđenje prvostupanjskog suda da je paragrafom 1000 st. 2. Općeg građanskog zakonika propisano kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile, kao što je to u ovom slučaju.

14. Međutim, i kada bi se ništetnost predmetnog ugovora ispitivala u okviru propisa važećih u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na tvrdnje tužitelja da je tuženik strani vjerovnik bez ovlaštenja za obavljanje kreditnih poslova, ni u toj se situaciji ne bi radilo o ništetnom pravnom poslu. Naime, prema odredbi čl. 103. st. 2. ZOO/91, a što na identičan način regulira i odredba čl. 322. st. 2. ZOO/05, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. U smislu citiranih odredbi zabrane upravnog ili prekršajnog karaktera propisane posebnim propisima jednoj ugovornoj strani, ne mogu rezultirati ništetnosti pravnog posla, osim u slučaju kada je ništetnost propisana kao posljedica postupanja protivno zabrani. Ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih sa stranim vjerovnicima prvi puta je propisana kasnije donesenim, citiranim ZID ZPK-om koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., slijedom čega se ne primjenjuje na sporni ugovor, koji je sklopljen prije njegovog stupanja na snagu.

 

15. Ovo imajući u vidu i da prema pravnom shvaćanju Suda u presudi C-630/17 od 14. veljače 2019. proizlazi da bi bilo protivno direktivama EU kada bi nacionalno zakonodavstvo tzv. "neovlaštenim vjerovnicima" ograničavalo pružanje usluga kreditiranja u toj državi članici, samo iz razloga što za to nemaju odobrenje nadležnih tijela te države. Kako su direktive EU-a kao pravna stečevina postale sastavni dio zakonodavstva Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad zakonskih odredbi, to sukladno pravnoj stečevini EU, valja tumačiti i odredbe Zakona o ništetnoti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, odnosno da u ovom slučaju taj zakon nije mjerodavan.

15.1. Stoga predmetni ugovor o kreditu ne bi bio ništetan ukoliko bi i bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, pogotovo ukoliko je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019.).

 

              16. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da isprava o založnom pravu predstavlja javnobilježnički akt u smislu odredbe čl. 54. ZJB, na temelju kojeg se u smislu odredbi iz čl. 43. i čl. 108. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04-dalje ZZK) mogla izvršiti uknjižba založnog prava na nekretninama 1.tužitelja te da nositelj knjižnog prava vlasništva ne može biti u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a, povrijeđen uknjižbom hipoteke na njegovim nekretninama kada je upravo on dozvolio upis hipoteke na svojim nekretninama.

17. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              18. U preostalom dijelu (točka III izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

              19. Tužiteljima nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli, a tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 20. lipnja 2024.

           Predsjednik vijeća

              Duško Abramović