Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr-60/2024-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ratka Šćekića kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 30. siječnja 2023. broj K-4/2016-351 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. siječnja 2024. broj I Kž-213/2023-8, u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog J. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Splitu J. Č. je zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11 na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina, koju presudu je Visoki kazneni sud, kao sud drugog stupnja, djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenika, preinačio u odluci o kazni na način da ga je zbog predmetnog kaznenog djela ubojstva na temelju čl. 110. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zavoru od 1. srpnja 2014. do 11. prosinca 2017., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. veljače 2023., pa nadalje.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja Ž. G., odvjetnika iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „zbog razloga iz čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom da se zahtjev prihvati, pobijana pravomoćna presuda ukine i „predmet vrati na ponovni postupak“.
3. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je u odgovoru predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u obrazloženju zahtjeva u toč. II., argumentirajući osnovu iz čl.. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP) iz koje pobija pravomoćnu presudu, navodi da je „[u]provedenom prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku došlo do povrede prava okrivljenika J. Č. na obranu kao i do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku pri čemu su povrede nedvojbeno mogle utjecati i utjecale su na drugostupanjsku presudu.“ Dakle, iako je osuđenik pri ovakvom citiranju odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a propustio navesti da je u pitanju povreda prava na obranu na raspravi, iz daljnjeg opširnog obrazlaganja zahtjeva u kojem osuđenik navodi da je zbog toga što mu je sud prvog stupnja na raspravi odbijanjem niza njegovih dokaznih prijedloga povrijedio pravo na obranu, nedvojbeno je da osuđenik pravomoćnu presudu, osim zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, pobija i zbog povrede prava na obranu na raspravi, a koje je mogla utjecati na presudu, sve u smislu odredbe iz toč. 3. citiranog propisa.
6.1. Nadalje, iako osuđenik uvodno u toč. I. obrazloženja zahtjeva citira samo odredbu čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a, u toč. II. osuđenik ističe i da mu je pravomoćnom presudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pozivajući se na povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, a u obrazloženju zahtjeva se na više mjesta iznosi argumentacija i o povredi prava na pravično suđenje, i to zbog povrede nepristranog suđenja (str. 3.-5., 7.-9.) i zbog povrede „ravnopravnosti oružja“ (str. 5.). Prema tome, osuđenik pravomoćnu presudu pobija i iz osnove iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP-a. Osim toga, osuđenik u zahtjevu uz isticanje povrede prava na pravično suđenje istovremeno veže i povredu „prava na obranu“ iako se radi o pravu koje je, a u kontekstu kako je to navedeno u zahtjevu, element prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14, dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija). Stoga će se tvrdnje osuđenika o povredi prava na obranu razmatrati u okviru prigovora o povredi prava na pravično suđenje.
7. Protivno ukratko izloženim prigovorima iz zahtjeva, pobijanom pravomoćnom presudom osuđeniku nije teško povrijeđeno prvo na pravično suđenje, na raspravi mu nije povrijeđeno pravo na obranu, niti je drugostupanjski sud u žalbenom postupku počinio povrede odredaba kaznenog postupka, a što je moglo utjecati na presudu.
8. Naime, sve naprijed navedene osnove iz kojih osuđenik pobija pravomoćnu presudu u zahtjevu se u biti obrazlažu istim razlozima. Osuđenik kao temelj gotovo svih navedenih povreda nalazi u činjenici da mu je prvostupanjski sud odbio njegove dokazne prijedloge da se provedu rekonstrukcija događaja, kombinirano sudsko-medicinsko i traseološko vještačenje, dopunsko medicinsko i balističko vještačenje, da se ponovno ispita svjedok I. V. M. i presluša snimka razgovora osuđenika i djelatnika prve pomoći. Osuđenik navodi da je sud odbio sve njegove dokazne prijedloge jer je bio pristran te je unaprijed imao formiran stav o njegovoj krivnji zbog čega je, osim što je odbio predložene dokaze, izvedene dokaze i ocjenjivao na način da je a priori zauzeo stav o dokazanosti njegove krivnje, a rezultate dokazivanja je prilagođavao takvom unaprijed stvoreno sudu. Napominje da su u najvećoj mjeri ovi prijedlozi istaknuti u skladu s uputama Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 20. siječnja 2016., broj I Kž-663/2015, kojim je ukinuta prethodna osuđujuća prvostupanjska presuda, a sve radi utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih za dinamiku događaja, o kojem se obliku krivnje radi i slijedom toga, o kojoj je pravilnoj pravnoj kvalifikaciji riječ.
