1

Poslovni broj: Gž-94/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-94/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. Z., protiv tuženika R. Č., OIB: ..., B. (R. A.), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pl-1192/2023-5 od 2. siječnja 2024., dana 11. lipnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja i ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pl-1192/2023-5 od 2. siječnja 2024., te se predmet vraća istom sudu na daljnji postupak.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo je provedene radnje i odbacio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga.

 

2. Navedeno rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP-a), s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i ukine pobijano rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za izdavanje platnog naloga odnosno isplatu utroška i naknade za toplinsku energiju isporučenu krajnjem kupcu (ovdje tuženiku) za nekretninu na adresi: ..., Z..

 

5. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 16. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 18. st. 1. i 2. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba), kojom je u st. 1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil, te u st. 2. da druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil, navodeći da je Odjeljkom IV. Uredbe u koji ulaze prethodno citirane odredbe definirana nadležnost za potrošačke ugovore, te da se radi o posebnim odredbama o nadležnosti koje se odnose na sporove u kojima je jedna strana potrošač, a što isključuje primjenu odredbe čl. 7. st. 1. Uredbe, koja propisuje nadležnost u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze. Kako tuženik ima domicil u R. Austriji, a u konkretnom slučaju se radi o potrošačkom ugovoru, prvostupanjski sud utvrđuje da nije nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

 

6. Navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda nije pravilno ni zakonito.

 

6.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika za kojega je utvrđeno da je osoba s prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te je javni bilježnik proslijedio predmet nadležnom sudu prema odredbama čl. 281. st. 6. i čl. 287. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje: OZ-a), a sud prvog stupnja postupio je kao da je zaprimljen zahtjev za izdavanje platnog naloga.

7. Dana 29. siječnja 2019. na snagu je stupio Zakon o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/17), kojim je regulirano pitanje mjerodavnog prava za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima. Člankom 46. st. 1. navedenog Zakona propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom citirane Uredbe br. 1215/2012.

 

8. Navedenom Uredbom, između ostalog, uređena je nadležnost sudova (Poglavlje II., čl. 5.) na način da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. toga poglavlja.

 

9. U ovom postupku tužitelj traži naplatu novčane tražbine u iznosu od 46,41 EUR, koja se odnosi na plaćanje dospjelih, a nepodmirenih računa za isporučenu toplinsku energiju za nekretninu na adresi: ..., Z., te se u smislu čl. 25. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), javnom uslugom koja se pruža potrošaču smatra i distribucija toplinske energije. Stoga se na odnos između stranaka ima primijeniti navedena Uredba br. 1215/2012.

 

10. Prema Odjeljku 4. Uredbe "Nadležnost za potrošačke ugovore'', člankom 17. st. 1. Uredbe propisano je da u pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje čl. 6. i toč. 5. čl. 7., ako:

(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;

(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom

obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili

c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.

 

10.1. Iz citiranih odredaba proizlazi da se nadležnost utvrđuje Odjeljkom 4. Uredbe, samo ako je riječ o potrošačkim ugovorima koji su taksativno navedeni u čl. 17. st. 1. Uredbe. O takvim se ugovorima ne radi u konkretnom slučaju, iz kojeg razloga ne dolazi u obzir primjena čl. 6. i toč. 5. čl. 7. navedene Uredbe koji se navode u tim odredbama, a niti primjena preostalih stavaka tog članka, odnosno odredaba čl. 17. st. 2. i 3. Uredbe.

 

11. Stoga je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio citiranu odredbu čl. 18. st. 2. Uredbe prema kojoj druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil, već se kako to pravilno ističe tužitelj u žalbi ovdje imaju primijeniti odredbe Odjeljka 2., čl. 7. st. 1. Uredbe koje glase: ''Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;

(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:

- u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,

- u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;

(c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a)".

 

12. Obzirom na navedeno, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tuženika, korisnika javne usluge za nekretninu u Republici Hrvatskoj u kojoj su usluge pružene, koji ima prebivalište izvan Republike Hrvatske, odnosno na području Europske unije. Takav pravni stav iznesen je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.

 

13. Iz navedenih razloga valjalo je ukinuti pobijano rješenje i na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Varaždin, 11. lipnja 2024.