1              Poslovni broj: Gž-1465/2022-3

 

   

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1465/2022-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljanom od sutkinja Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., OIB: ….protiv tuženika K. M. iz Z., OIB: …kojeg zastupa opunomoćenik I. Ž., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Povrv-4819/2019-27 od 26. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.

 

presudio je

 

              I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Povrv-4819/2019-27 od 26. kolovoza 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice M. B. iz Z. poslovnog broja Ovrv-224/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.117,03 eura (31.019,79 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose točke I. izreke tekuće od 28. prosinca 2017. do isplate, izuzev na iznos od 929,99 kn od 24. srpnja 2019. do isplate te u točki IV. i V. izreke.

 

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Povrv-4819/2019-27 od 26. kolovoza 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice M. B. iz Z. poslovnog broja Ovrv-224/2019 od 24. srpnja 2019. u preostalom dijelu točke I. izreke i sudi:

 

              Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice M. B. iz Z. poslovnog broja Ovrv-224/2019 od 24. srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate kako slijedi:

 

- na iznos od 1.565,24 kn od 31. srpnja 2014. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.854,26 kn od 17. kolovoza 2014. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 2.230,45 kn od 25. rujna 2014. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 2.618,85 kn od 6. studenoga 2014. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.454,11 kn od 5. prosinca 2014. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.320,90 kn od 4. siječnja 2015. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 661,73 kn od 12. veljače 2015. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 3.671,16 kn od 10. rujna 2015. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 3.252,45 kn od 8. listopada 2016. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.919,00 kn od 8. veljače 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.329,58 kn od 10. svibnja 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.495,76 kn od 15. srpnja 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.717,18 kn od 11. kolovoza 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 2.119,96 kn od 14. rujna 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.482,58 kn od 11. listopada 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 1.396,59 kn od 9. prosinca 2017. do 27. prosinca 2017.

- na iznos od 929,99 kn od 7. siječnja 2018. do 24. srpnja 2019.,

 

te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-244/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 31.019,79 kn sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1.565,24 kn od 31. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 1.854,26 kn od 17. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 2.230,45 kn od 25. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 2.618,85 kn od 6. studenoga 2014. do isplate

- na iznos od 1.454,11 kn od 5. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 1.320,90 kn od 4. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 661,73 kn od 12. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 3.671,16 kn od 10. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 3.252,45 kn od 8. listopada 2016. do isplate

- na iznos od 1.919,00 kn od 8. veljače 2017. do isplate

- na iznos od 1.329,58 kn od 10. svibnja 2017. do isplate

- na iznos od 1.495,76 kn od 15. srpnja 2017. do isplate

- na iznos od 1.717,18 kn od 11. kolovoza 2017. do isplate

- na iznos od 2.119,96 kn od 14. rujna 2017. do isplate

- na iznos od 1.482,58 kn od 11. listopada 2017. do isplate

- na iznos od 1.396,59 kn od 9. prosinca 2017. do isplate

- na iznos od 929,99 kn od 7. siječnja 2018. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. n. banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-244/2019 od 24. srpnja 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.597,84 kn sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1.519,63 kn od 8. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 3.078,21 kn od 8. kolovoza 2015. do isplate

te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-244/2019 od 24. srpnja 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju nastali trošak postupka u iznosu od 939,35 kn i predvidivi trošak u iznosu od 75,25 kn.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.470,52 kn, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 9.062,50 kn.“

 

2. Protiv te presude u točki I., IV. i V. izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ne postavljajući žalbeni prijedlog.

 

3. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8., 11. i 12. ZPP-a, kao i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Nadalje, tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da tijekom postupka nije došlo do subjektivne preinake tužbe. Tuženik navodi da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio materijalnu dokumentaciju u spisu, a ne i stvarnu potrošnju vode. Pri tome naglašava da nije mogao prigovarati računima tužitelja budući da mu isti nisu bili dostavljeni sukladno Sporazumu o plaćanju potrošene vode broj 66/03 sklopljenom između stranaka pa da nije u obvezi platiti iste. Pri tome, ističe da budući da je na predmetnim računima naznačen obrt B. D., a ne njegov obrt Ugostiteljski obrt caffe bar C. i trgovina, da nije niti smio izvršiti plaćanje jer u svom obrtu takve račune ne smije proknjižiti. Konačno, osporava tijek zateznih kamata i odluku o troškovima postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba je djelomično osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.727,27 eura (35.617,63 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa pripadajućim zateznim kamatama na ime refundacije troškova potrošene vode u razdoblju od srpnja 2014. do prosinca 2018. u Ugostiteljskom objektu C. bar D. i trgovina tuženika, a na osnovu Sporazuma o plaćanju potrošene vode broj 66/03 sklopljenom između tužitelja i C. bara D. u vlasništvu tuženika.

