Poslovni broj: Gž R-237/2024-3

Poslovni broj:Gž R-237/2024-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice Bolnice, R., koju zastupa opunomoćenik A. P., odvjetnik u P., protiv tuženice-protutužiteljice T. T. iz P., koju zastupa opunomoćenik A. O., odvjetnik u Z., radi ispunjenja ugovorne obveze, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-92/23-87 od 5. veljače 2024., u sjednici održanoj 13. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

i

 

r i j e š i o j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-92/23-87 od 5. veljače 2024.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice radi isplate iznosa od 152.472,67 eura i to iznosa od 125.495,87 eura s osnove bruto plaća i doprinosa na plaću, a iznosa od 26.976,80 eura s osnove isplaćenih neoporezivih naknada zajedno sa zateznom kamatom,

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke, tako da se sudi:

 

Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice koji glasi:

 

"II Utvrđuje se ništetnim čl. 5. (peti) Ugovora o specijalizaciji posl. br. 01-277/2009 kojeg su dne. 28. rujna 2009.g. zaključili T. T. dr. med., OIB ..., P. i Bolnica, R., OIB ... u dijelu teksta koji glasi : "sve izdatke za specijalizaciju koje je ista imala" koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je T. T. primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita, što je tužiteljica-protutužena dužna trpjeti pod prijetnjom ovrhe.

 

III Utvrđuje se ništetnim čl. 6. (šesti) st.1. (prvi) Ugovora o specijalizaciji posl. br. 01-277/2009 kojeg su dne. 28. rujna 2009. zaključili tužiteljica i tužena u dijelu teksta koji glasi : "ukupni iznos koji sadrži sve izdatke za specijalizaciju uplaćene od strane Bolnice" koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je T. T. primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita, što je tužiteljica-protutužena dužna trpjeti pod prijetnjom ovrhe.

 

IV Utvrđuje se ništetnim čl. 6. (šesti) st.2. (drugi) Ugovora o specijalizaciji posl. br. 01-277/2009 kojeg su dne. 28. rujna 2009. zaključili tužiteljica i tužena u dijelu teksta koji glasi : "Izdaci od strane Bolnice su plaće koje je T. T. dr. med. dobivala za vrijeme odsustva iz Bolnice, naknada za odvojeni život i svi drugi izdaci koje je Bolnica imala za omogućavanje njene specijalizacije.", koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je T. T. primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita, što je tužiteljica-protutužena dužna trpjeti pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-92/23-87 od 5. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim traži da joj tuženica-protutužiteljica (u daljnjem tekstu: tuženica) isplati iznos od 152.472,67 eura i to iznos od 125.495,87 eura s osnova bruto plaća i doprinosa na plaću, a iznos od 26.976,80 eura s osnova isplaćenih neoporezivih naknada sve zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos od 152.472,67 eura teče od 4. studenog 2016. pa do konačne isplate (točka I. izreke). Istom presudom utvrđen je ništetnim članak 5. (peti) ugovora o specijalizaciji poslovni broj 01-277/2009 kojeg su 28. rujna 2009. zaključili tuženica i tužiteljica u dijelu teksta koji glasi: "sve izdatke za specijalizaciju koje je ista imala" koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je tuženica primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita (točka II. izreke), kao i članak 6. (šesti) stavak 1. (prvi) tog ugovora koji glasi: "ukupni iznos koji sadrži sve izdatke za specijalizaciju uplaćene od strane Bolnice" koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je tuženica primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita (točka III. izreke) i da članak 6. (šesti) stavak 2. (drugi) tog ugovora u dijelu teksta koji glasi : "Izdaci od strane Bolnice su plaće koje je T. T. dr. med. dobivala za vrijeme odsustva iz Bolnice, naknada za odvojeni život i svi drugi izdaci koje je Bolnica imala za omogućavanje njene specijalizacije.", koji se konkretno odnosi na bruto plaću i na naknadu za odvojeni život koje je tuženica primala kao doktor medicine prije završetka specijalizacije odnosno položenog specijalističkog ispita (točka IV. izreke).

 

1.1. Rješenjem tog suda odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio parničnih troškova (točka II. izreke rješenja).

