1

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J. iz Z. B., B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. B. K. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u Z., po generalnoj punomoći Su-525/22 i 2. V. J. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & M., odvjetnicima u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2052/2023-11 od 5. siječnja 2024., u sjednici vijeća 12. lipnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2052/2023-11 od 5. siječnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Ovrv-2672/21, od 23. rujna 2021. godine, na nekretnini u vlasništvu ovršenika, koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, zkč.br. 7706/8, zk.ul. 225776, k. o. G. Zagreb, ZGRADA MJEŠOVITE UPORABE BR.30-36 I BR.11, ...., B., ukupne površine 2076 m2, i to:

- 71. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10), stan na četvrtom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa WC-om i loggie u površini od 56.99 m2 te pripadajućeg spremišta u podrumu u površini od 1.05 m2, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, zgrada na adresi .... u Z..

 

II. Nalaže se I.-tuženiku, B. K. d.o.o., OIB: ...., ..., Z., i II.-tuženiku V. J., OIB: ..., ..., Z., da tužiteljici J. J., OIB: ..., ..., Z. b., B., solidarno naknade troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi I-tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura / 5.650,87 kuna1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev I-tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev II-tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

 

 

2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. U žalbi ističe da je samostalno otplaćivala dio kredita za predmetni stan i to do ukupnog iznosa od 20.000,00 eur, dok su ostatak vrijednosti stana (daljnjih 31.000,00 eur) otplatili tužiteljica i 2. tuženik kao supružnici zajedničkim sredstvima. Navodi da je Ugovorom o cesiji – Prodaja potraživanja broj ..., sklopljenim između 1. tuženika kao cesionara i S. G. – S. banka d.d. (koja je kasnije pripojena O. banci d.d.), kao cedenta, cesionaru ustupljena nenamirena novčana tražbina po Ugovoru o kreditu broj ...., partija broj ... od 18. svibnja 2006., a koji je sklopljen između  društva H. S. banka d.d. kao vjerovnika i 2. tuženika kao ovršenika. Navodi da je predmetno potraživanje utvrđeno ovršnom ispravom, rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-6310/13 od 29. ožujka 2013., a Ugovorom o prijenosu i ustupu tražbina iz ovršnih isprava od 28. siječnja 2021., društvo S. G. - S. banka d.d. prenijelo je na ovrhovoditelja, ovdje 1. tuženika, sva prava i tražbine iz rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-6310/2013. Navodi da sklapajući Ugovor o kreditu broj .... od 18. svibnja 2006., društvo H. S. banka d.d., kao vjerovnik, nije provjerilo postojeće izvanknjižno stanje  za predmetnu nekretninu. S obzirom na navedeno, tužiteljica zaključuje da društvo H. S. banka d.d., kao vjerovnik, nije postupilo u dobroj vjeri, a to iz razloga što, s obzirom na okolnost da je zaprimajući uplate kredita od strane tužiteljice, a ne od strane 2. tuženika, imao dovoljno razloga za posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara u potpunosti izvanknjižnom stanju, odnosno da između istih postoji razlika. Navodi da je izraz dobre poslovne prakse kao i pokazatelj svrhovitosti da društvo H. S. banka d.d., kao založni vjerovnik, provede sve potrebne radnje, pa tako i provjeru postojećeg izvanknjižnog stanja, a to iz razloga da zaštiti svoja prava i interese, kako isti kasnije ne bi bili osujećeni. Kako se u odnosu na društvo H. S. banka d.d. ne može primijeniti  načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, tako se to isto načelo ne može primijeniti niti u odnosu na 1. tuženika kao cesionara društva H. S. banka d.d. Tužiteljica ističe da je na II. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Također, tužiteljica se u poziva i na odredbu čl. 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12,  152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV)  te smatra da sama činjenica upisa, odnosno neupisa u zemljišnu knjigu ne utječe na to predstavlja li određena stvar uistinu zajedničko vlasništvo. S obzirom da je sud prvog stupnja utvrdio da predmetna nekretnina, koja je predmet ovrhe, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika, tužiteljica smatra da ima pravo koje je, po svojoj naravi, takvo da spriječava ovrhu. 

