1

Poslovni broj Gž-744/2022-4

 

Poslovni broj Gž-744/2022-4

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S.iz Č., OIB: ...., zastupanog po  punomoćniku J. P. odvjetniku iz Č., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD K. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 9 P-302/19-27 od  5. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              1.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 9 P-302/19-27 od  5. siječnja 2022.u točki I. izreke te u točki II. izreke za iznos od 11.198,75 kn/1.486,33 eura sa zateznom kamatom.

 

              2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki II. izreke u preostalom dijelu, na način da se odbija  zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od  3.531,25 kn/468,68 eura sa zateznom kamatom.

 

              3. Odbija se kao neosnovan  zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja, u  točki  I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.926,40 eura /22.048,99kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.955,01 eur /14.730,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2022. do isplate.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

 

3. U žalbi navodi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Sud prvog stupnja da je izbjegao ocijeniti provedene dokaze pozivom na utvrđenja u presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe pa se na taj način propustio osvrnuti na navode žalitelja iznesene tijekom postupka. Posebice naglašava da sud prvog stupnja nije odlučio o manifestacijskom zahtjevu u skladu sa čl. 325. a st. 1. ZPP-a, a da je žalitelja pozvao rješenjem od  17. prosinca 2020. dostaviti traženu dokumentaciju: Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 325. st. 1. ZPP-a, jer da je sud prvog stupnja propustio donijeti obrazloženo rješenje kojim bi tuženiku bila ostavljena mogućnost izjavljivanja samostalne žalbe. Navodi da je odluka o tom zahtjevu od utjecaja na ishod ovog spora, jer da u slučaju da je ocijenjen neosnovanim manifestacijski zahtjev, da je bio dužan pozvati tužitelja postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu, odgovarajućom primjenom čl. 109. ZPP-a. Tvrdi da je sud mogao zaključiti prethodni postupak i zakazati glavnu raspravu tek nakon što je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev, a u nazočnom slučaju da je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja prije nego li je  zahtjev bio određen. Kako je zahtjev postavljen u podnesku od  28. travnja 2021., u fazi postupka u kojoj nije dopuštena ni preinaka već određene tužbe, smatra da je sud prvog stupnja propustio takvo postupanje  tužitelja  sankcionirati, pa kako u odnosu na to pitanje nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Posljedično tome, smatra da  tužitelju ne pripada pravo na nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na predujam financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer da je taj trošak trebao pasti na teret tužitelja, u skladu s čl. 156. ZPP-a. Pored toga smatra da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak  za sastav pet obrazloženih podnesaka, protivno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a da ni trošak pristupa  na ročište za objavu presude nije bio potreban.

 

4. Nadalje smatra da je počinjena i povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer da je tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom, budući da nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je žalitelj predložio radi utvrđenja da su stranke o spornim ugovornim odredbama pregovarale.

 

5. U takvim okolnostima da je pogrešno utvrđeno da bi sporne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli bile ništetne, budući da je u ovom postupku tek trebalo utvrditi primijenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem bio obvezan postupati u skladu sa propisima koji su u to vrijeme bili na snazi, Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o bankama i Zakonom o kreditnim institucijama, kojima je bila propisana mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope te pretpostavke  pod kojima se stopa mogla mijenjati. Pritom ističe da su i tužitelj i tuženik bili svjesni  činjenice da je tržište promjenjivo i da postoji rizik od recesije, pa je  tužitelj razumno mogao očekivati povećanje, ali i smanjenje ugovorene kamatne stope. Glede valutne klauzule, navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada nije prihvaćen prigovor da ta ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da tuženik  u trenutku sklapanja ugovora nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja, niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka (CHF). Naglašava da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren s valutnom klauzulom u CHF pa da je sud  doveo tužitelja u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eurima ili kunama. Smatra da bi do uspostave formalne ravnoteže između parničnih stranaka moglo doći da je primijenjena na ugovor o kreditu sklopljen između stranaka kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama.