 

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

 

2.1. Tužiteljica pobija presudu u cijelosti a rješenje u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odlučeno o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a odbije protutužbeni zahtjev, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

2.2. Tuženica pobija rješenje u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

 

2.3. U odgovoru na žalbu tuženica je osporila sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane.

 

2.4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

 

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer su izreke pobijane presude i pobijanog rješenja jasne i razumljive te ne proturječe same sebi ni razlozima presude i rješenja. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i rješenja i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 152.472,67 eura i to iznos od 125.495,87 eura s osnova bruto plaća i doprinosa na plaću, a iznos od 26.976,80 eura s osnova isplaćenih neoporezivih naknada sve zajedno sa zateznom kamatom, a utrošenih za specijalističko usavršavanje tuženice.

 

4.1. Za navesti je kako je prvostupanjski sud presudom poslovni broj Pr-306/19-66 od 16. ožujka 2023. naložio tuženici-protutužiteljici da tužiteljici isplati iznos od 3.266,64 eura / 24.612,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom dok je odbio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 155.739,31 eura / 1.173.417,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje je taj sud prihvatio protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice i utvrdio ništetnim članak 5. ugovora o specijalizaciji od 28. rujna 2009. u dijelu teksta koji glasi: "sve izdatke za specijalizaciju koje je ista imala", članak 6. (šesti) stavak 1. tog ugovora u dijelu teksta koji glasi : "ukupni iznos koji sadrži sve izdatke za specijalizaciju uplaćene od strane Bolnice" i stavak 2. u dijelu teksta koji glasi: "Izdaci od strane Bolnice su plaće koje je T. T. dr. med. dobivala za vrijeme odsustva iz Bolnice, naknada za odvojeni život i svi drugi izdaci koje je Bolnica imala za omogućavanje njene specijalizacije.", te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka

 

4.2. Odlučujući o žalbi ovaj je žalbeni sud rješenjem poslovni broj Gž R-311/2023-3 od 7. srpnja 2023. ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 155.739,31 eura / 1.173.417,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i pod točkama II., III., IV. i V. izreke i predmet u tom ukinutom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Nakon ponovno provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće:

- da je tuženica zasnovala radni odnos kod tužiteljice ugovorom o radu na neodređeno vrijeme broj 06-6/2-09 od 30. lipnja 2009.,

- da su tužiteljica i tuženica zaključile ugovor o specijalizaciji broj 01-277/09 od 28. rujna 2009.,

- da je tuženica položila specijalistički ispit iz ortopedije i stekla zvanje specijalista ortopedije 20. studenog 2015.,

- da su stranke 10. prosinca 2015. zaključile Aneks broj 1. broj: 06-6/2-09-1/15 ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 06-6/2-09 od 30. lipnja 2009. za poslove i radne zadatke odjelnog specijaliste-ortopeda počev od 20. studenog 2015.,

- da su stranke 29. travnja 2016. zaključile Aneks broj 2. broj: 06-6/2-09-2 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj: 06-6/2-09 od 30. lipnja 2009. za poslove i radne zadatke vršitelja dužnosti voditelja poliklinike za ortopediju, traumatologiju i fizikalnu medicinu,

- da je tuženica redovito otkazala ugovor o radu 20. rujna 2016. i da joj je istekom otkaznog roka 20. listopada 2016. prestao radni odnos kod tužiteljice,

- da iz iskaza tuženice i svjedokinje A. B. proizlazi da tuženica nije uopće bila u prilici pregovarati s tužiteljicom o sadržaju ugovora o specijalizaciji jer je radilo o ugovoru koji je unaprijed bio pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“,

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje G. Š. M., dipl. oec., proizlazi da je tuženica od tužiteljice za vrijeme specijalizacije primila bruto plaću u iznosu od 811.448,42 HRK kako je specificirano u stupcu 2. Tabele br. 1., odnosno neto plaću u iznosu od 530.150,23 HRK kako je specificirano u stupcu 5. Tabele br. 1., naknadu za odvojeni život u iznosu od 57.013,46 HRK kako je specificirano u stupcu 11. Tabele br. 1., a tužiteljica da je snosila troškove specijalizacije tuženice u iznosu od 17.000,00 HRK kako je specificirano u Tabeli br. 5.