 

              4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak prema troškovniku specificiranom u žalbi.

 

              5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              6. Žalba nije osnovana.

 

              7. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužiteljica zaključkom suda prvog stupnja poslovni broj Ovrv-2672/21 od 28. veljače 2023. upućena u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrenutu parnicu radi proglašenja da je ovrha određena rješenjem o ovsi poslovni broj Ovrv-2672/21 od 23. rujna 2021. nedopuštena iz razloga što tužiteljica tvrdi da nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja bračnu stečevinu i da je suvlasnica te nekretnine u ½ dijela,

-da je prema stanju zemljišne knjige u zk. ul. broj 225776, k.o. G. Z. 2. tuženik, suprug tužiteljice, uknjižen kao vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe i to temeljem prijedloga od 10. studenog 1998.,

-da je tužiteljica supruga 2. tuženika, a koji brak je sklopljen 1985.,

-da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i 2. tuženika,

-da je tužiteljica tvrdila da je podmirivala neke rate kredita po Ugovoru o kreditu od 18. svibnja 2006. sklopljen između kreditora, vjerovnika H. S. banka d.d. i 2. tuženika kao korisnika kredita, koje potraživanje je vjerovnik Ugovorom o cesiji prenio na 1. tuženika u ovršnom postupku ovrhovoditelja, a u prilog kojih tvrdnji je dostavljena preslika potvrda o obavljenim transakcijama i izvornici tih potvrda iz kojih doduše nije jasno tko je uplatitelj tih rata kredita, već je samo navedeno da se uplata odnosi na kredit 2. tuženika.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, bračnu stečevinu, jer je očito stečena radom bračnih drugova tužiteljice i 2. tuženika za vrijeme trajanja bračne zajednice, a to tim više što se doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine ne svodi samo na visinu prihoda svakog bračnog druga već i na brigu o zajedničkom životu, kućanstvu, što također predstavlja doprinos u stjecanju zajedničke imovine bračnih drugova.

10. Nadalje utvrđuje da je 2. tuženik uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine i to temeljem prijedloga od 10. studenog 1998., a tužiteljica koja je znala za tražbinu iz ugovora o kreditu od 18. svibnja 2016. jer je tvrdila da je osobno platila neke rate tog kredita, nikada nije poduzela niti jednu radnju da bi zaštitila svoje pravo vlasništva, točnije suvlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe poslovni broj Ovrv-2672/21, nije podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva te nekretnine u ½ dijela. Stoga sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica u konkretnom slučaju nije postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u dobroj vjeri, jer je upravo zbog pasivnosti tužiteljice zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine nepotpuno, a što je rezultiralo time da načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, dakle da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine ima prednost pred načelom da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Nasuprot tome utvrđuje da je 1. tuženik, u ovršnom postupku ovrhovoditelj, u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ne znajući da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja te je ujedno dana 28. rujna 2021. podnio prijedlog za zabilježbu ovrhe.

11. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 122. st. 1., st. 2. i st. 3. ZV-a i odredbi čl. 124. st. 1. ZV-a sud prvog stupnja, tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva proglašenje ovrhe poslovni broj Ovrv-2672/21 i to na cijelom predmetu ovrhe, na cijeloj nekretnini, a ne samo na ½ dijela predmetne ovrhe čija je tužiteljica izvanknjižna suvlasnica, u ½ dijela, nedopuštenom, odbio kao neosnovan.

