1

Posl. br. Gž-1545/2022-5

 

Posl. br. Gž-1545/2022-5

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M.Z. iz S., T., OIB: ..., zastupan po N. B., odvjetniku iz U., protiv tužene RH, Ministarstvo, P. u., P. u. Č., OIB: ..., zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-853/2016 od 22. ožujka 2017., na sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2024. 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-853/2016 od 22. ožujka 2017.

Obrazloženje

 

1.              Presudom Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-853/2016 od 22.03.2017. u točci I) izreke utvrđeno je da je nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie pod posl.br. Ovr-1220/15, ranije Općinskog suda u Bujama posl. br. Ovr-943/ 12 od 14.01.2013. na nekretnini - stanu oznake 12. etaža, 62/1000, 1. Stan - apt. br. 11, I kat - poslovna jedinica "E", ukupne površine 66,06 m2, koji čini posebni dio zgrade na kč.br......, zk.ul. ...., podul...., k.o. U., dok je toč. II) izreke tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenom na ukidanje i stavljanje izvan snage rješenja o ovrsi. Također je toč. III) izreke naloženo tuženoj da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.150,00 kn, dok je toč. IV) izreke odbijen zahtjev tužene za naknadom parničnog troška.

 

2.              Ovosudnom Presudom pod posl. br. Gž-894/2017 od 13.12.2017. prihvaćena je žalba tužene, te je preinačena pobijana prvostupanjska presuda u točkama I), III) i IV) izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova, te je naloženo tužitelju da naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 3.375,00 kn i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 kn.

3.              Međutim Rješenjem Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-3004/2018 od 05.07.2022. ukinuta je citirana ovosudna presuda pod posl. br. Gž-894/2017 od 13.12.2017. i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

4.              Kako je dakle citiranom revizijskom odlukom VS RH ukinuta ovosudna drugostupanjska presuda, to je ovaj sud dužan ponovno odlučiti o žalbi tužene na predmetnu pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

5.              Protiv prvostupanjske presude Općinskog suda u Puli-Pola žalbu podnosi tužena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenih razloga propisanih člankom 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlaže pobijanu odluku preinačiti, odnosno podredno ukinuti.

 

6.              U žalbi tužena u bitnom navodi da nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda da je imala saznanja o izvanknjižnom prijenosu prava vlasništva, te da je imala razloga posumnjati da stvar u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje više ne pripada zemljišnoknjižnom vlasniku M.-G.d.o.o. zbog čega da je morala utvrditi da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju. Navodi da tijekom postupka nije utvrđeno da li je i kada tužitelj platio porez na promet nekretnina nakon zaključenja ugovora o prodaji nekretnine. Navodi da u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje u zemljišnim knjigama nije bilo upisano vlasništvo tužitelja, niti vidljivih zabilježbi koje bi se odnosile na postojanje prava trećih osoba, odnosno da tužitelj od sklapanja kupoprodajnog ugovora (2002.g.) pa do podnošenja prijedloga za osiguranje (2008.) nije učinio vidljivim postojanje tog ugovora u zemljišnim knjigama. Navodi da je upisala pravo zaloga u svoju korist prije upisa prava vlasništva tužitelja, a ovršivost tražbine da djeluje i prema trećima, te da je u dobroj vjeri podnijela prijedlog za ovrhu slijedom čega da uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišnu knjigu sukladno čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZV-a ). Stoga da su ispunjene pretpostavke da sud odredi ovrhu na predmetnoj nekretnini tužitelja, odnosno da je ovrha dopuštena.

7.              Tužitelj je u odgovoru na žalbu istakao da je tijekom postupka dokazao da je tužena bila nesavjesna jer je imala saznanja putem svojih nadležnih organa da je on stvarni ovlaštenik prava vlasništva, te je predložio odbijanje žalbe.

8.              Žalba nije osnovana.

9.               Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena ovrha određena u predmetu pod posl. br. Ovr-1220/15 ( ranije Ovr-943/12) na nekretnini tužitelja kao ovršenika, radi naplate novčane tražbine tužene kao ovrhovoditelja, a koju novčanu tražbinu ima spram društva M.-G.d.o.o. temeljem poreznog duga. 