 

6. S obzirom na utvrđenje da su stranke svoje međusobne obveze povodom upućivanja tuženice na specijalističko usavršavanje regulirale pisanim ugovorom od 28. rujna 2009., kao i utvrđenje da je u tom ugovoru naznačeno da tuženica po završetku specijalizacije mora ostati u radnom odnosu kod tužiteljice najmanje u trajanju vremena trajanja specijalizacije, a za slučaj neizvršenja takve obveze da je dužna vratiti čitav iznos utrošenih sredstava, prvostupanjski je sud naveo da u vrijeme kada su stranke zaključile taj ugovor (2009.) niti jednim propisom u Republici Hrvatskoj nije bilo jasno određeno na koji se način zaključuje ugovor o specijalizaciji u dijelu koji se odnosi na obvezu rada nakon završetka specijalizacije odnosno u dijelu koji regulira neispunjenje takve obveze, pri čemu je naveo da ni ranijim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 150/08. - u daljnjem tekstu: ZoZZ/08) i na temelju njega donesenim Pravilnikom nije bilo jasno definirano što se smatra troškovima specijalizacije.

 

6.1. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da je ugovora o specijalizaciji zaključen u vrijeme važenja Pravilnika o specijalističkom usavršavanje doktora medicine (»Narodne novine«, broj 73/2008.) koji je bio na snazi sve do 8. studenog 2011. kada je stupio na snagu Pravilnik o specijalističkom usavršavanje doktora medicine (»Narodne novine«, broj 111/2009.) dok je aktualni Pravilnik o specijalističkom usavršavanje doktora medicine (»Narodne novine«, broj 100/11., 133/11., 54/12., 49/13., 139/14., 116/15., 62/16., 69/16. i 6/17., dalje: Pravilnik/11.-15.) donijet 25. kolovoza 2011., s tim da ni Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz 2008. ni iz 2009. ne propisuju odnosno ne sadrže odredbu kojom bi bila specificirana struktura troškova specijalizacije niti koji dio tih troškova treba specijalizant refundirati ukoliko odluči promijeniti zdravstvenu ustanovu nakon specijalizacije, a da su Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II-187/2015 od 11. srpnja 2017. ukinuti članici 11., 11a i 12. Pravilnika iz 2011. te članci 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanje doktora medicine (»Narodne novine«, broj 62/16., 69/16. i 6/17., dalje: Pravilnik/16.) uz obrazloženje da je nadležni ministar propisujući sadržaj članaka 11., 11a i 12. Pravilnika i sadržaj članci 17. i 18. Pravilnika izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih članka 139. stavka 2. i 140. stavka 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, broj 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12., 70/12., 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14. i 70/16., dalje: ZOZZ).

 

6.2. Isto tako je prvostupanjski sud smatrao da tuženica kao ugovorna strana nije bila ravnopravna u odnosu na tužiteljicu, a što bi bilo protivno odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) te da je tuženica obavljala liječnički posao za vrijeme trajanja specijalizacije u punom radnom vremenu i to po uputi i nalogu tužiteljice, pa da joj sukladno odredbi članka 7. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR/14.)  i prema članku 55. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.) pripada plaća za obavljeni rad.

 

6.3. Stoga je prvostupanjski sud zaključio, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora među strankama 2009. nije bilo normirano na koji se način zaključuje ugovor o specijalizaciji baš u dijelu koji se odnosi na obvezu rada nakon završetka specijalističkog usavršavanja, da se u ovom slučaju na ugovorni odnos stranaka primjenjuju odredbe ZOO-a i to članka 322. stavka 1. i članka 324., pa da su ugovorne odredbe u dijelu u kojem se tuženica obvezuje tužiteljici nadoknadi bruto plaću doktora medicine koju je primala za vrijeme specijalizacije u slučaju raskida ugovor o radu na vlastiti zahtjev odnosno prije isteka roka ništetne.

 

6.4. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica po završetku specijalizacije radila kod tužiteljice nakon položenog specijalističkog ispita do 20. listopada 2016. i da time nije ispunila obvezu da ostane na radu onoliko vremena koliko je ugovorom određeno, to je taj sud smatrao da izraz "utrošena sredstva" podrazumijeva sve one izdatke potrebne za školovanje, primjerice školarinu, mentorstvo, kao i ostale izdatke učinjene u tu svrhu, ali da tu ne spada bruto plaća koja je u tom razdoblju isplaćena tuženici, bez obzira što je člankom 4. ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme i nakon specijalizacije, ugovoreno da je tuženica, za slučaj da ne ostane na radnom mjestu liječnika specijaliste onoliko vremena koliko je to predviđeno ugovorom, dužna vratiti čitav iznos utrošenih sredstava s kamatama.

 

6.5. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci pod br. U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. iz koje proizlazi kako je za ocjenu osnovanosti zahtjeva prvenstveno treba imati na umu ustavno pravo svih radnika koje je zajamčeno odredbom iz članka 55. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, a to je pravo na rad i slobodu rada, što u sebi inkorporira pravo na isplatu plaće za obavljeni rad.

