Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: Gž-848/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-848/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Srđana Kuzmanića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B Š iz V, OIB…kojeg zastupa punomoćnik V V, odvjetnik iz Z, protiv tuženika E&S b d.d. R, OIB…zastupana po punomoćniku Odvjetničkog društva M, K & P, odvjetnici iz Z, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude sadržane u presudi i rješenju Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-798/2020-28 od 29. srpnja 2022., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I., II. i III. potvrđuje se presuda sadržana u presudi i rešenju Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-798/2020-28 od 29. srpnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
" p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku E&S bank d.d. R, da tužitelju B Š iz V isplati iznos od 46.903,10 kn (slovima: četrdesetšesttisućadevetstotrikuneidesetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- 37,52 kn od 02.09.2005. do isplate
- 28,79 kn od 04.10.2005. do isplate
- 32,15 kn od 04.11.2005. do isplate
- 23,97 kn od 02.12.2005. do isplate
- 25,64 kn od 03.01.2006. do isplate
- 10,70 kn od 02.02.2006. do isplate
- 84,86 kn od 04.11.2008. do isplate
- 101,44 kn od 06.01.2009. do isplate
- 113,73 kn od 04.02.2009. do isplate
- 124,86 kn od 03.03.2009. do isplate
- 97,87 kn od 02.04.2009. do isplate
- 99,43 kn od 05.05.2009. do isplate
- 68,88 kn od 02.06.2009. do isplate
- 67,01 kn od 15.07.2009. do isplate
- 69,14 kn od 04.09.2009. do isplate
- 57,54 kn od 20.09.2009. do isplate
- 48,50 kn od 02.10.2009. do isplate
- 46,03 kn od 03.11.2009. do isplate
- 76,05 kn od 02.12.2009. do isplate
- 95,82 kn od 06.01.2010. do isplate
- 131,61 kn od 02.02.2010. do isplate
- 124,00 kn od 02.03.2010. do isplate
- 178,17 kn od 02.04.2010. do isplate
- 166,44 kn od 04.05.2010. do isplate
- 179,30 kn od 02.06.2010. do isplate
- 323,44 kn od 02.07.2010. do isplate
- 291,55 kn od 03.08.2010. do isplate
- 408,87 kn od 02.09.2010. do isplate
- 350,69 kn od 02.10.2010. do isplate
- 300,49 kn od 03.11.2010. do isplate
- 414,96 kn od 03.12.2010. do isplate
- 459,28 kn od 22.01.2011. do isplate
- 469,71 kn od 02.02.2011. do isplate
- 487,35 kn od 02.03.2011. do isplate
- 439,42 kn od 02.04.2011. do isplate
- 444,75 kn od 03.05.2011. do isplate
- 596,73 kn od 02.06.2011. do isplate
- 621,89 kn od 02.07.2011. do isplate
- 794,99 kn od 02.08.2011. do isplate
- 770,50 kn od 02.09.2011. do isplate
- 634,62 kn od 04.10.2011. do isplate
- 625,52 kn od 03.11.2011. do isplate
- 619,14 kn od 03.12.2011. do isplate
- 650,92 kn od 03.01.2012. do isplate
- 689,84 kn od 02.02.2012. do isplate
- 690,74 kn od 02.03.2012. do isplate
- 666,43 kn od 03.04.2012. do isplate
- 674,42 kn od 03.05.2012. do isplate
- 689,41 kn od 02.06.2012. do isplate
- 675,17 kn od 03.07.2012. do isplate
- 676,23 kn od 02.08.2012. do isplate
- 662,54 kn od 04.09.2012. do isplate
- 29.684,05 kn od 26.09.2012. do isplate
sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.131,80 (slovima: dvijetisućestotridesetjednakunaiosamdesetlipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011.po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- 10,62 kn od dana 2.08.2005. do isplate,
- 14,48 kn od dana 2.03.2006. do isplate,
- 27,15 kn od dana 2.04.2006. do isplate,
- 22,37 kn od dana 2.05.2006. do isplate,
- 17,71 kn od dana 2.06.2006. do isplate,
- 26,94 kn od dana 2.07.2006. do isplate,
- 29,79 kn od dana 2.08.2006. do isplate,
- 17,96 kn od dana 2.09.2006. do isplate,
- 18,88 kn od dana 2.10.2006. do isplate,
- 17,26 kn od dana 2.11.2006. do isplate,
- 22,16 kn od dana 2.12.2006. do isplate,
- 52,50 kn od dana 2.01.2007. do isplate,
- 51,20 kn od dana 2.02.2007. do isplate,
- 54,55 kn od dana 2.03.2007. do isplate,
- 58,45 kn od dana 2.04.2007. do isplate,
- 104,24 kn od dana 2.05.2007. do isplate,
- 103,78 kn od dana 2.06.2007. do isplate,
- 115,58 kn od dana 2.07.2007. do isplate,
- 115,49 kn od dana 2.08.2007. do isplate,
- 99,33 kn od dana 2.09.2007. do isplate,
- 123,38 kn od dana 2.10.2007. do isplate,
- 117,34 kn od dana 2.11.2007. do isplate,
- 107,10 kn od dana 2.12.2007. do isplate,
- 101,68 kn od dana 2.01.2008. do isplate,
- 72,81 kn od dana 2.02.2008. do isplate,
- 33,99 kn od dana 2.03.2008. do isplate,
- 24,93 kn od dana 2.04.2008. do isplate,
- 80,70 kn od dana 2.05.2008. do isplate,
- 84,60 kn od dana 2.06.2008. do isplate,
- 79,27 kn od dana 2.07.2008. do isplate,
- 112,85 kn od dana 2.08.2008. do isplate,
- 105,30 kn od dana 2.09.2008. do isplate,
- 72,14 kn od dana 2.10.2008. do isplate,
- 34,57 kn od dana 2.12.2008. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.638,00 kn (slovima: sedamtisućašestotridesetosamlipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe".