10.              Donoseći pobijanu odluku nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

-da je tužena kao ovrhovoditelj, dana 28.11.2012. podnijela protiv tužitelja kao ovršenika, prijedlog za ovrhu na nekretnini radi naplate novčane tražbine po osnovi poreznog duga društva M.-G. d.o.o. u ukupnom iznosu od 660.465,64 kn na temelju ovršne isprave-pravomoćnog Rješenje Ministarstva, P. u., P. u. Č. od 19.12.2007.,

- da je tužitelj kao ovršenik, povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

-da je između tužitelja kao kupca i društva M.-G. d.o.o. kao prodavatelja 11.09.2002. sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, s time da u to vrijeme navedena nekretnina nije bila opterećena nikakvim teretima u korist treće osobe ,

- da je tužitelj odmah po zaključenju navedenog ugovora stupio u posjed predmetne nekretnine koju nesmetano koristi, da plaća režijske troškove, te da je platio i porez na promet nekretnina,

-da iz rješenja pod posl.br. Z-2958/02 od 07.03.2003. proizlazi da je tužitelj 02.10.2002. podnio prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu, koji je potom i povukao, jer u to vrijeme slovenski državljani, pa tako ni tužitelj, nisu mogli stjecati pravo vlasništva, budući da do 2007. između RH i S nije bilo reciprociteta,

-da je tužitelj 2007. nakon što je slovenskim državljanima omogućeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama u RH, podnio Ministarstvu zahtjev za davanje suglasnosti za stjecanje prava vlasništva, a koja suglasnost da mu je izdana rješenjem Ministarstva od 28.01.2009. nakon čega se tužitelj u kolovozu 2009. i uknjižio u zemljišne knjige,

-da je u zemljišnim knjigama po prijedlogu tužene, kao predlagatelja osiguranja, rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. Ovr-1258/08 od 05.03.2008., kada je kao vlasnik još uvijek bilo upisano društvo M.-G.d.o.o., izvršena uknjižba založnog prava u korist RH, radi osiguranja tražbine u iznosu od 660.465,64 kn,

-da je rješenje kojim je utvrđeno postojanje poreznog duga društva M.-G. d.o.o. postalo ovršno 2008. odnosno nakon što je tužitelj nadležnom ministarstvu predao zahtjev za davanje suglasnosti za stjecanje prava vlasništva u RH,

-da se tužena ne može s uspjehom pozivati da je postupala s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga jer da je znala ili barem mogla znati da je ono što je upisano glede vlasništva predmetne nekretnine različito od stvarnog stanja, obzirom na činjenicu da je tužitelj 2007. zatražio od nadležnog Ministarstva izdavanje suglasnosti za stjecanje prava vlasništva, odnosno prije nego li je rješenje kojim je utvrđeno postojanje duga društva M.-G. d.o.o. postalo ovršno.

11.              Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužena nije bila savjesna, jer je imala dovoljno razloga posumnjati da stvar u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje više ne pripada zemljišnoknjižnom vlasniku M.-G. d.o.o. Stoga ocjenjuje da tužena u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje nije postupala u dobroj vjeri u smislu odredbe čl. 122. ZV-a i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, dalje: ZZK), slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev i proglašava ovrhu nedopuštenom.

12.              Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.  Također pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, te je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev.

13.              U ovom žalbenom postupku, kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, sporno je pitanje da li tužitelj temeljem Ugovora o prodaji stana od 11.09.2002. i činjenice da se nalazi u posjedu nekretnine koja je predmetom ovrhe, ima takvo pravo koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini, s obzirom na to da, prije nego što je zabilježeno založno pravo u korist tužene, nije u zemljišnim knjigama upisao svoje pravo vlasništva.

14.              Dakle, u konkretnom slučaju odlučno je da li je tužitelj, obzirom na to da postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je predmnijevani vlasnik nekretnine koja je predmetom ovrhe, dokazao da je tužena kao ovrhovoditelj bila nesavjesna i nepoštena, odnosno da je zlouporabila pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

15.              Naime, prema pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zlouporabio svoje pravo.

16.              Predmijevani vlasnik je onaj koji u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari, te se sukladno tome ima smatrat vlasnikom te stvari. Nadalje prema odredbi čl. 119. st. 1. ZV-a vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjane očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelje ako zakonom nije određeno drukčije a prema odredbi čl. 120. st. 1. ZV-a vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

17.              Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZV-a tužitelj ugovorom o prodaji stana od 11.09.2002. temeljem kojega je ušao u posjed predmetne nekretnine, koja je predmet ovrhe, nije stekao vlasništvo te nekretnine jer se vlasništvo nekretnine stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, već je stekao osnovu za stjecanje vlasništva koje nije realizirao.