 

6.6. Prvostupanjski sud dalje navodi kako je Poveljom europske unije o temeljnim pravima i to člankom 15. stavkom 1. propisano da svatko ima pravo na rad i na obavljanje slobodno izabranog ili prihvaćenog zanimanja te člankom 31. stavkom 1. da svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje i sigurnost dostojanstva, pa da je slobodno kretanje radnika jedna od temeljnih sloboda koji uživaju građani EU-a te podrazumijeva pravo radnika na kretanje i boravište za ulazak u zemlju i boravište, pravo na rad i pravo na to da se prema njima odnosi jednako kao prema svim članicama EU-a.

 

7. Ocjenjujući sve navedeno, prema shvaćanju ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati od tuženice povrat isplaćenih plaća neovisno o tome što ona za vrijeme specijalizacije nije radila kod svog poslodavca već u drugim ustanovama u koje ju je tužiteljica uputila.

 

7.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud istakao da je tužiteljica kao poslodavac, sklopivši ugovor s tuženicom, preuzela i obvezu isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa i da tako utvrđena obveza nije prestala odlaskom tuženice na specijalističko usavršavanje, pri čemu je pravilno zaključio da tako isplaćena bruto plaća ne predstavlja troškove specijalizacije.

 

8. Žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, pa tako ni tvrdnjom da je prvostupanjski sud odbijajući ovaj tužbeni zahtjev postupio suprotno odredbama ZOO-a, kada je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto isplaćena bruto plaća ne predstavlja trošak specijalizacije i zašto je tuženica nije u obvezi vratiti.

 

9. Ponovno se ističe da i ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da bruto plaća predstavlja novčanu protuvrijednost rada i da stoga ne ulazi u troškove specijalizacije koje bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme i nakon specijalizaciji. Kako se u ovom slučaju tužiteljica kao poslodavac člankom 3. tog ugovora, obvezala da će tuženici kao liječniku specijalizantu za obavljene poslove isplatiti plaću, to plaća koju joj je tužiteljica isplaćivala predstavlja novčanu protuvrijednost rada i ne predstavlja trošak specijalizacije koji bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji. Stoga se tužiteljici u odnosu na ovo potraživanje ne može s uspjehom pozivati na odredbe članka 9., članka 65. stavka 1. i članka 336. stavka 1. ZOO-a, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovaj dio zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan. 

 

10. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud smatrao u pogledu novčanog potraživanja na ime školarine i mentorstva da je tuženica sklapanjem ugovora o specijalizaciji preuzela obvezu da će, a u slučaju ako raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, vratiti tužitelju sve troškove u vezi specijalističkog staža, u što spadaju troškovi školarine i mentorstva, a o čemu je taj sud već odlučio pravomoćnom sudskom presudom.

 

11. Međutim, zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti protutužbenog zahtjeva, po ocjeni ovoga suda nije pravilan.

 

11.1. U navedenoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske stoji kako ni člankom 139. stavkom 2. ni člankom 140. stavkom 6. ZOZZ-a, nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da pravilnikom propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja ugovora o radu u jednoj i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta odnosno specijalista u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću ministarstva, okolnosti u kojima nije potreban javni natječaj za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi, obveze zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije te obveze specijalizanta odnosno specijalista da nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva, te da utvrdi troškove specijalizacije.

 

11.2. Ustavni sud smatra kako je propisivanjem obveze sklapanja i sadržaja ugovora o međusobnim pravima i obvezama nadležni ministar propisao obvezni sadržaj obveza iz radnog odnosa za specijalistu (po dovršetku specijalističkog usavršavanja), odnosno propisao je obveze iz radnog odnosa specijalizanta i specijalista (u slučaju otkaza ugovora o radu prije dovršetka specijalističkog usavršavanja, odnosno prije isteka ugovorenog roka), pri čemu da je sklapanje ugovora o međusobnim pravima i obvezama propisao kao uvjet za odobrenje specijalizacije.

 

11.3. Ustavni sud u toj odluci zaključio kako je nadležni ministar propisujući sadržaj navedenih članaka izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih člancima 139. stavkom 2. i 140. stavkom 6. ZOZZ-a, tj. da su prekoračene zakonom utvrđene granice pa da su članci 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, tom odlukom suda ukinuti i prestali su važiti 31. prosinca 2017., što je također navedeno u toj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.