2. Presudu, u dijelu pod točkama I., II. i III., pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu što su ga zaključile parnične stranke, a kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF). Stečeno bez osnove predstavlja razliku između plaćenog prilikom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom korištenja kredita. Predmet spora je i postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju istaknute prigovorom radi prebijanja.
5.1. Tuženik je istakao prigovor radi prebijanja za ono što je tužitelj plaćao manje kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio prilikom korištenja kredita.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) 30. lipnja 2005.,
- da je tuženik tužitelju, kao potrošaču, na raspolaganje stavio 38.790,00 CHF, protuvrijednost u kunama, radi zatvaranja obveza,
- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 144 mjeseca,
- da je tuženik tijekom otplate kredita platio tužitelju 46.903,10 kuna više nego bi platio da se tečaj CHF nije povećavao u odnosu na početni, onaj koji je vrijedio prilikom uzimanju kredita.
7. Prvostupanjski sud u obrazloženju (relevantnom dijelu) pobijane odluke navodi kako tuženik nije tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora dao nikakvih informacija vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to bilo u ovom slučaju, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti takve ekonomske posljedice.
7.1. Uz to se prvostupanjski sud pozvao i na odluke sudova donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, na koje se u tužbi pozivao tužitelj, a koji postupak se vodio, pored ostalog, i u vezi ugovornih odredaba ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odnosile su se na valutnu klauzulu po kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF), a koje su ugovore banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima, u koje spada i vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.
7.2. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 koja je u odnosu na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a bila je povodom revizije i predmet preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2221/18.
7.3. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tužena, u razdoblju u koje spada i vrijeme kada je zaključen predmetni Ugovor, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno, za ovaj slučaj relevantnim, odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP 03).
7.4. Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda prvostupanjski sud je temeljio na odredbama ZPP-a i ZZP-a kojima je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a. ZPP-a (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača).
7.5. Prvostupanjski je sud naveo da, po njegovom shvaćanju, zbog citiranog sadržaja izreke pravomoćne presude u odnosu na tuženika, nije potrebno provoditi dokazni postupak da predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF ne bi bila ništetna, s obzirom da učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom postupku, pri čemu je ukazao i na odluku Vrhovnog suda RH Rev-3142/18-2, te da nije relevantna namjena ugovora o kreditu, već to da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.
7.6. Prigovor radi prebijanja prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim jer ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju kada je tužitelj, prema obračunu samog tuženika, plaćao anuitete kredita po tečaju CHF nižem od početnog. Pri tom je prvostupanjski sud naveo da su pravne posljedice ništetnosti propisane odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO ), na temelju koje je prihvatio tužbeni zahtjev, te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a tužitelj nije u razdoblju za koje tuženik ističe prigovor radi prebijanja ništa od tuženika dobio. Tuženik ne bi imao pravo ni na naknadu štete, sukladno odredbi stavka 2. navedenog članka kojom je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti jer je u ovom slučaju tuženik, kao jača ugovorna strana, j povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.
7.7. Osim toga prvostupanjski sud nalazi da bi prigovor radi prebijanja bio neosnovan i zbog toga što je tražbina tuženika, kada bi ju i imao, bila zastarjela kako je to tužitelj prigovorio, s obzirom na protek petogodišnjeg općeg zastarnog roka od dospijeća do postavljanja prigovora radi prebijanja. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara tužiteljeve tražbine počela teći od donošenja pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.
7.8. Na dosuđene iznose sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do dana vraćanja pozivom na članak 29. ZOO-a, a odluku o troškovima postupka donio je na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a.
8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.
