1

Poslovni broj: Gž Ovr-117/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u ovršnom predmetu predlagateljice osiguranja N. Š. O.: …, iz V. G., …, zastupana po punomoćnici T. A. R., odvjetnici u O. društvu R., Z., Ž. i M. d.o.o, Z., …, protiv protustranke B2 K. d.o.o. za p. u., Z., …, zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. društva B. i P. iz Z., …, radi ukidanja potvrde ovršnosti, odlučujući o žalbi predlagateljice osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Ovr-843/2023-4 od 25. travnja 2024., dana 19. lipnja 2024.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba predlagateljice osiguranja N. Š. te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Ovr-843/2023-4 od 25. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem riješeno je:

»Odbija se kao nesnovan prijedlog predlagateljice N. Š. koji glasi:

"Ukidaju se potvrde ovršnosti izdane dana 23.06.2017. godine od strane javne bilježnice N. M. iz V. G. na Ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je potvrđen od strane javne bilježnice N. M. iz V. G. pod br. OU-197/2005; nadalje na Ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je potvrđen od strane javne bilježnice N. M. iz V. G. pod br. OU-198/2005 te konačno na Ugovor o kreditu broj: … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen od strane javne bilježnice N. M. iz V. G. pod br. OV-2797/2009."«.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila predlagateljica osiguranja zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

2.1. U žalbi ističe da pobijano rješenje ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama te je u određenim segmentima nazočna proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava te samih tih isprava. Ovo stoga što se obrazloženje prvostupanjske odluke svodi na citiranje zakonskih odredbi pri čemu se predlagateljica u prijedlogu pozivala na odredbu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na institut prijenosa ugovora. Ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1265/2023. Sve ovo utjecalo je i na počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. i u svezi s čl. 347. Zakona o parničnom postupku te apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u tome što prvostupanjski sud ne uzima u obzir odredbe čl. 127. do 129. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da isprava o dugu ne mora nužno biti ugovor već da to može biti izvod iz poslovnih knjiga, ali premda se ugovor iz kojeg proizlazi tražbina može smatrati ispravom o dugu uručenjem istog cesionaru kao isprave o dugu nije izvršen prijenos ugovora kako je to propisano odredbama čl. 127. do 129. Zakona o obveznim odnosima. Naime, predaja isprave o dugu nema jednako značenje kao i prijenos ugovora niti se odredba čl. 85. i čl. 127. Zakona o obveznim odnosima mogu poistovjećivati. Predaja isprava o dugu je u službi instituta cesije radi dokazivanja postojanja tražbine koja se ustupa dok je prijenos ugovora poseban institut koji ima svoje pravne pretpostavke i posljedice. Ustupljene tražbine proizašle su iz ugovora o kreditu pa žaliteljica smatra da se u odnosu na iste nije niti mogla ostvariti zakoniti prijenos ugovora jer ta trgovačka društva nisu kreditne institucije i ne bi mogle preuzeti ugovore o kreditu kao svoju obvezu. Ovdje se radilo o cesiji, a ne o prijenosu ugovora, a što proizlazi iz samih ugovora o ustupu koji su priloženi spisu. Cesionar u sklopu cesije možda je i došao u posjed ugovora o kreditu kao isprava o dugu, međutim, ne može zakonito i osnovano zahtijevati i ostvarivati iskazivanja klauzule ovršnosti na tako dobivene ugovore jer isti nisu preneseni u smislu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima već su samo eventualno dostavljeni cesionaru (primatelju ustupa) u svojstvu isprave koja potvrđuje postojanje cedirane/ustupljene tražbine. Cesija bi bila valjana i da je cedent cesionaru predao samo izvod iz svojih poslovnih knjiga kao isprave o dugu. Osim toga, došlo je do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer prvostupanjski sud paušalno navodi da cedent prenosi na cesionara sve tražbine utvrđene ispravama, kao i sredstva osiguranja i same isprave pri čemu prvostupanjski sud gubi iz vida činjenicu da iz ugovora o ustupu tražbine proizlazi da nije određeno da se prenose konkretni ugovori o kreditu koji su predmetom prijedloga. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Predloženik u odgovoru na žalbu predlagateljice ističe da je žalba neosnovana, da se ne radi o manjkavom obrazloženju, da su uzete u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu za iskazivanje potvrde ovršnosti. Ističe kako iz prijedloga te žalbe proizlazi da predlagateljica također smatra da nije sporno da je ustupom na novog vjerovnika prenesena tražbina iz citiranog ugovora o kreditu, kao i prava na naplatu te tražbine, dok stvaranjem distinkcije predlagatelja između primjerice zadužnice i ugovora o kreditu kao ovršne isprave kojom je utvrđena ista tražbina dok argumentacija iznijeta u žalbi u nema uporište u niti jednoj zakonskoj odredbi. Nije sporno da je između predloženika i ranijeg vjerovnika sklopljen ugovor o ustupu tražbine te je od tog trenutka novi vjerovnik tj. predloženik aktivno legitimiran tražiti ispunjenje prenesene tražbine jer su na novog vjerovnika prešla sva prava koja je ustupitelj imao prije ustupa potraživanja. Stoga da se primjenjuje odredba čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te su na taj način na predoženika kao novog vjerovnika prenesene tražbine te ovršne isprave i sredstva osiguranja te tražbine, kao i pravo na naplatu tražbina temeljem tih prenesenih ovršnih isprava neovisno o tome je li riječ o zadužnici, rješenju o ovrsi ili ugovoru o kreditu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), a sve u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 70/20 i 114/22 - dalje OZ), jer pobijano prvostupanjsko rješenje sadrži sve elemente propisane navedenom zakonskom odredbom.

