1

Poslovni broj: Gž-1147/2020-2

 

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-1147/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Noemi Butorac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N P (OIB:…) iz B,  koga zastupa punomoćnica E K, odvjetnica u Š, protiv tužene Republike Hrvatske, koju kao zakonski zastupnik zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-601/2020-30 od 26. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 12. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-601/2020-30 od 26. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj P N, S (OIB:…) stekao vlasništvo dijela nekretnine, čest. zem. K.O. S, označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A, u površini od m2, sve prikazano na geodetskoj skici izrađenoj po mjerniku dipl. ing. J G dana 19. veljače 2015. godine i skici mjesta očevida izrađenoj dana 10. listopada 2017. godine po vještaku mjerniku Mariu Jurasu, ing. geod., koja skica je sastavni dio ove presude."

 

2.Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavila je tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao vlasništvo dijela nekretnine čest. zem. k. o. S označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A, u površini od  sve prikazano na geodetskoj skici koja je sastavni dio presude.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka ovaj sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

7.U provedenom postupku koji je prethodio donošenju presude, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

 

- da sporni realni dio čest. zem. K.O. Skradin u naravi predstavlja uređeno zemljište površine m2 (položeno uz obiteljsku kuću tužitelja, a koje se zemljište među mještanima naziva „“ tj. po imenu tužiteljevog djeda ) na kojem je položen maslinik te nekoliko stabala smokvi i bajama, odnosno gospodarski objekt (kokošinjac), kao i da je isti u cijelosti vidno obilježen, i to sa sjeverne i zapadne strane starim suhozidom, od čega sa sjeverne strane suhozidom jednoredom, a sa zapadne strane starim kamenim suhozidom, te s jugoistočne strana željeznim kolcima u lomnim točkama,

 

- da je predmetna čest. zem.  K.O. Skradin u zemljišnim knjigama ovog suda, a počev od 2007. godine, upisana kao vlasništvo tužene, čemu je prethodio upis na imenu H Š (od 1995. godine), odnosno kao društvenog vlasništva (počev od 1970. godine),

 

- da se predmet spora, kako to proizlazi iz personalnih dokaza provedenih tijekom postupka (iskaza svjedoka koji su iskazivali o svojim neposrednim saznanjima glede posjedovnog stanja na spornom dijelu predmetne nekretnine, te kojima su u cijelosti potvrđene tvrdnje tužitelja isticane u tom smislu), dugi niz desetljeća nalazio u kontinuiranom, samostalnom i od nikoga ometanom posjedu tužitelja (počev od 90-ih godina prošlog stoljeća), a ranije (svakako počev od 60-ih godina prošlog stoljeća, odnosno udaje majke tužitelja za oca mu J i dolaska u B) i u posjedu jednake kvalitete njegovih pravnih prednika (oca J kojega je ta parcela pripala u diobi izvršenoj 1978. godine s bratom A P a ranije i djeda N), kao i da se isti, ranije u cijelosti ograđen suhozidom (dio kojeg je iskorišten prilikom gradnje kuće poduzete na starini tužiteljevog oca J u B), po imenovanima koristio u poljoprivredne svrhe (kao maslinik i bajamik), odnosno u gospodarske svrhe (za čuvanje blaga - ovaca koje su držali roditelji tužitelja J i M P, odnosno za čuvanje kokoši koje drži tužitelj)

 

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud ističe da iz dokaza provedenih tijekom postupka, posebno onih personalnih (vodeći o računa o dobi u postupku saslušanih svjedoka), nije moguće s dovoljnom sigurnošću zaključiti o izvršavanju posjeda od strane prednika tužitelja kroz vrijeme dosjelosti propisano pravnim pravilom iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (koje bi bilo dovršeno do dana 06. travnja 1941. godine), a koji propis se ima primijeniti na odnose nastale prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80. i 36/90., odnosno „Narodne novine“ br. 53/91., 9/92. i 77/92.) tj. 1980. godine, odredbom članka 29. kojeg propisa je bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu,

 

7.2. Citirajući odredbu članka 388. stavak 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u daljnjem tekstu – ZVDSP) koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-58/97 od 17. studenog 1999. (Narodne novine broj 137/99) te ističući da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a (Narodne novine broj 114/01) dopunjen članak 388. stavak 4. ZV prvostupanjski sud navodi da je pravno shvaćanje tog suda da se u konkretnom slučaju neovisno o vremenu podnošenja tužbe (prije ili poslije naprijed citirane odluke Ustavnog suda RH), u vrijeme dosjelosti treba uračunati i vrijeme proteklo prije 08. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, te u svezi s tim da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela (u konkretnom slučaju izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZV-a) mora snositi država i iste se ne smiju ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (kakvo pravno shvaćanje je izneseno i u odluci Europskog suda za ljudska prava: Trgo protiv Hrvatske).

 

8. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je kontinuirani, samostalni i od nikoga ometani posjed tužitelja i njegovih prednika izvršavan glede spornog realnog dijela predmetne nekretnine makar počev od 60-ih godina prošlog stoljeća, a koji posjed po kvaliteti sud nalazi savjesnim, odnosno poštenim, te koja kvaliteta posjeda se presumira po samom zakonu, dok tuženica tijekom postupka nije niti isticala tvrdnje kojima bi ukazivala na nesavjesnost odnosno nepoštenje rečenog posjeda, kao i kod činjenice da u konkretnom slučaju ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, te zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini ispunjenjem pretpostavki propisanih člankom 159. stavak 4. ZV-a, te je udovoljio zahtjevu tužitelja i presudio kao u  izreci.

 

9. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj sud.

 

10. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, valja reći kako tuženica gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pri tome se napominje kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza, pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza svjedoka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne iskaze svjedoka koji imaju neposredna i potpuna saznanja o svim odlučnim činjenicama u onom dijelu koliko je to moguće s obzirom na njihovu životnu dob. Saznanja svjedoka su u skladu s drugim izvedenim dokazima, dok tuženica takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno  dovela u sumnju uz napomenu da tuženica u postupku nije imala daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza. Stoga je prvostupanjski sud iz rezultata provedenog postupka pravilno zaključio da je posjed tužitelja i njegovih prednika kontinuiran, samostalan i od nikog ometan glede spornog dijela izvršavan počev od 60-tih godina prošlog stoljeća, te su ostvareni zakonski razlozi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

11. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu citiranih zakonskih odredbi kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda tuženica žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

 

12. Zbog navedenog trebalo je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

                                             Dubrovnik, 12. lipnja 2024.

                    

 

    Predsjednik vijeća

 

                Srđan Kuzmanić v.r.