1

Broj: Ppž-5986/2022

 

                             

 

 

Broj: Ppž-5986/2022

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                          P R E S U D A

                                                                     

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj  predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika-specijalista zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. A. R. D., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. A. R. D. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 19. svibnja 2022., broj: 33 Pp J-986/2020-16, u sjednici Vijeća održanoj 11. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.               Odbija se kao neosnovana žalba okr. A. R. D. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. A. R. D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 eura (trideset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 19. svibnja 2022., broj: 33 Pp J-986/2020-16 proglašen je krivim okr. A. R. D. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 902,18 kuna, što je protuvrijednost 240,00 DEM (120 eura), koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obvezu na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka 150,00 kuna.

 

2.               Protiv te presude okr. A. R. D. osobno je podnio žalbu navodeći žalbenu osnovu odluke o kazni, a iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se novčana kazna smanji.

 

              3.                Žalba nije osnovana.

 

              4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

              5.               Žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u bitnom se svodi na tvrdnje okrivljenika da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir opisani tijek događaja u kojem je on djelovao da zaštiti svog psa. Ističe da je tijekom postupka dokazano da je oštećenik inicirao događaj, odnosno počinio kazneno djelo prije njegovog prekršaja, što nije uzeto kao relevantno za sam događaj. Nadalje, navodi da je tijekom postupka ukazao na propuste policije prilikom uviđaja, budući da mu je dan na potpis prazan zapisnik, a sudionici događaja nisu podvrgnuti alkotestu, iako on osnovano sumnja da je oštećenik bio pod utjecajem alkohola. Okrivljenik nadalje, iznosi nezadovoljstvo postupanjem policijskog službenika na mjestu događaja te smatra da je imao pravo suočiti se sa istim, budući da su mu propusti u njegovom postupanju onemogućili dio obrane na sudu, pa iako je zahtijevao da se pozove policijski službenik, to u postupku nije učinjeno. Ističe da nije imao uvid u medicinsku dokumentaciju oštećenika, budući da isti nije pao u nesvijest, što je i demantirano medicinskom dokumentacijom. Smatra da nije reagirao prevelikim intenzitetom, kao što se navodi u presudi, obzirom da je oštećenika udario samo jednom da ga spriječi u daljnjem napadu na njegovog psa.

 

              6.              Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika u žalbi, prvostupanjski sud je analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud te se okrivljenik upućuje na iznesene razloge u t. 5. obrazloženja pobijane presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

              7.              Naime, iz iskaza okrivljenika pred sudom, kao i navoda žalbe proizlazi da je okrivljenik udario oštećenika zatvorenom šakom u predjelu usta zato što je oštećenik njegovog psa udario nogom u desno uho. Nesporno je da je pas okrivljenika krenuo (jurnuo, kako navodi oštećenik) prema oštećeniku, znači da u tom trenutku pas nije bio na povodcu. Okrivljenik navodi da je oštećenik udario psa, dok oštećenik navodi da je digao desnu nogu da blokira napad na sebe ili njegovog psa kojeg je držao u naručju. Međutim, i pod pretpostavkom tvrdnje okrivljenika, njegova reakcija nije bila prijeko potrebna i razmjerna možebitnom „napadu“ oštećenika na njegovog psa, koji je, osim svega, u tom trenutku slobodno šetao i nije postojala proporcionalnost između intenziteta radnje okrivljenika i oštećenika, kako to osnovano navodi i prvostupanjski sud. 

 

              8.              Žalbeni navodi u odnosu na postupanje službenika policije nisu predmet razmatranja ovog postupka i ne utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na počinjeni prekršaj, a ukoliko je okrivljenik smatrao da su službenici policije postupali protivno pravilima službe, imao je na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava. Međutim, navodi obrane okrivljenika, koje ponavlja i u obrani, da mu je dano da potpiše prazan papir, a policijski službenici su naknadno napisali što je on navodno rekao, ne utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pod pretpostavkom točnosti njegove tvrdnje. Naime, prvostupanjski sud na zapisniku o ispitivanju osumnjičenika A. R. niti ne temelji svoju odluku, budući je isti, zajedno sa zapisnikom o ispitivanju svjedoka B. H., rješenjem od 16. svibnja 2022. (str. 38 spisa) izdvojio iz spisa, iako neosnovano, pogrešno ih nazivajući službenim zabilješkama. Radi se o zakonitim izjavama navedenih osoba pred policijskim službenicima te su se navedeni zapisnici, u smislu čl. 158. st. 8. Prekršajnog zakona, mogli koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku.

 

              9.              Nadalje, okrivljenik navodi da nije prihvaćen njegov prijedlog za suočenjem sa policijskim službenikom. Međutim, prema stanju spisa predmeta, posebice zapisnika o glavnoj raspravi od 16. svibnja 2022. razvidno je da okrivljenik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao dokaz suočenjem sa policijskim službenikom, već, naprotiv, nije imao nikakvih dokaznih prijedloga. Iz navedenih razloga se, navedeni prijedlog, istaknut tek sada u žalbenom postupku, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, ukazuje zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Bez obzira na navedeno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dokaz suočenjem je nepotreban, jer je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno do sada provedenim dokazima i njegovim izvođenjem ne bi se promijenilo utvrđeno činjenično stanje budući su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjenje i utvrđene.

 

              10.              Okrivljenik u žalbi tvrdi da mu nije dana na uvid medicinska dokumentacija oštećenika kako bi mogao organizirati svoju obranu oko toga, kao da je odbijen i zahtjev za izuzećem tog dokaza. Međutim, na glavnoj raspravi 16. svibnja 2022. oštećenik je u nazočnosti okrivljenika dao na uvid medicinsku dokumentaciju i sud je u dva navrata konstatirao što je utvrđeno pregledom navedene dokumentacije, na koju okrivljenik također nije stavio primjedbe, niti je imao dokaznih prijedloga.

 

              11.               Slijedom navedenog, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

              12.               Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik smatra da prilikom odluke o kazni nisu uzete u obzir njegove materijalne (ne)prilike ni dosadašnje nekažnjavanje, kao ni iskrenost u vezi događaja, nego je kažnjen kaznom kao recidivisti.

 

              12.1.              Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj sud nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka, koja je primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

              12.2.              Naime, za prekršaj iz čl. 6. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-350 DEM, ili kazna zatvora do 30 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prije svega blažu vrstu propisane kazne. Prvostupanjski je sud, cijeneći okolnosti koje u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, okr. A. R. D. izrekao mjeru kazne koja je primjerena i dostatna  kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.  Po ocjeni ovog suda, cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i izražene zahtjeve generalnog i preventivnog djelovanja, nema osnove za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, niti za ublažavanje kazne.

 

              12.3.   Ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne. Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za počinitelja. Naime, kako je već rečeno „starim“ Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira za počinjeni prekršaj bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju 1 euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 eura do 153,39 eura), dok je prema odredbi čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 170,00 eura.  Međutim, kako je žalitelju pobijanom presudom izrečena novčana kazna niža od propisanog posebnog maksimuma, a viša od propisanog posebnog minimuma, koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena i dostatna  kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, a nisu utvrđene okolnosti koje bi utjecale na izricanje novčane kazne u nižem iznosu te da je donošenje „novog“ Zakona isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona, budući je novčana kazna od strane prvostupanjskog suda pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja, zbog čega „novi“ Zakon nije povoljniji za okrivljenika.

 

              13.               Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona  određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje okrivljenika.  Okrivljenik je mlada osoba, u spisu nema podataka da bi bio nesposoban za rad te ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

              14.               Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 11. lipnja 2024.

 

 

             

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.