9. Prije svega, osuđenik neosnovano tvrdi da mu je sud odbio sve dokazne prijedloge budući da je sud u tijeku rasprave, osim navedenih dokaznih prijedloga obrane koje je na raspravi od 23. siječnja 2023. odbio iznoseći na raspravnom zapisniku dostatne razloge zbog čega je te prijedloge ocijenio nevažnim i odugovlačećim (list 1262.-1263.), prihvatio niz dokaznih prijedloga obrane (npr. ispitivanje svjedoka M.1, M.2, B., G., vještaka za balistiku S. K. i medicinu A. A. list 853., 1084., 1151.). U odnosu na ostale dokaze obrana se suglasila da se pročita sva dokumentacija iz spisa kao i zapisnici o ispitanim svjedocima i vještacima (list 1259.), što je sud i učinio, te daljnjih dokaznih prijedloga obrana nije imala (list 1263.). Prema tome, odbijanje naprijed navedenih dokaznih prijedloga odnosilo se samo na dio prijedloga koje je obrana tijekom ovog postupka predlagala.
10. U odnosu na te dokazne prijedloge koje je prvostupanjski sud odbio kao nevažne i odugovlačeće, o tome je prvostupanjski sud na raspravnom zapisniku iznio razloge, (iako ih je propustio navesti i u obrazloženju svoje odluke), dok se drugostupanjski sud u svojoj odluci, očitujući se žalbenim prigovorima osuđenika vezanim za odbijanje izvođenja predloženih dokaza obrane, u dovoljnoj mjeri o tome očitovao. To je učinio i u dijelu obrazloženja presude koji se odnosio na postupovne prigovore (toč. 7.1. i 7.2.) i kroz opširno očitovanje na činjenične prigovore (toč. 9.-10.7.) u kojem je žalitelju odgovoreno zašto njegovim žalbenim tvrdnjama ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja nije dovedena u pitanje. Na ovaj je način drugostupanjski sud osuđeniku konsekutivno i ukazao zbog čega dokazni prijedlozi obrane, da se provede rekonstrukcija te dopunsko balističko i kombinirano balističko-traseološko vještačenje, i ostali dokazni prijedlozi vezani za dinamiku događaja i okolnost vidljivosti, opravdano od strane prvostupanjskog sud nisu provedeni, jer je činjenično stanje i provedenim dokazima u dovoljnoj mjeri utvrđeno.
10.1. Kako pravomoćnu odluku kao cjelinu čine zajedno prvostupanjska i drugostupanjska odluka to i u pogledu obrazlaganja razloga odbijanja dokaznih prijedloga treba imati u vidu obrazloženje jedne i druge odluke (npr. presuda Europskog suda za ljudska prava Murtazaliyevoj protiv Rusije od 18. prosinca 2018., veliko vijeće, broj:36658/05).
10.2. Prema tome, iz navedenog proizlazi da je sud na temelju čl. 421. st. 1. ZKP-a na zakonit način odbio dokazne prijedloge obrane ocjenjujući ih nevažnim i odugovlačećim i tu je svoju odluku u dostatnoj mjeri obrazložio, tako da nema govora o tome da je osuđeniku zbog odbijanja dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na obranu na raspravi u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a.