 

7. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao vlasnik obrta Ugostiteljski objekt C. bar D. i trgovina sklopili Sporazum o plaćanju potrošene vode broj 66/03 od 24. travnja 2003. kojim su regulirali međusobne odnose glede plaćanja utrošene vode u poslovnom prostoru C. bara D. na adresi u Z., …Također, nije sporno da su tim sporazumom stranke ugovorile da račun za potrošenu vodu koji ispostavlja V. i o. d.o.o. plaća tužitelj u punom iznosu, a nakon čega će tužitelj C. baru D. na temelju očitanja kontrolnog vodomjera obračunati trošak po cijeni jednog prostornog metra vode iz računa V. i o. d.o.o., te će račun za refundaciju troška vode tužitelj ispostavljati C. baru D. jednom mjesečno, a C. bar D. je isti obvezan platiti u roku od osam dana.

 

7.1. Nadalje, nije sporno da je tužitelj ispostavljao račune za refundaciju troškova vode obrtu B. D. u vlasništvu D. M. umjesto U. objektu C. bar DC i trgovina u vlasništvu tuženika.

 

8. Međutim, sporno je da li je tuženik u obvezi platiti potraživanje tužitelja s obzirom da mu tužitelj nije ispostavljao račune za refundaciju troška vode sukladno Sporazumu o potrošnji vode broj 66/03, kao i što je sporan tijek zateznih kamata na predmetno potraživanje.

 

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, donošenjem pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a. Naime, tuženik smatra da iz razloga što je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv Ugostiteljskog obrta C. bar D. i trgovina vl. K. M., a koji je odjavljen s danom 31. svibnja 2019., odnosno prije podnošenja prijedloga za ovrhu, da označen tuženik ne može biti stranka u postupku. Takvo mišljenje tuženika je pogrešno jer je tužitelj u prijedlogu za ovrhu jasno naveo tuženika kao fizičku osobu, a činjenica da je ujedno navedena tvrtka obrta u kojem je tuženik kao fizička osoba poslovao ne znači da je tužitelj prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave pasivno legitimirao obrt tuženika koji je u trenutku podnošenja istog prijedloga već bio odjavljen. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja Rev-X-1229/2014-2 od 27. siječnja 2015. Pri tome, valja naglasiti da iz navedenih razloga, suprotno žalbenim navodima, tijekom postupka nije došlo do subjektivne preinake tužbe.

 

10. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je izreka presude jasna, razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude, te presuda sadrži jasne razloga o odlučnim činjenicama.

 

11. Nadalje, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a. Tuženik žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud počinio navedenu povredu iz razloga što je tužitelj prijedlog za ovrhu temeljio na vjerodostojnoj ispravi – izvodu iz poslovnih knjiga koji se odnosi na obrt B. D., a ne na obrt tuženika. Međutim, sve da su i točni navodi tuženika, isti ne upućuju na prekoračenje tužbenog zahtjeva koje bi imalo za posljedicu počinjenje bitne procesne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, već bi se radilo o eventualnoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj temeljio svoj prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – Izvodu otvorenih stavaka na dan 8. srpnja 2019. za režijske troškove koji terete Ugostiteljski objekt C. bar D. i trgovina u vlasništvu tuženika, slijedom čega su ti žalbeni navodi neosnovani.

 

12. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od navedenih bitnih povreda.

 

13. Na temelju prethodno navedenih nespornih činjenica prvostupanjski sud zauzima pravno stajalište da iako tužitelj nije ispostavio račune tuženiku ni njegovom obrtu, već ih je pogrešno ispostavljao obrtu B. D. u vlasništvu D. M., to ne oslobađa tuženika od obveze plaćanja potrošene vode u poslovnom prostoru C. bara D. na temelju Sporazuma o plaćanju potrošene vode broj 66/03 budući da tuženik ni ne osporava da je navedeni prostor koristio i trošio vodu za obavljanje svoje obrtničke djelatnosti.

 

14. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema kojem potraživanje tužitelja po osnovi ispostavljanih računa za potrošnju vode u utuženom razdoblju iznosi 31.019,79 kuna.

 

15. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovanim istaknuti prigovor zastare na temelju utvrđenja da je najstarije tužiteljevo potraživanje dosjelo 30. srpnja 2014., a tužitelj je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio 24. srpnja 2019., slijedom čega zaključuje da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO/05).

 

16. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na članak 9. ZOO-a donosi pobijanu presudu kojom održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-244/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.117,03 eura (31.019,79 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog ispostavljenog računa tužitelja do isplate, dok u preostalom dijelu ukida platni nalog zaključivši da je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.