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja te pravno stajalište da je tužiteljica znala za raspolaganje spornom nekretninom te da se sa takvim raspolaganjem suglasila. U prilog navedenom govori činjenica da sama tužiteljica tvrdi da je podmirivala neke rate kredita po Ugovoru o kreditu od 18. svibnja 2006. sklopljen između Splitske banke d.d. kao kreditora i 2. tuženika kao korisnika kredita, što jasno ukazuje da se s tim Ugovorom suglasila.

13.1. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica ničim nije dokazala da je 2.tuženik raspolagao nekretninom bez znanja svoje supruge, ovdje tužiteljice, pa da bi ugovor bio ništav u smislu odredbe čl. 283. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94), a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20) kojom je propisano da se danom stupanja na snagu tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u odredbi čl. 361. st. 2. prije važeći Obiteljski zakon (“Narodne novine”, broj 116/03.) i u odredbi čl. 363. st. 2. prije važeći Obiteljski zakon (“Narodne novine”, broj 162/98.) u vezi s čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01- dalje ZOO/91 ), a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

14. Međutim, i pod pretpostavkom da tužiteljica nije imala saznanja o takvom raspolaganju svog supruga, 2. tuženika, 1. tuženika štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, podnošenja prijedloga za ovrhu 28. rujna 2021. i donošenja rješenja o ovrsi 23. rujna 2021., kao vlasnik nekretnine bio je upisan 2. tuženik.

 

15. Stjecanje prava vlasništva u smislu instituta bračne stečevine, a kako je naprijed navedeno, procjenjuje se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja 1998., a to je Zakon o braku i porodičnim odnosima.

16. Prema odredbi čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potiče iz te imovine, njihova je zajednička imovina.

17. Prema odredbi čl. 130. st. 2. ZV-a vlasništvo nekretnine stečene temeljem zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri, upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Sukladno odredbi čl. 122. st. 3. ZV-a nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

18. Prema odredbi čl. 61. st. 2. ZV-a iznimno, od stavka 1. tog članka, radi zašite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. tog članka, na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

19. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 77/11) je istaknuto da taj sud djelomično odstupa od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih. U tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da će se u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla.

20. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je ispitao valjanost pravnog posla procjenjujući ponašanje, savjesnost, dobru vjeru svih sudionika navedenog pravnog posla, prvenstveno tužiteljice koja nije sudionik pravnog posla i 1. tuženika, odnosno njegovog prednika kao treće osobe. U tom smislu, sud prvog stupnja je utvrdio da tužiteljica iako je znala da je njezin suprug 2. tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti, svoje pravo nije upisala u zemljišne knjige.

 

21. Osim toga, tvrdnje tužiteljice da je prednik 1. tuženika H. S. banka d.d. morao znati da je 2. tuženik u braku i da je predmetna nekretnina bračna stečevina nemaju osnove u provedenim dokazima. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je tužiteljica uplaćivala rate kredita. To zato jer plaćanjem  pojedinih rata kredita po tužiteljici, bila bi ispunjena obveza 2. tuženika kao korisnika kredita (članak 161. stavak  1. ZOO-a). Osim toga, činjenica da je netko u braku i da je nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka, automatizmom ne znači da se radi o bračnoj stečevini. Naime, propust tužiteljice da se upiše kao suvlasnica u zemljišne knjige predstavlja propust upozorenja 1. tuženiku, odnosno njegovom predniku da za stjecanje prava vlasništva na zajedničkoj imovini treba tražiti pristanak i drugog bračnog druga. Stoga 1. tuženik, odnosno njegov prednik, s obzirom na stanje zemljišne knjige i upisa prava vlasništva na ime 2. tuženika, bio je u dobroj vjeri jer nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da stvar ne bi pripadala upravo zemljišnoknjižnom vlasniku.

 

22. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je 1. tuženik, odnosno njegov prednik postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige i zato glede upisanog prava uživa zaštitu prema odredbama zakona. Kako pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišne knjige, nije bilo upisano, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I i II izreke, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a. 

24. Presuda suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.    

 

U Rijeci 12. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.