11. Kako osuđenik i ostale prigovore iz zahtjeva, o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog povrede prava na nepristran sud iz čl. 6. st. 1. Konvencije i tzv. prava na jednakost oružja iz st. 3. toč. d. citiranog članka, povezuje s odlukom suda o odbijanju navedenih dokaznih prijedloga obrane, slijedi da su samim tim i ti prigovori neutemeljeni jer je odbijanje dokaznih prijedloga obrane učinjeno na zakonit način.
11.1. Osim toga, da je osuđenikov prigovor o pristranosti suđenja promašen ukazuje i činjenica da je u pravomoćnoj presudi osuđenik proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva koje je počinjeno s neizravnom namjerom, dakle, blažim oblikom krivnje nego li je bio optužen, budući da mu se stavljalo na teret da je oštećenika usmrtio postupajući s izravnom namjerom. Ova okolnost, kao i činjenica da je osuđeniku drugostupanjski sud djelomično prihvatio žalbu zbog odluke o kazni na način da je preinačio prvostupanjsku presudu kojom mu je zbog kaznenog djela iz čl. 110. KZ/11 bila izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, te mu na temelju tog propisa izrekao znatno blažu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, nipošto ne ukazuje na pristrano, odnosno nepošteno suđenje.
11.2. U pogledu povrede prava na jednakost oružja, to se pravo ne procjenjuje samo kroz usporedbu koliko je dokaza kojoj od stranaka prihvaćeno, a koliko je odbijeno. Osuđeniku se ukazuje da je on u ovom postupku imao istu procesnu poziciju da kao i suprotna stranka, da iznosi svoje stavove i prijedloge, ističe prigovore, te se mogao očitovati o argumentaciji optužbe, a što je sve i činio uz stručnu pomoć branitelja. Prema tome, osuđenik nije tijekom ovog kaznenog postupka u odnosu na tužitelja bio diskriminiran, odnosno nije bio u neravnopravnom položaju, te se stoga ovo suđenje gledajući u cjelini, ni u navedenom konteksti ne može smatrati nepoštenim.
12. U pogledu osuđenikovih prigovora da je ocjena dokaza od strane suda bila jednostrana i uvijek na njegovu štetu, te da mu je i na taj način obrana otežana zbog čega se i u tom pogledu radi o povredi prava na pravično suđenje, treba istaknuto da je sadržaj ustavnog i konvencijskoga prava na pravično suđenje ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje, dakle, obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. npr. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. npr. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Stoga osuđenik promašeno kroz opetovano ponavljanje svoje verzije događaja osporava pravilnost utvrđenja suda, očito jer ih ne prihvaća kao pravilna.
13. Nadalje, u zahtjevu osuđenik ne konkretizira koju je to postupovnu odredbu povrijedio drugostupanjski sud u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a na koju se u zahtjevu poziva. Zahtjev se u pogledu drugostupanjske presude u biti svodi isključivo na pobijanje pravilnosti zaključaka iz drugostupanjske presude na način da se u biti ponavljaju žalbene tvrdnje. Dakle, osuđenik i sa stavovima iz drugostupanjske presude polemizira kroz istu argumentaciju koju je iznosio i u žalbi, a ne navodi niti jednu postupovnu povredu koja bi bila počinjena u žalbenom postupku, niti tvrdi da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove žalbene prigovore. Iz navedenih razloga ni u ovom dijelu zahtjev koji se odnosi na osnovu pobijanja iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a nije osnovan.
13. U ostalom dijelu zahtjeva (str. 8.-10.) osuđenik ponavlja svoje brojne činjenične prigovore koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi, te ističe prigovore vezane za odluku o kazni. Međutim, činjenični prigovori i prigovori u vezi odluke o kazni u smislu odredbe čl. 517. st. 1. ZKP-a (u vezi odluke o kazni nije u pitanju prigovor o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP-a) ne mogu biti osnova za izjavljivanje ovog izvanrednog pravnog lijeka.
14. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP-a, presuđeno je kao u izreci.
Ratko Šćekić, v.r.