1

Poslovni broj Gž-90/2023-

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-90/2023-

                                                       

 

R E PU B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar,
predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena
Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u J., protiv tuženika Z. B. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. P. iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog
suda u Novom Zagrebu pod posl.br. P-647/2019 od 16. studenog 2022., u sjednici
vijeća održanoj 19. lipnja 2024.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog
suda u Novom Zagrebu pod posl.br. P-647/2019 od 16. studenog 2022.
 

2. Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Novom
Zagrebu pod posl.br. P-647/2019 od 16. studenog 2022. u točkama I., II. i III. izreke i
predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

 

             

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od
55.795,46 kn/7.405,33 eur sa zateznom kamatom i to po osnovi ništetnosti valutne
klauzule iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. kolovoza 2008. i radi
isplate iznosa od 3.486,09 kn/462,68 eur sa zateznim kamatama po osnovi
ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točke I. i II. izreke). O
troškovima postupka odlučeno je u točki III. i IV. izreke pa je zahtjev tužitelja
djelomično usvojen i dosuđen mu je trošak postupka od 8.652,50 kn/1.148,38 eur sa
zateznim kamatama, a s ostatkom je odbijen.

 

2. Rješenjem sadržanim u istom otpravku dopuštene su preinake tužbe od 14.
listopada 2019. i 22. prosinca 2021.

 

3. Protiv presude i rješenja žali se tuženik, s time da presudu pobija iz svih
žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje ZPP) uz
prijedlog da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije a
podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Predmetna rješenja kojima je dopuštena
preinaka tužbe pobijaju se zbog ostvarene relativno bitne povrede iz odredbe čl. 354.
st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a uz obrazloženje kako preinake nisu bile svrhovite.
 

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

5. Žalba protiv presude je osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.

 

6. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev radi isplate iznosa osnovom ništetnih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 16. kolovoza 2008., a kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

 

7. Sud je prvog stupnja prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke usvojio tužbeni zahtjev koji je postavljen sukladno istom, te je po osnovi ništetnosti valutne klauzule dosudio iznos od 55.795,46 kn/7.405,33 eur a promjenjive kamatne stope 3.486,09 kn/462,68 eur sve sa kamatom koja teče na pojedine obroke kako je naznačeno u izreci prvostupanjske presude.

 

8. Nakon što je uvidom u Ugovor o kreditu i ocjenom iskaza tužitelja sud prvog stupnja utvrdio da isti ima status potrošača, da predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. nije u zastari u smislu odredbi čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), kao što nisu u zastari ni preinačeni dijelovi zahtjeva, sud je prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 502.c. ZPP-a te ocjenom provedenih dokaza tijekom ovog parničnog postupka zaključio kako je zahtjev osnovan. To stoga jer se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu potrošača o čemu je pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu koji se vodio pod posl.br. P-1401/12 i koja presuda ima direktni učinak na ovaj pojedinačni spor, dok s druge strane izvedenim dokazima u postupku nije utvrđeno suprotno. Stoga je sud pozivom na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 33/09; dalje ZZP) obvezao tuženika kao trgovca na povrat iznosa po osnovi ništetnosti citiranih ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 323. i 324. ZOO-a, sve s kamatom koja teče od dana naplate anuiteta u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je našao da je banka od samog početka bila nesavjesna.

 

9. Tuženik u žalbi tvrdi da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i to iz više razloga. Tvrdi da su razlozi suda kojima otklanja prigovor zastare nerazumljivi i proturječni jer da sud istovremeno izražava stav kako je došlo do prekida zastare što bi značilo da zastara teče a onda ocjenjuje kako zastara u ovoj parnici još nije niti počela teći.

 

10. Iako tuženik pravilno primjećuje ovu okolnost budući je sud prvog stupnja kada je općenito raspravljao o  prigovoru zastare zauzeo stajalište o početku tijeka zastarnog roka od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, istovremeno raspravljajući o preinaci tužbe ocijenio kako preinačeni iznosi nisu u zastari jer ista nije niti počela teći s obzirom ništetnost nije utvrđena deklaratornom sudskom odlukom. Međutim ovo nije dovelo do apsolutno bitne povrede na koju se tuženik poziva budući su razlozi o početku tijeka zastare vezano uz pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu jasni i razumljivi i moguće ih je ispitati, a ovi ostali koji se odnose na preinaku zahtjeva nisu odlučni, sve to tim više kada se ima u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. u kojem je zaključeno da se u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove zastara prekida već podnošenjem tužbe.