 

11.4. Odredbama članka 5. i 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika/16., izmijenjeni su članci 11. i 12. Pravilnik/11.-15. te je odredbama članka 17. i 18. Pravilnika/16., propisana obveza zdravstvenih ustanova da specijalizantu, u roku 30 dana od stupanja na snagu Pravilnika, ponude sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno odredbama članka 5. i 6. Pravilnika.

 

11.5. Prema izmijenjenoj odredbi članka 11. stavka 1. Pravilnika/11.-15., zdravstvena ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija i grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a prema stavku 2. istoga članka, pri sklapanju ugovora iz stavka 1. ovoga članka obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije, dok prema stavku 3. toga članka, u ugovoru iz stavka 1. ovoga članka potrebno je ugovoriti i iznos naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada iz stavka 2. ovoga članka, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka, a koji ne može biti veći od 50% iznosa troškova specijalizacije iz članka 12. stavka 1. ovoga Pravilnika, ali stavkom 4., iznimno od stavka 3. ovoga članka, propisano je ako doktor medicine otkaže ugovor o radu i uz pribavljenu suglasnost ministra zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija, odnosno grad, obveza rada iz stavka 2. ovoga članka nastavlja se u toj zdravstvenoj ustanovi, s time što naknadu štete iz stavka 3. ovog članka snosi pravna, odnosno fizička osoba u kojoj se specijalizant ili specijalist zaposli za vrijeme trajanja obveze iz stavka 2. ovoga članka.

 

11.6. Odredbom izmijenjenog članka 12. stavka 1. Pravilnika/11.-15., propisano je da iznos troškova specijalizacije odlukom utvrđuje ministar, a stavkom 2. da troškove iz stavka 1. ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 9. stavka 1. ovoga Pravilnika, dok je zdravstvenoj ustanovi iz članka 4. ovoga Pravilnika i zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost te ordinaciji privatne prakse iz članka 5. ovoga Pravilnika u kojoj specijalizant obavlja program specijalističkog usavršavanja, sredstva se doznačuju razmjerno trajanju dijela specijalističkog usavršavanja, s time što je članom 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (»Narodne novine«, broj, broj 116/15), u navedenom članka 12. stavak 3. mijenja se i glasi: „Troškove iz stavka ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 9. stavka 1. ovoga Pravilnika.“.

 

11.7. Prema članku 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 6/17, dalje: Pravilnik/17.), u Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 100/11., 133/11., 54/12., 49/13., 139/14., 116/15., 62/16. i 69/16. - ispravak), prethodno citirani članak 11. mijenja se i glasi:

„Članak 11.

Zdravstvena ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama.

Pri sklapanju ugovora iz stavka 1. ovoga članka obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od propisanog vremena trajanja specijalizacije.

Ako specijalizant namjerava otkazati ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka i zasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač

Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva.

Uz zahtjev za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 3. ovoga članka specijalizant je obvezan priložiti suglasnost zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovoga članka u kojoj će zasnovati radni odnos.

Ministarstvo je obvezno odlučiti o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 3. ovoga članka najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uvažavajući pri tome sljedeća mjerila:

- potrebu za doktorom medicine u specijalističkoj djelatnosti za koju se specijalizant usavršava na području osnivača zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovoga članka

- odobreni Plan specijalizacija zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant namjerava zasnovati radni odnos i

- ugovorenu specijalističku djelatnost poslodavca kod kojeg specijalizant namjerava zasnovati radni odnos u mreži javne zdravstvene službe.

Ako ministarstvo u roku iz stavka 5. ovoga članka ne odluči o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti, smatra se da je prethodna suglasnost dana.

Raspisivanje javnog natječaja za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi nije potrebno u slučaju kada specijalizant prelazi uz suglasnost ministarstva na istu specijalizaciju iz jedne zdravstvene ustanove u drugu zdravstvenu ustanovu.

Zdravstvena ustanova u kojoj specijalizant zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti ministarstva, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka stvarne troškove specijalizacije iz članka 12. ovoga Pravilnika nastale do zasnivanja radnog odnosa i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalizantom.

Ako specijalizant otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka sukladno stavku 3. ovog članka, bez prethodne suglasnosti ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 12. ovoga Pravilnika nastale do otkaza ugovora o radu i naknadu iz stavka 8. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu.

Obveza iz stavka 9. ovoga članka odnosi se i na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka, a ne zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad.“.

 

11.8. Odredbom članka 2. Pravilnika/17., iza članka 11. dodaje se članak 11.a koji glasi:

„Članak 11.a

Ako specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz članka 11. stavka 2. ovoga Pravilnika namjerava otkazati ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 11. stavka 1. ovoga Pravilnika i zasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva.