6. Suprotno navodima predlagateljice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 381. ZPP, a sve u svezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 70/20 i 114/22 - dalje OZ), jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka istog razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima rješenja te su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Stoga žalba predlagateljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba postupka nije osnovana.

9. Predmet ovog postupka je ukidanje potvrde ovršnosti od 23. lipnja 2017. izdane od strane javne bilježnice u V. G. N. M. na Ugovoru o kreditu broj … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je potvrđen od strane iste javne bilježnice pod poslovnim brojem Ou-197/2005, na Ugovoru o kreditu broj … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je potvrđen od strane javne bilježnice u V. G. N. M. pod poslovnim brojem Ou-198/2005 te na Ugovoru o kreditu broj … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen od strane javne bilježnice iz V. G. N. M. pod poslovnim brojem Ov-2797/2009.

10. Prvostupanjski sud, na temelju navoda stranaka i ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odbija kao neosnovan prijedlog predlagateljice ističući da su Ugovorima o ustupanju stranke u čl. 2., 3. i 4. istog Ugovora odredile da cedent prenosi na cesionara sve tražbine utvrđene ispravama, kao i sredstva osiguranja i same isprave pa kako je zakonska obveza cedenta predati cesionaru isprave prilikom prijenosa tražbine, prvostupanjski sud utvrđuje da je neosnovan navod predlagateljice kako je ustupom došlo samo do prijenosa tražbine, a ne i samih Ugovora o kreditu pa samim tim i neovlaštenog ishođenja potvrda ovršnosti nakon izvršenih ustupa, kao i da su Ugovori o kreditu postali ovršni puno prije ustupa tražbine jer su u potvrdama ovršnosti navedeni datumi 2. lipnja 2010. te 2. svibnja 2012., dok je do ustupa došlo 2014. i 2015. radi čega na temelju odredbe čl. 85. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) odbija prijedlog predlagateljice kao neosnovan.

11. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog predlagateljice kao neosnovan što žaliteljica svojim navodima iz žalbe nije dovela u pitanje.

12. Odredbom čl. 36. st. 6. OZ propisano je da o zahtjevu za ukidanje potvrde o ovršnosti koju je dao javni bilježnik na svojoj ispravi ili odluci, podnesenoj izvan ovršnog postupka, odlučuje u izvanparničnom postupku općinski sud na čijem je području sjedište javnog bilježnika.

13. Nadalje, čl. 80. st. 1. ZOO propisuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Ustupitelj je dužan predati primatelju obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima (čl. 85. st. 1. ZOO).

15. Pored toga, čl. 127. ZOO regulira institut prijenosa ugovora te je u st. 1. propisano da svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora.

16. Dakle, razlika između cesije (čl. 80. st. 1. ZOO) i prijenosa ugovora (čl. 127. st. 1. ZOO) je u tome da se cesija sklapa između vjerovnika i treće osobe dok je prilikom prijenosa ugovora potreban i pristanak druge ugovorne strane.

17. S obzirom da je u ovoj fazi postupka među strankama neprijeporno da je između vjerovnice H. A. A. B. d.d. Z. (kao cedenta) i H-A. d.o.o. Z. zaključen Ugovor o ustupu tražbine od 29. svibnja 2014. na kojem je izvršena solemnizacija kod javnog bilježnika u Z. M. J. pod poslovnim brojem Ov-1457/2014-2 od 29. svibnja 2014. (l.s. 65-77) te da je 17. prosinca 2014. zaključen Ugovor o ustupu tražbine između cedenta H-A. d.o.o. Z. i cesionara B2 K. d.o.o. na kojem je izvršena ovjera potpisa ugovornih strana kod javnog bilježnika u Z. M. M. pod poslovnim brojem Ov-4227/2015 od 17. travnja 2015. (l.s. 78-86), ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedeni pravni poslovi nedvojbeno predstavljaju cesiju iz čl. 80. st. 1. ZOO jer su isti zaključeni između vjerovnika i treće osobe u zaključenju kojih pravnih poslova nije sudjelovao dužnik pa se stoga ni ne može raditi o ustupu ugovora iz čl. 127. st. 1. ZOO.

18. Pritom valja ukazati žaliteljici da je cilj cesije ostvarivanje tražbine radi koje je zaključen takav pravni posao što znači da je u trenutku zaključenja cesije došlo do prelaska iz imovine ustupitelja u imovinu primatelja određenih tražbina i od tog trenutka primatelj stječe ovlast poduzimati radnje u svrhu ostvarivanja svoje tražbine.

19. Kako jednu od radnji za ostvarivanje svoje tražbine predstavlja i ishođenje klauzule ovršnosti jer bez iste primatelj tražbine ne može pristupiti prisilnoj naplati iste to je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ukidanje klauzule o ovršnosti iz čl. 36. st. 6. OZ.

20. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. OZ odbiti kao neosnovanu žalbu predlagateljice i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Zadar, 19. lipnja 2024.

                Sutkinja

                  Sanja Prosenica, v.r.