 

11. Jednako tako kada je u pitanju i žalbeni razlog ostvarene relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 190. ZPP-a zbog kojeg se pobija pravilnost rješenja suda o dopuštanju preinake tužbe valja odgovoriti da ni ta povreda nije ostvarena. Sud je prvog stupnja o navedenom dao razloge zbog čega se odluka može ispitati a iz kojih slijedi kako nije nepravilno primijenio procesnu odredbu o dopuštanju preinake koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga tuženiku na ovom mjestu valja odmah odgovoriti kako odluka suda kojom dopušta preinaku tužbe sukladno rezultatima financijskog vještačenja o kojima je ovisila visina zahtjeva je u svemu pravilna i po stajalištu ovoga suda jednako kao i suda prvog stupnja svrsihodna za konačno rješenja spora među strankama, pa su stoga žalbeni navodi u kojima se tvrdi da je tužitelj imao sve podatke o visini zahtjeva sukladno čemu je istog mogao postaviti već u tužbi neosnovani. Samom činjenicom što se u ovoj ali i u ostalim istovrsnim parnicama provodi financijsko vještačenje govori u prilog zaključku o potrebi izvođenja tog dokaza i zato su očekivanja tuženika da parnična stranka posjeduje znanja stručnjaka s područja knjigovodstvene domene nerealna.

 

12. Utoliko je žalba  tuženika u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom se dopuštaju preinake tužbe neosnovana i ta je odluka potvrđena jer je pravilno primijenjena odredba čl. 190. ZPP-a, sve sukladno odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

13. Nadalje, tuženik se poziva i na ostvareno apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a uz tvrdnju kako iznos ukupno dosuđene tražbine u točki II. od 3.486,09 kn ne odgovara zbroju anuiteta na koje teče kamata jer da taj zbroj iznosi 3.622,69 kn. Ovaj žalbeni navod je točan pa je utoliko žalitelj u pravu da je izreka presude u ovom dijelu nerazumljiva i nije ju moguće ispitati zbog čega je ostvarena citirana apsolutno bitna povreda postupka.

 

14. U odnosu na preostali dio odluke, a kako je razvidno iz prethodnog obrazloženja nisu ostvarene povrede na koje se žalitelj poziva, a niti druge apsolutno bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je presudu moguće ispitati.

 

15. Prije svega je za odgovoriti tuženiku kako su pravna stajališta suda prvog stupnja o direktnom učinku tužbe iz kolektivnog spora, pri čemu je sud odbijanjem dokaznog prijedloga radi saslušanja osobnog bankara iznio mišljenje koje nije protivno onom izraženom u odluci Ustavnog suda U-III-5486/22 od 12. prosinca 2023., stajalište o zastari i tijeku zatezne kamate na pojedine anuitete, te konačno o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ispravna i sukladna recentnoj sudskoj praksi u primjeni mjerodavnih propisa na koje se sud poziva sve to naravno pod uvjetom da tužitelj ima status potrošača.

 

16. Međutim, za sada se ne bi moglo prihvatiti kao pravilno stajalište suda da bi tužitelj imao status potrošača budući isto nije na dostatan način obrazloženo a posebno ne u duhu odluka Suda Europske unije i stajalištima izraženim u predmetima C-498/16, C-110/14 i C-630/17 na što tuženik s pravom u žalbi upire kada tvrdi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

 

17. Sud je prvog stupnja uvidom u Ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrdio kako je tužitelj sklopio namjenski kredit za kupnju motornog vozila traktora Ferrari Thor 70 RS (čl. 5. Ugovora), da je kao stranka ugovora naveden osobno tužitelj kao fizička osoba, a ne kao član društva, nositelj obrta ili OPG-a, da je traktor kupljen za osobne svrhe i to za rad u šumi, za izvlačenje drva, radi košnje okućnice ali i za potrebe rada u vinogradu budući se tužitelj bavi proizvodnjom vina i nositelj je obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Imajući u vidu da nije bilo primjedbi na iskaz tužitelja, te ostale utvrđene okolnosti sud je prvog stupnja ocijenio kako okolnost što je traktor povremeno korišten i u svrhu obrade vinograda nije od utjecaja na status tužitelja kao potrošača, prvenstveno stoga što je isti u Ugovoru naveden kao fizička osoba, a ne nositelj OPG-a.

 

18. Tuženik se u žalbi poziva na sve prednje navedene odluke Suda Europske unije, citirajući dijelove navedenih odluka čijim bi se tumačenjem, po mišljenju tuženika, dalo zaključiti kako tužitelj kao nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje se bavi vinogradarstvom ne bi mogao imati status potrošača. Potrošač je osoba koja nabavlja određenu stvar ili uslugu s ciljem zadovoljavanja privatnih potreba, a nikako potreba profesionalne djelatnosti dok je iz iskaza samog tužitelja razvidno kako stvar koja je bila predmetom Ugovora o kreditu koristi i za poslovne svrhe. Čak i u situaciji kada se sklapa ugovor sa dvostrukom svrhom odnosno djelomično za uporabu u privatne, a djelomično u poslovne svrhe treba utvrditi je li veza između navedenog Ugovora i profesionalne djelatnosti fizičke osobe tako slaba da postaje maginalna i zanemariva kako bi se isti mogao smatrati potrošačem. Stoga smatra da tužitelj ne udovoljava definiciji "potrošač" kako se isti definira u odlukama Suda Europske unije u tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

 

19. Ovi žalbeni navodi su osnovani. Da bi se utvrdio status tužitelja valja poći od odredbi zakona koji su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

 

20. Pojam trgovca definiran je čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93, 34/99, 121/99, 122/00, 118/03, 107/07 i 146/08 – dalje: ZTD) iz koje slijedi da je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, s tim da sukladno odredbi st. 3. tog članka individualni poljodjelci nisu trgovci.