 

17. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na članak 154. stavka 2. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2022.; dalje: Tarifa).

 

18. Neosnovano tuženik žalbenim navodima osporava utvrđeno činjenično stanje, odnosno visinu tužbenog zahtjeva utvrđenu prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke navodeći da vještak nije imao podatke o stvarnoj potrošnji vode. Naime, tuženik nije u skladu s člankom 299. stavkom 1. ZPP-a do zaključenja prethodnog postupka osporavao količinu utrošene vode prema spornim računima tužitelja pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke i na temelju istog utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

 

19. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo primjenom odredbi ZOO/05. koji je stupio na snagu 1. lipnja 2005.  budući da je ugovorni odnos stranka nastao sklapanjem Sporazuma o plaćanju potrošene vode broj 66/03 24. travnja 2003., slijedom čega je relevantno materijalno pravo sadržano u odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.; dalje: ZOO/91). Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

20. Odredbom člana 17. ZOO/95. propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

 

20.1. Odredbom članka 36. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/2013.; dalje: ZO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno članku 100. ZO-a, za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

 

21. Cijeneći navedenu zakonsku odredbu, te nespornu činjenicu da je obrt Ugostiteljski objekt C. bar D. i trgovina u vlasništvu tuženika Sporazumom o  plaćanju potrošene vode broj 66/03 preuzeo obvezu refundacije potrošene vode tužitelju koja je u prostoru C. bara D. nesporno trošena u utuženom razdoblju, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik kao vlasnik tog obrta obvezan refundirati tužitelju potrošenu vodu u navedenom razdoblju. Činjenica da je tužitelj propustio ispostavljati račune obrtu tuženika ne oslobađa tuženika obveze refundacije potrošene vode, budući da je tuženik kao vlasnik navedenog obrta bio svjestan da je sklopio Sporazum o plaćanju potrošene vode broj 66/03, kojim je preuzeo obvezu plaćanja utrošene vode pa je sukladno članku 17. ZOO/95. odgovoran za ispunjenje te obveze. Pored toga, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tuženik dopisom od 27. prosinca 2017. obavijestio tužitelja da je čitanjem opomene primijetio pogrešku da je ista naslovljena na B. D., a da se navedena opomena odnosi na njegov obrt C. bar D., pri čemu nije osporio visinu dugovanja. Stoga, za zaključiti je da je tužitelj imao saznanja o postojanju i visini dugovanja njegovog obrta prema tužitelju i prije pokretanja ovog postupka.

 

21.1. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud pobijanom presudom održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-244/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.117,03 eura (31.019,79 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna).

 

22. Međutim, prvostupanjski sud je donio pogrešnu odluku o tijeku zateznih kamata na pojedine iznose računa tužitelja.

 

22.1. S obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj nije mjesečno ispostavljao račune za potrošenu vodu tuženiku odnosno njegovom obrtu, tuženik do dana saznanja za te račune i njihovu visinu nije mogao biti u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze u smislu člana 324. ZOO/95.

 

22.2. Stoga, budući da prema stanju spisa proizlazi da je tuženik za svoje dugovanje po spornim računima saznao čitanjem opomene naslovljene na B. D., a što je prema sadržaju dopisa tuženika upućenog tužitelju od 27. prosinca 2017. uslijedilo najkasnije tog dana, to je tuženik sukladno članku 324. stavku 2. ZOO/95. pao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze tog dana, slijedom čega tužitelju pozivom na članak 277. stavak 1. ZOO/95. pripadaju zatezne kamate počev od sljedećeg dana 28. prosinca 2017. pa do isplate.

 

22.3. S druge strane, budući da u spisu nema dokaza da je tuženik saznao za visinu dugovanja niti je pozvan na plaćanje računa datiranog 22. prosinca 2017. s datumom dospijeća 6. siječnja 2018., to tužitelju iznos od 929,99 kuna prema tom računu pozivom na članak 324. stavak 2. ZOO/95. pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave do isplate.

 

23. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke te točkama IV. i V. izreke kao u točki I. izreke, a u preostalom dijelu točke I. izreke na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. izreke.

 

24. Pozivom na članak 166. stavak 2. ZPP-a, a imajući u vidu da je tuženik uspio u žalbenom postupku u neznatnom dijelu, pa takav uspjeh nije od utjecaja na konačan uspjeh stranaka u parnici, slijedom čega tužitelju pripadaju troškovi postupka razmjerno uspjehu u sporu sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a kako je pravilno odlučio prvostupanjski sud.

 

25. Prvostupanjska presuda u točki II. i III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 19. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

       Milena Vukelić Margan, v.r.