9. Žalitelj, reproducirajući u bitnom obrazloženje prvostupanjske presude, pravilno ukazuje na u njoj sadržane određene greške, ali riječ je o takvim greškama koje pobijanu presudu ne čine nezakonitom. Naime, točno je da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo pogrešan broj predmetnog ugovora, pa jednom i pogrešan datum sklapanja ugovora, da je dao razloge i o ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, koja uopće nisu bile predmet spora, niti se na njih utužena tražbina odnosi, a niti je dosuđena, da je naveden pogrešan datum podnošenja tužbe, ali sve to ne čini presudu nezakonitom.
10. Broj ugovora nije relevantan, a pravi datum sklapanja ugovora (koji je u obrazloženju pobijane presude također naveden) također spada u razdoblje na koje se odnosi postupak kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, što je relevantno.
11. Datum podnošenja tužbe je relevantan za pitanje zastare i da je riječ o tražbini zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prigovor zastare bi bio osnovan, jer je presuda u predmetu po kolektivnoj tužbi o tom pitanju postala pravomoćna još 2014. godine, a tužba je podnesena 2020., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka. Međutim, kako je ovdje riječ o tražbini zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (vezanoj za CHF), zastara za te individualne restitucijske zahtjeve teče od pravomoćnosti presude u odnosu na to pitanje, a to je bilo 14. lipnja 2018., dakle do podnošenja tužbe 23. lipnja 2020. zastarni rok nije protekao, sve da je riječ i o trogodišnjem zastarnom roku, kako to bezuspješno pokušava tumačiti žalitelj. Sad već općeprihvaćena sudska praksa u predmetima kao što je ovaj, a koja je u skladu s pravnim shvaćanjem najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, je da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva teče od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača kolokvijalno nazvane „Franak“.
12. Netočan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti status tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nesumnjivo fizička osoba koja je, kako prvostupanjski sud i navodi, kredit uzela radi „zatvaranja obveza“, pa na temelju tih činjenica nije bilo osnove nego zaključiti da je riječ o potrošaču. Tuženik je mogao dokazivati da je tužitelj kredit uzeo i/ili koristio za svrhe koje bi mu taj status (potrošača) oduzele u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP 03 (za njegovo zanimanje, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost), a on to nije učinio, ali jest dokazivao i u žalbi ponavlja kako je tužitelju prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije, kako bi, na temelju potpune obavijesti mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora kakav je predmetni, čime bi dokazao da je poštivao prava koja potrošač ima u smislu čl.1. ZZP 03 i time dokazao da u ovom konkretnom slučaju (dakle iako je riječ o potrošaču) nije riječ o nepoštenim i zbog tog ništetnim ugovornim odredbama.
13. S tim u vezi valja reći da prvostupanjski sud griješi u stavu da presuda donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača vezuje sud na način da nema potrebe provođenja nikakvih daljnjih dokaza u vezi toga je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF nepoštena (a time ništetna, sukladno članku 87. stavak 1. ZZP 03) ili ne. Ona nije ništetna sama po sebi, već je ništetna kao posljedica toga što je nepoštena, a nepoštenom se smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača bila riječ o ocjeni nepoštenosti tih odredbi s obzirom na zajedničku, predugovornu fazu sklapanja pojedinačnih ugovora i u odnosu na prosječnog potrošača, tada bankama, dakle tuženiku, treba dati mogućnost da u individualnim restitucijskim postupcima dokaže (ono što je tuženik ovdje tvrdio i tvrdi) da je konkretnom klijentu dao sve potrebne obavijesti na temelju kojih bi sud mogao utvrditi i zaključiti da je klijent bio u potpunosti informiran kako bi donio valjanu odluku o sklapanju ugovora kakav je predmetni, zbog čega se takva ugovorna odredba, premda jednako glasi, ne bi mogla smatrati nepoštenom, stoga ni ništetnom.
13.1. Dakle, tuženik je mogao dokazivati da postoje okolnosti zbog kojih u konkretnom slučaju, predmetna ugovorna odredba nije nepoštena i stoga ništetna, a on je predlagao, između ostalih, i dokaz saslušanjem svjedoka D K, čiju pismenu izjavu je predao u spis i zato od njenog saslušanja odustao (podnesak od 18. svibnja 2021., list spisa110), te svjedoke N J (prije nego je prethodni postupak zaključen) i S B (nakon što je prethodni postupak zaključen, podneskom od 27. lipnja 2022., str. 240 spisa). U vezi dokaza koje je tuženik predlagao i prilagao, u žalbi navodi kako (cit.):
nije provedeno saslušanje tužitelja niti zastupnika tuženika koji su ugovarali predmetni kredit s tužiteljem, kao što je predloženo u odgovoru na tužbu, a koji su nesporno mogli posvjedočiti o informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu,
nije provedeno predloženo saslušanje gđe D K, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste,
nije pravilno ocijenio dokumentaciju i predložene dokaze tuženika vezano uz informiranost tužitelja: reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje o valutnoj klauzuli te e-mail korespondenciju gđe D K.
