- 1 -              III Kr-80/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-80/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika Vijeća, te Ratka Šćekića i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. T. (ranije D. S.) zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. te člankom 36. stavkom 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak; - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog D. T. (ranije D. S.) za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 6. veljače 2023. broj K-183/2019-112 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. studenog 2023. broj Kž-458/2023-12, u sjednici održanoj 12. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. T. (ranije D. S.) za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 6. veljače 2023. broj K-183/2019-112 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. studenog 2023. broj Kž-458/2023-12 osuđen je D. T. (ranije D. S.) zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine - teškom krađom u pokušaju iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. te člankom 36. stavkom 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku V. V. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.) i povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točkama 1., 5., 9. i 10. ZKP/08.-22. te članku 468. stavku 2. ZKP/08.-22., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/08.-24.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 25. travnja 2024. pod brojem Ksm-DO-65/2024-3 s mišljenjem da zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Kada ističe povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točki 1., 2. i 3. ZKP/08.-22., a kao jedan od razloga za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik, iako uvodno navodi navedene povrede, u nastavku zahtjeva ni na koji način ne precizira i ne argumentira na temelju kojih činjenica tvrdi da je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo (članak 469. točka 1. ZKP/08.-22.), ima li okolnosti koje isključuju krivnju (članak 469. točka 2. ZKP/08.-22.), odnosno ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena (članak 469. točka 3. ZKP/08.-22.), pa je očigledno kako se u ovom konkretnom slučaju radi o paušalno iznesenim tvrdnjama koje u nastavku zahtjeva ni na koji način nisu obrazložene i argumentirane.

 

6.1. Kada, s druge strane, ističe povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točki 4. ZKP/08.-22. podnositelj zahtjeva navodi kako „nasilno otvaranje lijevih prednjih vrata“, koje se optuženiku inkriminira u činjeničnom opisu djela, predstavlja radnju kojom se ostvaruje zakonsko obilježje djela, a ne radnju koja ostvarenju zakonskog obilježja djela neposredno prethodi, slijedom čega u činjeničnom opisu nije opisan pokušaj kaznenog djela teške krađe pa stoga, po njegovoj ocjeni, zakonski opis kaznenog djela ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela u izreci pobijane presude.

 

6.2. Međutim, u navedenom, podnositelj zahtjeva nije u pravu.

 

6.3. Iako podnositelj zahtjeva uvodno ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22. prethodno iznesenim tvrdnjama isti, u suštini, polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem tako da nudi svoju interpretaciju događaja iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, a kako bi na taj način dodatno potkrijepio svoje tvrdnje da je, imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja i dinamiku događanja, u odnosu na optuženika primijenjen zakon koji se ne može primijeniti jer se u konkretnom slučaju, po ocjeni osuđenika, ne radi o pokušaju teške krađe. Pritom podnositelju zahtjeva treba napomenuti kako se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-22. prosuđuje isključivo prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi. U tom pogledu valja zaključiti kako su u ovom konkretnom slučaju i prvostupanjski i drugostupanjski sud, na ono činjenično stanje koje je utvrđeno pravomoćnom presudom, u konačnici, pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. Naime, izrekom pravomoćne presude optuženi D. T. (ranije D. S.) proglašen je krivim što je zajedno i u dogovoru s optuženim M. H. „......s ciljem da protupravno prisvoje tuđe pokretne stvari do kojih uspiju doći, oporabom odvijača nasilno otvarali lijeva prednja vrata kampera....., a sve kako bi ušli u unutrašnjost istog, u čemu nisu uspjeli i nisu uspjeli ništa otuđiti jer su ih pritom spriječili policijski službenici PP R. koji su ih uhitili.“ Dakle, i po ocjeni ovog suda, imajući u vidu ovakvo činjenično stanje kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom evidentno je kako se u konkretnom slučaju radi o radnjama koje prostorno i vremenski prethode ostvarenju bića kaznenog djela teške krađe, pri čemu se ni u kom slučaju ne radi o takvim radnjama kojima se, kako to pogrešno tvrdi podnositelj zahtjeva, ostvaruje zakonsko obilježje kaznenog djela teške krađe. Stoga su, u odnosu na ovakvo činjenično stanje koje proizlazi iz izreke pobijane presude te imajući u vidu i radnje koje su opisane, i prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno primijenili kazneni zakon smatrajući da se radi o pokušaju, a ne dovršenom kaznenom djelu teške krađe, kako to pogrešno smatra podnositelj zahtjeva.

 

7. I kada ističe povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. ZKP/08.-22., kao jedan od razloga za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik uvodno navodi da se radi o povredama iz točaka 1., 5., 9. i 10. navedenog članka. Međutim, i u odnosu na ove povrede podnositelj zahtjeva u nastavku ne obrazlaže i ne argumentira na koji način i u kom pogledu su ostvarene uvodno istaknute povrede pa je očigledno kako se i u ovom djelu podnesenog zahtjeva radi o paušalno iznesenim razlozima i tvrdnjama koji ni na koji način nisu precizirani i potom obrazloženi.