 

21. Nadalje Zakon o poljoprivredi („Narodne novine“, broj: 66/01 i 83/02; dalje ZP) daje definiciju poljoprivrednog, seljačkog ili obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u čl. 2. Prema odredbi čl. 2. toč. 3. tog Zakona, poljoprivredno gospodarstvo jest proizvodno gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom – i djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo, a prema odredbi toč. 4. istog članka seljačko gospodarstvo ili obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo jest samostalna gospodarska i socijalna jedinica utemeljena na vlasništvu – ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, dok u smislu toč. 5. istog članka poljoprivrednik je fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine u poljoprivredi.

 

22. Navedene odredbe odlučne su za utvrđivanje statusa tužitelja u momentu sklapanja Ugovora budući u to vrijeme RH nije bila članicom Europske unije, međutim sukladno Sporazumu o  stabilizaciji i pridruživanju dužna je primjenjivati nacionalno pravo u duhu europskog prava, pa tako i citirane Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

 

23. U tom smislu pravilno se tuženik poziva na odluke Suda Europske unije u kojima je dana definicija pojma "potrošač". U predmetu C-630/17 navedeno je kako se pojam potrošač treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jednako ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Navodi se kako su samo ugovori koji su sklopljeni izvan profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinačnih, privatnih, potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom Uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (C-498/16). Ta posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojim je, pa bilo to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti (C-269/95).

 

24. Sud je Europske unije u odluci C-630/17 u pogledu ugovora s dvostrukom svrhom odnosno takvima koji se jednim dijelom sklapaju za privatne svrhe a jednim dijelom zbog profesionalne djelatnosti, ocijenio da bi ugovorna strana imala status potrošača samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje maginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije. Stoga je rečeno kako nacionalni sud mora uzeti u obzir ne samo sadržaj, prirodu i svrhu ugovora nego i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.

 

25. Iz razloga pobijane presude proizlazilo bi kako je sud prvog stupnja zauzeo formalistički pristup smatrajući da je presudna okolnost što je tužitelj u istom naveden kao fizička osoba a ne kao nositelj OPG-a. Međutim iz citiranih odluka Suda Europske unije proizlazi da treba zauzeti širi pristup stvari i ovisno o svim okolnostima pojedinog slučaja izvesti zaključak za koje je svrhe Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen, da li osobne ili poslovne, a ukoliko bi isti bio sklopljen s dvojnom odnosno dvostrukom svrhom je li veza između navedenog Ugovora i profesionalne djelatnosti tako slaba da postaje u toj transakciji zanemariva.

 

26. Na ovaj način sud se prvog stupnja nije bavio ocjenom statusa tužitelja, već je prihvaćajući njegov iskaz zaključio kako se radi o kupnji traktora za osobnu uporabu unatoč činjenici da je tužitelj naveo kako koristi traktor i za profesionalne svrhe, a sud nije dao razloge zbog kojih smatra da bi kupnja traktora za osobne svrhe imala biti prevladavajuća.

 

27. Stoga će sud u nastavku postupka imajući u vidu uputu iz ovog ukidnog rješenja i mjerodavno materijalno pravo na koje je ukazano, kao i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 23. studeni 2023. o teretu dokazivanja svojstva potrošača, ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza pomno ocijeniti tužiteljev status i za to dati valjane i obrazložene razloge jer ovi izneseni u pobijanoj presudi za sada nisu dovoljni. Ukoliko sud bude smatrao da se radi o potrošačkom ugovoru i da bi traktor bio kupljen za osobne potrebe ili pretežito osobne pri čemu bi ona profesionalna bila zanemariva, onda za takvo utvrđenje treba dati valjanu argumentaciju budući se radi o kupnji traktora za kojeg nije uobičajeno da bi se nabavljao u osobne svrhe, sve to tim više što je sam tužitelj iskazao da je nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i bavi se vinogradarstvom.

 

28. Ukoliko bi bilo utvrđeno da tužitelj ima status potrošača tada bi dolazile u primjenu sve odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku, na koje se sud pozivao kada je usvojio tužbeni zahtjev, a ukoliko to ne bi bio slučaj onda u toj situaciji tužitelju ne bi pripadala potrošačka zaštita.

 

29. Nakon što sud ponovnom ocjenom dokaza izvede zaključke ima li tužitelj status potrošača donijet će novu zakonitu odluku.

 

30. Slijedom svega narečenog kako zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće ocijeniti pravilnost u primjeni materijalnog prava valjalo je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu ukinuti sukladno odredbi čl. 370. ZPP-a, jednako kao i dosuđujući dio odluke o troškovima postupka prema čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a o čemu će sud također odlučiti novom zakonitom odlukom.

 

31. Prvostupanjska presuda u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 19. lipanj 2024.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.