 

6.Također ističe da je podneskom od  15. lipnja 2021. dostavio prigovor na nalaz vještakinje, jer da je u preplatu neosnovano uračunala iznos naplate zateznih kamata i ostalih troškova od 2.058,66 kn, da je predložio da se o tome vještakinja izjasni, međutim da ona nije dala očitovanje pa da prigovor nije otklonjen. U odnosu na to pitanje da je obrazloženo da stranke nisu imale bitnih prigovora na nalaz i mišljenje,  u čemu također nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

7.Smatra da je, neovisno o utvrđenjima iz kolektivnog spora, sud bio dužan izvesti sve dokaze koje je predložio. Ističe da se u obrazloženju presude sud pozvao na čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), dakle na institut stjecanja bez osnove, dosudivši zateznu kamatu od dana stjecanja, što znači da je tuženika ocijenio nepoštenim stjecateljem, iako takvo stajalište nije obrazloženo.

 

8. Ukazuje da je pogrešno, pri obračunu duga, primijenjena kamatna stopa u fiksnom iznosu za cijelo razdoblje, jer da je to suprotno volji stranaka prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. Također osporava da bi ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamate prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o čemu da također nisu u presudi izneseni razlozi. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, budući da nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. tog Zakona temeljem kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi.  Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Navodi da ni ZOO niti Zakon o zaštiti potrošača ne uređuju prekid zastare potraživanja podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača pa da treba primijeniti čl. 215. ZOO-a, a glede primjene čl. 241. ZOO-a ističe da  podnositelj kolektivne tužbe nije vjerovnik, nego treća osoba, a tužba koja je podnesena u kolektivnom sporu da nije usmjerena na utvrđenje ili ostvarenje tražbine.

 

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu parničnog troška.

 

8. Žalba tuženika glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana glede odluke o parničnom trošku.

 

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje  žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Glede postavljanja manifestacijskog  zahtjeva, treba navesti da je tužitelj pružio dokaz da mu je tuženik, prije pokretanja ove parnice, odbio dostaviti relevantne isprave koje su bile bitne za podnošenje određenog tužbenog zahtjeva  pa je tužitelj bio ovlašten postaviti  zahtjev u skladu s čl. 186. b st. 3. ZPP-a, a nakon  što je tuženik dostavio u spis tražene isprave te nakon provedenog vještačenja postaviti određeni tužbeni zahtjev.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.926,40 eura / 22.048,99 kn sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužitelj platio prema Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 23. svibnja 2008., te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razliku između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

 

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 23. svibnja 2008. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 11.306,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule,da je početna kamatna stopa  iznosila 6,50 % godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata  mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u čl. 6. Ugovora navedeno da se  korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, dok je člankom 4. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

 

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09,89/09- dalje: ZZP/07) te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je  tuženik u razdoblju od  10. rujna 2003. do  31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je utvrđeno da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

 

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

 

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak  zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu, te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.955,01 eura/14.730,00 kn.

 

              15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu, u odnosu na mogućnost izmjene na temelju jednostrane odluke banke te valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

 

              16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja  obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem,  uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve  kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe  je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

              17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi  tužitelja Hrvatskog saveza  udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

 

              18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od  10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu  pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a  što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na  potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

             

              19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

              20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o prijepornim ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

 

              21. U odnosu na dokazne prijedloge tuženika, treba istaći da u tom dijelu nije počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju ukazuje  tuženik u žalbi, obrazlažući da nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je predložio u  potkrjepu tvrdnji o pojedinačnom pregovaranju. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svog djelatnika, bez navođenja konkretnih osobnih podataka o njemu (ime, prezime), da bi u podnesku od 9. prosinca 2020. predložio saslušanje dvoje svjedoka, bez pojašnjenja koja je bila uloga  tih svjedoka prije, odnosno prilikom zaključenja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na jednog svjedoka, također zaposlenice tuženika, dostavio njezinu pisanu izjavu te odustao od prijedloga za saslušanjem. S obzirom na izneseno, sud prvog stupnja je  pravilno primijenio čl. 220. ZPP-a kada je  odlučio da neće provesti predložene dokaze, jer bi u nazočnom slučaju mogao biti relevantan isključivo iskaz svjedoka koji je s tužiteljem vodio pregovore u svezi sklapanja ugovora o kreditu i pojasnio mu značenje i posljedice sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti CHF te eventualne rizike prihvaćanja takvih odredbi zbog utjecaja na visinu obveze korisnika kredita.

