1

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz O.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u O., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima iz  Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. u Z., radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-453/2022-21 od 25. rujna 2023., u sjednici vijeća 19. lipnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-453/2022-21 od 25. rujna 2023.

 

             

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ...., zaključenog između tužitelja i tuženika 20. rujna 2006., koji je potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. 21. rujna 2006. pod brojem OU-1233/06, a koja u članku 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u članku 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“ te u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

 

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.512,09 eur/11.392,84 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.660,69 eur/12.512,50 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i drugih provedenih dokaza. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario sve navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Također da nije utvrđeno jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli. Ističe da je vodio računa o tužitelju kao klijentu i ponudio mu sklapanje ugovora o kreditu u različitim valutama, a tužitelj je po vlastitom izboru i nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više ponuđenih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe, ovdje valutnu klauzulu. Navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jasne, lako razumljive i uočljive pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, sve sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača. Također, obzirom da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama sud nije imao mogućnosti ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor ispunjen i tužitelj nikad nije prigovarao visini anuiteta niti koristio pravo na raskid ugovora. Navodi da je način na koji je protumačen direktan učinak presude iz kolektivnog spora tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenosti (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu, iz kojeg proizlazi da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 13.862,77 CHF po srednjem tečaju kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5,95% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate 84 mjeseca,

 

-da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene, odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa tuženik neosnovano ističe da se tužitelj ne može na istu pozivati,

 

-da je tužitelj predmetni ugovor otplatio u cijelosti,

 

-da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. V. utvrđeno da je tužitelj tuženiku na ime više plaćene tečajne razlike – pozitivne tečajne razlike ukupno preplatio iznos od 11.448,66 kn (u 2008. iznos od 49,67 kn; u 2009. iznos od 376,02 kn; u 2010. iznos od 1.485,84 kn; u 2011. iznos od 3.147,71 kn; u 2012. iznos od 3.763,20 kn te u 2013. iznos od 2.626,22 kn), da je tuženiku na ime manje plaćene tečajne razlike – negativne tečajne razlike manje uplaćen ukupan iznos od 949,20 kn (u 2006. iznos od 31,43 kn, u 2007. iznos od 542,84 kn te u 2008. iznos od 374,93 kn); da razlika između pozitivne tečajne razlike (11.448,86 kn) i negativne tečajne razlike (942,20 kn) iznosi 10.499,46 kn.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF ništetna. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118.

 

12. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

 

13. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 13. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 26. svibnja 2022., proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a. 

 

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

15. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ).

16. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

17. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju  bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

18. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede pozivanja tuženika na zahtjev za sklapanje ugovora koji je popunio tužitelj naznačivši da želi kredit u CHF, isto    ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

19. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja

20. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 20. rujna 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

21. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti.

22. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

23. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-H. s. u. 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena  26. svibnja 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

26. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

27. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

29. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 19. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.