14. Od saslušanja svjedokinje D K, kako je već rečeno, tuženik je odustao jer je u spis priložio njezinu pismenu izjavu. No i da to nije tako, a s obzirom da nije riječ o svjedoku koji je direktno sudjelovao u pregovaranju s tužiteljem, njezinim saslušanjem ne bi se ni moglo utvrditi o čemu je to sve tužitelj bio tijekom pregovaranja informiran, pa stoga i nije dokaz kojeg je bilo potrebno provoditi (nije adekvatan dokaz).
14.1. Žalitelj ne navodi imena zastupnika tuženika koji bi ugovarali predmetni kredit s tužiteljem, ali pretpostaviti je da se misli na tuženikove zaposlenike: F J, čije je saslušanje pravovremeno predloženo, te S B, čije je saslušanje predloženo u fazi u kojoj to više nije dopušteno, osim izuzetno, o čemu ovdje nije riječ (članak 299. ZPP-a).
14.2. Budući je, kako tuženik tvrdi, F J direktno pregovarala s tužiteljem, tada je ona mogla svjedočiti o tome o čemu ga je sve informirala tijekom pregovaranja, a tiče se spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. S obzirom na sadržaj priložene pismene izjave De K, maila kojeg je slala zaposlenicima vezano za informacije koje se trebaju klijentima dati u vezi ugovora o kreditu s valutnim klauzulama (u EUR-ima, CHF i USD) a posebice pitanja i odgovore koji se na te ugovore odnose (list spisa 80-81), jasno je što je to o čemu su zaposlenici trebali i stoga mogli, ako su se držali dobivenih uputa, informirati klijente, pa dakle i tužitelja. Iz navedenih isprava proizlazi da su klijenti bili odnosno mogli biti obaviješteni o tome da valutna klauzula znači da promjena tečaja valute uz koju je ugovorna obveza vezana znači i promjenu visine anuiteta/obroka, te kakve su promjene tečaja pojedine od tih triju valuta (EUR, CHF i USD) bile u prethodnih nekoliko godina (jedno od ukupno 12 pitanja i odgovora vezanih za stambene kredite odnose se na rizik vezan za valutne klauzule, pitanje 5.) Navedene informacije, prema shvaćanju ovog suda, nisu dostatne za zaključak kako je tužitelj, ako su mu informacije i bile dane, potpuno informiran o rizicima fluktuacije tečaja CHF a tek tada bi se moglo zaključiti da predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene. To stoga što bi za potpunu obavijest o rizicima fluktuacije tečaja bilo potrebno da su potrošači (pa tako i tužitelj) bili obaviješteni i o tome da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak, da je CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, što u konkretnom slučaju znači da je rizik povećanja vrijednosti švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo potrošač koji ne zarađuje u CHF o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u onome u čemu zarađuje, a to su kune (tako VTSRH Pž-6632/2017-10). Stoga, kako ni zaposlenica tuženika (Nevenka Jeletić) nije bila upućena kako u tome smislu treba informirati klijente, tako ni njezinim saslušanjem ne bi moglo biti utvrđeno da je tužitelj dobio potpunu obavijest o rizicima fluktuacije tečaja CHF, što bi, prema shvaćanju ovog suda, bio uvjet da se u ovom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne bi mogle smatrati nepoštenima.
14.3. Stoga, premda je prvostupanjski sud odbio izvođenje ovih dokaza iz drugih razloga, takvom odlukom nije počinjena ni jedna od povreda parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj.
15. U vezi odluke Suda EU na koju ukazuje žalitelj (C-81/19) valja reći da je o tome pitanju već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (kolokvijalno nazvan Franak), koje imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i VSRH, Revd 128/2024-2).
16. Pravilno je tuženiku naloženo platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja jer je tuženik taj koji je sastavio predmetni Ugovor koji sadrži nepoštenu i zato ništetnu ugovornu odredbu.
17. U pogledu prigovora radi prebijanja pravilnom ovaj sud nalazi odluku prvostupanjskog suda kako tuženikova tražbina ne postoji. Ništetnost kao posljedica nepoštenja predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je zakonom propisano kako se nepoštenom smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa po shvaćanju ovog suda nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetna ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i stoga ništetnom i sa strane trgovca i da bi on mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu (stečeno bez osnove ili ispunjenje ugovorne obveze).
18. Slijedom navedenog žalbeni su navodi neosnovani, a kako se u odnosu na odluku o troškovima tiču samo pitanja uspjeha u sporu, koji je ostao neizmijenjen, to je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
19. Kako tuženik sa žalbom nije uspio to je o njegovom zahtjevu da mu se naknade troškovi žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Dubrovniku 19. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Verica Perić Aračić v.r.