- 1 -              III Kr-119/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-119/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika A. P. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 17. svibnja 2021. broj K-3/2018. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. ožujka 2023. broj I Kž-222/2021-15, u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika A. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 17. svibnja 2021. broj K-3/2018., osuđenik A. P. proglašen je krivim zbog produljenog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. te je na temelju članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. stavkom 5. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od tri godine.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/22.), oštećenoj „V. O.“ d.o.o. dosuđen je djelomično imovinskopravni zahtjev tako da je osuđenik dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti oštećeniku novčani iznos od 5.518.053,27 kuna, a za ostatak je upućen u parnicu.

 

1.2 Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/22. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. – 8. ZKP/22. osuđenik je obvezan na snošenje troškova ovoga postupka koji se odnose na paušalnu svotu suda u iznosu od 3.000,00 kuna, na troškove svjedočenja u iznosu od 3.018,75 kuna i troškove vještačenja u iznosu od 44.451,00 kuna, a sve pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, te na troškove zastupanja oštećenice po punomoćniku, a o čemu će rješenje biti naknadno doneseno.

 

1.3. Presudom i rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. ožujka 2023. broj I Kž-222/2021-15, djelomično je prihvaćena osuđenikova žalba te je ukinuta prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmeta vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, dok su odbijene kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba osuđenika A. P. u preostalom dijelu te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Osuđenik A. P. je pravovremeno po branitelju G. L., odvjetniku iz D., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „ povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08.“, s prijedlogom „a) ukinuti u cijelosti presudu Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem K-3/2018 od 17. svibnja 2021. godine i presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem I Kž-222/2021 od 8. ožujka 2023. godine i predmet vratiti Županijskom sudu u Dubrovniku na ponovno suđenje i b) sukladno članku 518. stavak 5. ZKP/08 odgoditi izvršenje pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem K-3/2018 od 17. svibnja 2021. godine.“.

 

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/22.

 

4. Zahtjev osuđenika A. P. nije osnovan.

 

5. Osuđenik u zahtjevu smatra da su „…u žalbenom postupku ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 3. ZKP/08, članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 i članka 487. stavak 1. ZKP/08, koje su bile od utjecaja na presudu, tako da je ostvarena osnova iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08, te je došlo i do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.“. Pritom, obrazlažući navedene povrede, osuđenik daje iste razloge i za povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/22. i za povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.

 

6. Prije svega treba navesti da, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/22., bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22. na koju se osuđenik poziva u zahtjevu ne može biti isticana u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka, jer među izričito navedenim bitnim postupovnim povredama zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, nije ni spomenuta povreda.

 

7. Obrazlažući zbog čega smatra da su u pravomoćnoj presudi počinjene povrede na koje se poziva, osuđenik u zahtjevu ističe da pisani otpravak presude ne odgovara izvorniku donesene presude na zapisniku od 17. svibnja 2021., s obzirom na to da je u pisanom otpravku ispuštena jedna alineja koja postoji u izvorniku presude. Budući da je ovaj navod bio istaknut i u žalbi protiv prvostupanjske presude, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je na njega odgovorio jasnim, dostatnim i za ovaj sud prihvatljivim argumentima (odlomak 8.1.). Stoga ne stoji tvrdnja da je u drugostupanjskoj presudi počinjena povreda iz članka 517 stavka 1. točke 3. ZKP/22. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/22.

 

7.1. Budući da se radi o dvije iste alineje s istim razdobljem, istim trgovačkim društvom i istim iznosom zajma, očito je da se je radilo o greški u pisanju i ispuštanje jedne od tih alineja učinjeno je u korist osuđenika te je nakon tog ispuštanja i zbroj pojedinih iznosa zajmova odgovarao ukupnom zbroju. Stoga nije jasno na koji bi način takvim postupanjem prvostupanjskog, a i drugostupanjskog suda, bilo povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

8. Osuđenikove tvrdnje da su „…u žalbenom postupku … ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, pošto u drugostupanjskoj presudi nije u dovoljnoj mjeri određeno i potpuno obrazloženo zbog čega nemaju svog opravdanja osuđenikovi žalbeni argumenti da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da su u prvostupanjskoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama“, kao što je već navedeno, ne mogu se isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka, s obzirom na to da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22.

 

8.1. No, osuđenikove daljnje tvrdnje da u drugostupanjskoj presudi nisu obrazloženi njegovi žalbeni navodi, čime upire, s jedne strane na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/22. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/22., a s druge na povedu članka 468. stavka 2. ZKP/22., u smislu arbitrarne odluke, nisu točne.

 

8.2. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

8.3. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

8.4. Naime, drugostupanjski sud je, odgovarajući na žalbene navode osuđenika iznesene u žalbama po dva branitelja, dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u zahtjevu osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne, odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude opširnim i vrlo iscrpnim argumentima najprije otklonio u žalbama istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22, (odlomci 8., 8.1., 8.2., 8.3. i 8.5.), u povodu podnesenih žalbi ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, osvrnuvši se i na povredu kaznenog zakona koja je kao žalbena osnova bila naznačena u osuđenikovoj žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku J. Č. (odlomak 8.4.) te je odgovorio na žalbene navode koji se odnose na činjenične prigovore (odlomci 9.-10. na stranicama 5.-7.) i odluku o kaznenoj sankciji, imovinskopravnom zahtjevu te troškovima postupka (odlomci 10.-14.1. na stranicama 7.9.). Pritom je na žalbene navode obrane odgovorio za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, dajući razloge i u odnosu na žalbom istaknutu okolnost naknadnog povrata dijela pozajmljenog novca (9.3.). Također je detaljno raščlanio utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga na svakom pojedinačno izvedenom dokazu te dovodeći ih međusobno u vezu. Prihvaćanje od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, između ostaloga i u odnosu na razloge koji se tiču osuđenikove namjere, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Pritom svakako treba napomenuti da se u odnosu na elemente produljenog djela očitovao prvostupanjski sud u svojoj presudi (odlomak 79.), pri čemu u situaciji kada sud prihvaća kvalifikaciju djela onakvu kakva je u optužnici (produljeno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11.), obrazlagati u čemu se sastoji produljeno djelo nije od odlučujućeg značaja.

 

8.5. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu smatra da je drugostupanjski sud povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, jer je drugostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluku i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08.

 

8.6. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

9. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističe u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/24.), odlučiti kao u izreci. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP/24., kako je to predloženo u zahtjevu.

 

Zagreb, 18. lipnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća

                            Damir Kos, v.r.