Poslovni broj: Gž-589/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-589/2024-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz S., OIB…, zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika E. & S. b. d.d., R. OIB…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2894/2019-8 od 28. studenog 2023., dana 17. lipnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2894/2019-8 od 28. studenog 2023.

 

II. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

 

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, neosnovani su žalbeni navodi da sud u ovoj fazi postupka ne može ispitivati nepoštenost neke ugovorne odredbe već to jedino može biti rezultat kontradiktornog postupka budući da time što je tuženiku dostavljen obrazloženi podnesak tužiteljice kojim se očituje na odgovor na tužbu, a potom zakazano i pripremno ročište i što mu je omogućeno očitovanje, između ostalog i na prigovor mjesne nenadležnosti, ostvareno je načelo kontradiktornosti u smislu čl. 5. st. 1. ZPP-a.

 

5. Pogotovo nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koji upire tuženik, budući da pobijana odluka sadrži jasne i određene razloge, nije proturječna i moguće ju je ispitati.

 

6. Uz obrazloženje da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103992094, od 13. lipnja 2008., kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 111.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate, a koji ugovor predstavlja potrošački ugovor, prvostupanjski sud utvrđuje da je sklopljeni sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu banke, sadržan u Ugovoru o kreditu, suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da Ugovorna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora iz članka 16., je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati pa ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava i obveza trebala putovati iz S. kao mjesta prebivališta u R., a što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja i na zato potrebno vrijeme, dok se isto ne odnosi i na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi u R., što bi dovelo do znatne neravnoteže u položaju ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra da je odredba iz članka 16. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora nepoštena pa time i ništetna temeljem odredbi čl. 96. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 97/07), a prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 2013., a koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav i kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora pa odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

 

7. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

8. Najprije, valja reći da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

9. Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača.

 

10. Stoga kako je ugovorni odnos nastao 2007., valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj: 79/2007. - dalje: ZZP).

 

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

12. Nadalje, odredbom čl. 98. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

13. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica, na koju se kao potrošača primjenjuju odredbe ZZP-a, nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

14. Prema tome, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 16. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

 

15. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

16. Slijedom navedenog, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

 

17. Odredbom čl. 46. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima predviđenim u tom Zakonu za suđenje osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.

 

18. Tako je odredbom čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nalazi i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi.

 

19. Dakle, tužiteljica je prema odredbi čl. 59. ZPP imala mogućnost izbora između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je ugovor zaključen (O.) i općemjesno nadležnog suda (R.), ali je bila kao potrošač ovlaštena pokrenuti spor i pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je također O. jer ima prebivalište u S., imajući u vidu i odredbu čl. 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/14, 9/15, 78/15, 102/15, 52/1, 128/22, dalje: ZPK).

 

20. U tom smislu, treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

 

21. Dakle, tužiteljica je prema odredbi čl. 59. ZPP imala mogućnost izbora između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je ugovor zaključen (O.) za koju nije nužno da bude upisana u sudski registar.

 

22. Naime, suprotno žalbenim navodima, a kako je to zaključio i sud prvog stupnja, za nadležnost prema odredbi članka 59. ZPP-a, nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru (rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-185/2020 od 21. svibnja 2020.), već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u Osijeku jest s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran upravo u toj podružnici.

 

23. Slijedom navedenog kako je spor u ovoj pravnoj stvari nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja ima sjedište na području nadležnosti prvostupanjskog suda koja je i sa tužiteljicom bila ovlaštena zaključiti sporni kredit, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti suda u Osijeku dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

 

24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret pa je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku II. izreke ovog rješenja.

 

U Zagrebu 17. lipnja 2024.

 

 

     Sutkinja:

                                                                                                      Sabina Dugonjić, v.r.