 

              22. Točne su i tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom, međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužitelja utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način. Utoliko je odredba o početnoj kamatnoj stopi mogla ostati na snazi u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a.    

 

              23. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od  31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljice podnesena 10. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

              24. U odnosu na žalbene navode u svezi nalaza i mišljenja vještakinje, treba navesti da su prigovori tuženika bili načelne naravi, prije svega u odnosu na metodu obračuna tražbine tužitelja, a pored toga je iznesena primjedba da je neosnovano u izračun preplate uračunat iznos od  2.058,66 kn. Sud prvog stupnja je na glavnu raspravu održanu 9. prosinca 2021. pozvao vještakinju radi odgovora na iznesene primjedbe, na to ročište nije pristupio punomoćnik tuženika koji je prethodno dostavio podnesak kojim izvješćuje sud da neće pristupiti, a vještakinja je u cijelosti ostala kod svog mišljenja o visini tražbine tužitelja pa u tom dijelu sud prvog stupnja nije bio dužan dalje raspravljati. Treba reći da tuženik nije pojasnio primjedbu o pogrešnom obračunu, a iznos kojeg je naveo kao sporan, nije podudaran sa podacima koje je vještakinja u nalazu specificirala, kako glede izvršenih isplata, tako i glede izračuna razlike anuiteta, pa žalitelj neosnovano postupanje suda ocjenjuje povredom postupka.

 

25. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između kamate koju je isplatio u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te  iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose  tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

 

26. Glede odluke o parničnom trošku, treba istaći da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Međutim, u pravu  je tuženik kada tvrdi da je  trošak zastupanja obračunat pogrešnom primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22). Naime, na ročištima koja su održana  21. studenoga 2019. i  17. prosinca 2020. se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa nagrada odvjetnika prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za svako ročište iznosi po  50 bodova. Također  je pogrešno ocijenjeno da su svi podnesci bili potrebni za vođenje parnice, u smislu čl. 155. ZPP-a. Tako podnesak od  2. ožujka 2021. nije bio potreban, budući da se njime  tužitelj očitovao na istaknuti prigovor zastare, a koji prigovor je iznesen još u odgovoru na tužbu, nakon kojeg je tužitelj dostavio očitovanje podneskom od  28. studenoga 2020. za sastav kojeg mu je pravilno priznat puni iznos nagrade prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Glede sastava podneska od  12. srpnja 2021., treba reći da  tužitelju nagrada za taj podnesak pripada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, jer ulazi u kategoriju "ostalih podnesaka" kojim se tužitelj očitovao na tuženikov podnesak od  15. lipnja 2021. Kada se tome pridoda nagrada koja je za ostale radnje pravilno obračunata, proizlazi da bi tužitelju pripadalo pravo na trošak zastupanja odvjetnika u iznosu od 7.250,00 kn, čemu treba pridodati iznos PDV-a od 1.718,75 kn, primjenom Tbr.  42. Tarife, što daje iznos od 8.968,75 eura. Kada se tome pridoda iznos sudskih pristojbi i trošak vještačenja, proizlazi da ukupan trošak koji pripada  tužitelju iznosi 11.198,75 kn/ 1.486,33 eura, pri čemu treba navesti da je nagrada odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude priznata pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a, jer se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice.

             

              27. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke i točki II. izreke za iznos od 1.486,33 eura potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu točke II. izreke presudu valjalo preinačiti primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

              28. Tuženiku nije priznat trošak  žalbenog postupka, budući da sa  žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

             

             

U Rijeci 19. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

                                                                                                      Helena Vlahov Kozomara v.r.