 

7.1. Kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-22. iz razloga jer je, po ocjeni podnositelja zahtjeva, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda osuđenik navodi kako su prvostupanjska i drugostupanjska presuda arbitrarne s obzirom da zaključak sudova o postojanju namjere na počinjenje kaznenog djela teške krađe nema valjanih argumenata. Osuđenik smatra da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi optuženici u bilo kom trenutku događaja otvorili vrata kampera, a pokušaj obijanja brave na vozilu ne ukazuje a priori na namjeru optuženika da počine tešku krađu, a kako to utvrđuju sudovi u svojim odlukama, pri čemu, po njegovoj ocjeni, sudovi niti ne navode razloge za takva svoja utvrđenja. Navodi kako u obrazloženju pobijanih presuda nisu precizirani razlozi zbog kojih sudovi smatraju utvrđenim da se u ovom konkretnom slučaju radi o pokušaju teške krađe odnosno da su optuženici pokušali obiti bravu vozila upravo u namjeri da iz vozila oduzmu tuđe pokretne stvari s ciljem da ih protupravno prisvoje jer iz svih okolnosti ovog slučaja nije moguće isključiti kako je u tom trenutku njihova namjera mogla biti oduzimanje tuđeg motornog vozila radi privremene uporabe u smislu članka 234. stavka 2. KZ/11. ili oduzimanje stvari male vrijednosti.

 

7.2. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

 

7.3. Naime, treba napomenuti kako je u potpunosti neosnovana tvrdnja osuđenika da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda u odnosu na opis namjere kod optuženika tempore criminis arbitrarne budući su navedeni sudovi prilikom donošenja pobijanih odluka, nakon što su dali savjesnu i detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza, donijeli odgovarajuće zaključke u odnosu na utvrđenu namjeru počinitelja, pri čemu su za te svoje zaključke dali jasne i argumentirane razloge. Pritom je prvostupanjski sud nakon citiranja obrane optuženika (točka 7.1. obrazloženja) i iskaza svjedoka (točka 9., 10. i 11. obrazloženja) te analize materijalnih dokaza (točka 12., 13. i 14. obrazloženja) dao ocjenu svih izvedenih dokaza, analizu dokaznog postupka i zaključak u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica (točka 17. do 23. obrazloženja), da bi nakon toga dao u potpunosti jasno, argumentirano i dostatno obrazloženje iz kojeg na nedvosmisleni način proizlaze razlozi za zaključak zbog čega smatra da je optuženik postupao s izravnom namjerom u odnosu na počinjeno kazneno djelo teške krađe u pokušaju (točka 26. do 32. obrazloženja). Isto tako iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je i sud drugog stupnja u žalbenom postupku razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika, pa tako i one koji se odnose na pitanje namjere optuženika tijekom inkriminiranog događaja. Pritom je i sud drugog stupnja dao jasne, relevantne i dostatne razloge zbog čega je prihvatio kao osnovanu i uvjerljivu argumentaciju suda prvog stupnja, a na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio inkriminirano kazneno djelo upravo s izravnom namjerom (točka 13. i 14. obrazloženja). U odnosu na ovaj razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositelju zahtjeva treba napomenuti da se o arbitrarnim odlukama može govoriti isključivo onda kada se radi o situacijama u kojima pobijana presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili ako su dani razlozi evidentno nerazumni ili proizvoljni, no o tome u ovom slučaju, iz razloga koji su prethodno navedeni, nema niti govora s obzirom da su sudovi u pobijanim odlukama dali jasne, dostatne i razumne razloge za svoja utvrđenja i zaključke u odnosu na namjeru optuženika pa se stoga u odnosu na navedenu okolnost ne može raditi o proizvoljnim razlozima. To što osuđenik, podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek, i nadalje izražava svoje nezadovoljstvo sa zaključcima nižestupanjskih sudova u odnosu na utvrđenu namjeru počinitelja ovog kaznenog djela ne predstavlja arbitrarnost u postupanju odnosno tešku povredu prava na pravično suđenje.

 

7.4. Stoga, slijedom prethodno iznesenog, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da mu je u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su u zahtjevu opisani, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) s obzirom da pobijane presude, suprotno tvrdnjama osuđenika, nisu arbitrarne, već se, po ocjeni ovog suda, suštinski i u sadržajnom pogledu radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u odnosu na njegovu namjeru tempore criminis.

 

8. I na koncu, a kada osuđenik u zahtjevu tvrdi  da mu sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, osobito imajući u vidu utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, pa da je na taj način povrijedio odredbu članka 471. stavka 1. ZKP/08.-22., treba istaknuti kako osuđenik u potpunosti zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 469. točkom 5. ZKP/08.-22.), međutim to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom takva povreda nije počinjena.

 

9. Slijedom svega prethodno iznesenog, po ocjeni ovog suda, nisu ostvareni razlozi za pobijanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. i točke 2. ZKP/08.-22., a kako se to tvrdi u podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

10. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08.-24., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. lipnja 2024.

 

                                                                                    Predsjednik vijeća:

                                                                                    Žarko Dundović, v.r.