Uz zahtjev za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka specijalist je obvezan priložiti suglasnost zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovoga članka u kojoj će zasnovati radni odnos.

- 7 - Rev 160/2023-2

Ministarstvo je obvezno odlučiti o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uvažavajući pri tome sljedeća mjerila:

- potrebu za doktorom medicine specijalistom na području osnivača zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovoga članka i

- ugovorenu specijalističku djelatnost poslodavca kod kojeg specijalist namjerava zasnovati radni odnos u mreži javne zdravstvene službe.

Ako ministarstvo u roku iz stavka 3. ovoga članka ne odluči o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti, smatra se da je prethodna suglasnost dana.

Zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti ministarstva, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 11. stavka 1. ovoga Pravilnika stvarne troškove specijalizacije iz članka 12. ovoga Pravilnika i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom.

Ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 11. stavka 1. ovoga Pravilnika bez prethodne suglasnosti ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 12. ovoga Pravilnika i naknadu iz stavka 5. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu.

Obveza iz stavka 6. ovoga članka odnosi se i na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 11. stavka 1. ovoga Pravilnika, a ne zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad.“.

 

12. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 28. studenog 2016. donio sljedeće pravno shvaćanje:

„Liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti mu isplaćene bruto plaće, (kao dio troškova specijalizacije) kada je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno, zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.“.

 

13. Ustavni sud ukinuo je navedene odredbe Pravilnika stoga što….“Ustavni sud smatra da ZoZZ-om:150/08-70/16 (članci 139. i 140.), nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da pravilnikom propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja ugovora o radu u jednoj i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta odnosno specijalista u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću ministarstva, okolnosti u kojima nije potreban javni natječaj za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi, obveze zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije, obveze specijalizanta odnosno specijalista da nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva, te da utvrdi troškove specijalizacije.“.

 

14. Prema ocjeni ovog suda kraj činjenice da su stranke slobodnom voljom sklopile ugovor o specijalizaciji gdje su se po prirodi stvari susreli interesi zdravstvene ustanove s jedne strane dobiti po uspješnoj završenoj specijalizaciji liječnika - specijalistu koji je neophodan zdravstvenoj ustanovi, a liječnik (tužiteljica) dobiva priliku napredovati u struci i ostvariti željenu specijalizaciju činjenica što je Ustavni sud Republike Hrvatske iz formalnih razloga ukinuo Pravilnik koji je sadržavao odredbe (koje su ukinute) kojim se propisivao sadržaj ugovora o specijalizaciji to ne čini sam dvostrano obvezni ugovor o specijalizaciji ništetnim jer on po svom sadržaju, preuzetim obvezama i posljedicama ne pridržavanja preuzetih obveza predstavlja slobodu ugovaranja svake od ugovornih strana koji stoga nije niti protivan Ustavu, niti prisilnim prosima niti moralu društva.

 

14.1. Odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom članka 2. ZOO-a propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, ali da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Nadalje, odredbom članka 324. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

 

14.2. Stoga, prema stavu ovoga suda naknadne izmjene takve regulacije odredbama članka 5. i 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz 2016., odnosno odredbama članka 1. i 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz 2017., a koje su ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i koje su prestale važiti 31. prosinca 2017. ne dovode do ništetnosti predmetnog Ugovora o specijalizaciji sklopljenim među strankama u dijelu citiranih ugovornih odredbi jer se temelje na podzakonskoj regulaciji koja je bila na snazi u vrijeme njegova sklapanja, što se ponovno ističe i što sve osnovano u žalbi tvrdi i tužiteljica, pa je trebalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti protutužbeno potraživanje u cijelosti.

 

14.3. Stoga se ne može prihvatiti navod prvostupanjskog suda da se radi o tipskom ugovoru i da tuženica nije bila upoznata s sadržajem ugovora jer svaki ovaj ugovor se odnosi na različito radno mjesto i uvjete rada.

 

15. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud tu odluku donio na temelju odredbi članka 154. stavka 2. i 4. ZPP-a, kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, a imajući u vidu spornu osnovu i visinu zahtjeva, kao i da je tužiteljica djelomično uspjela u visini svog zahtjeva, a da tuženica nije uspjela u svom protutužbenom zahtjevu.

 

16. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbama članka 380. točke 2. ZPP-a i članka 381. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Split, 13. lipnja 2024.