 

18.              Međutim u konkretnom slučaju na strani tužitelja nedvojbeno postoje opravdane okolnosti zbog kojih nije odmah po kupoprodaji zaštitio svoje pravo vlasništva, odnosno uknjižio se u zemljišnu knjigu, a to je činjenica da isti kao slovenski državljanin nije niti mogao steći pravo vlasništvo uknjižbom u zemljišnu knjigu sve do 25.07.2006. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZV-a kojim je izmijenjena odredba članka 356. st. 2. i 3. ZV-a ( NN 79/06) na način da je ovlast izdavanja suglasnosti stranim osobama za stjecanje prava vlasništva nekretnina na području RH dana u nadležnost ministru nadležnom za poslove pravosuđa, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

19.              Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u konkretnom slučaju kao strani državljanin  sve do srpnja 2006. bio objektivno onemogućen zaštiti svoje pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu slijedom čega je tek 2007. odnosno nakon izmjena odredbe čl. 356. st. 2. i 3. ZV-a, kojima je slovenskim državljanima omogućeno stjecanje prava vlasništva, zatražio suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa RH, a koja suglasnost za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini mu je izdana Rješenjem od 28.01.2009. ( list 7 spisa ), nakon čega je uknjižio svoje pravo vlasništva 06.08.2009. ( list 28-30 spisa ).

 

20.              S druge strane tužena je na predmetnoj nekretnini, koja je predmet ovrhe, uknjižila založno pravo radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 660.465,64 kn na temelju rješenja o osiguranju pod posl. br. Ovr-1258/08 od 05.03.2008. odnosno u vrijeme dok je kao vlasnik prijeporne nekretnine bilo upisano društvo M.-G. d.o.o., te je nakon toga, dana 28.11.2012. pokrenula ovršni postupak radi naplate tog osiguranog novčanog potraživanja kojeg ima spram društva M.-G. d.o.o., protiv tužitelja kao ovršenika, odnosno osobe koja je stekla pravo vlasništva naknadno tj. nakon uknjižbe založnog prava.

 

21.              Cijeneći navedene okolnosti, odnosno činjenicu da se tužitelj nedvojbeno u konkretnom slučaju obratio nadležnom ministarstvu RH sa zahtjevom za izdavanjem suglasnosti za stjecanje prava vlasništva 2007., a uz koji prijedlog je priložio, između ostalog, i ugovor o prodaji stana od 11.09.2002. i izvadak iz zemljišne knjige kako to proizlazi iz obrazloženja Rješenja Ministarstva od 28.01.2009. ( list 7 spisa), odnosno prije zasnivanja založnog prava u korist tužene ( 2008. ), kao i da u konkretnom slučaju upravo RH nastupa spram tužitelja u svojstvu ovrhovoditelja i založnog vjerovnika, ukazuje da je tužena putem svojih nadležnih organa ( ministarstva ) imala dovoljno razloga posumnjati u to da predmetna nekretnina ne pripada njenom dužniku ( M.-G. d.o.o. ) već tužitelju, odnosno da je zemljišnoknjižno stanje različito od izvanknjižnog stanja.

 

22.              Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se tužena RH ne može s uspjehom u konkretnom slučaju pozivati na povjerenje u zemljišnu knjigu u smislu odredbe čl. 122. ZV-a i čl. 8. ZZK-a, obzirom ju je tužitelj putem nadležnog ministarstva, dostavom ugovora o prodaji stana od 11.09.2002. obavijestio da polaže vlasnička prava na predmetnu nekretninu. Slijedom iznijetog nisu osnovani žalbeni navodi tužene.

 

23.              Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

24.              Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci II) izreke. 

 

      U Rijeci, 13. lipnja 2024.

 

                                                                                                          PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec v.r.