- 1 -              III Kr-13/2024-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-13/2024-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. J. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 132. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 6. rujna 2018. broj K-63/15-35 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 17. studenog 2022. broj Kž-64/2020-5, u sjednici održanoj 6. lipnja  2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se zahtjev os. J. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 6. rujna 2018. broj K-63/15-35 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 17. studenog 2022. broj Kž-64/2020-5 J. Z. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine zbog kaznenog djela neisplate plaće iz čl. 132. st. 1. KZ/11.

 

2. Osuđenik je putem branitelja S. K., odvjetnika u Č., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „... temeljem … članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku … zbog povrede kaznenog zakona … u članku  469. točkama  1. i 4. ZKP-a, povrede prava … na obranu na raspravi, koja povreda je utjecala na presudu, teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  te iz razloga što je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom.“ Predlaže preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te osuđenika osloboditi od optužbe, podredno ukinuti obje presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP).

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik prigovara da iz izreke presude „… nije vidljivo sa kojim je to oblikom krivnje … navodno postupao …“ pa kako u činjeničnom opisu kaznenog djela „… nema subjektivnog elementa, odnosno nije sadržan oblik krivnje … djelo kako je navedeno u činjeničnom opisu u izreci prvostupanjske presude … nije kazneno djelo.“ Ovaj propust po mišljenju osuđenika predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona te kritizira argumente žalbenog suda kojima je istovjetan žalbeni prigovor otklonjen. Navodi da predmetno kazneno djelo „… nije bilo propisano ranijim Kaznenim zakonom/97 …“ pa je osudom zbog radnji počinjenih u razdoblju od lipnja do 31. prosinca 2012. povrijeđen kazneni zakon i načelo zakonitosti. Nastavlja da je u žalbi upirao na razlog isključenja odgovornosti predviđen u čl. 132. st. 3. KZ/11. zbog čega je obrana predložila knjigovodstveno financijsko vještačenje što je sud odbio bez valjanog razloga. Odbijanjem tog dokaznog prijedloga te „… zabranom obrani da postavi pitanja oštećenoj …“ po mišljenju osuđenika povrijeđeno je pravo na obranu na raspravi „… koja povreda je svakako utjecala na presudu.“, a k tome se radi o „… osnovnim pravima koje okrivljenik ima temeljem odredbi Ustava Republike Hrvatske i Konvencije …“ Nadalje, ističe da mu nije dostavljen odgovor na žalbu državnog odvjetnika „… iako mu je temeljem odredbe čl. 473. ZKP-a morao biti dostavljen, zbog čega … nije upoznat sa njegovim sadržajem, niti se na njega mogao očitovati.“ Navedeni propusti predstavljaju teško kršenje prava na pravično suđenje, povredu konfrontacijskog načela, načela jednakosti oružja, a time i kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom.

 

6. Istovjetne prigovore (izuzev propusta u nedostavljanju odgovora na žalbu državnog odvjetnika) osuđenik je naveo i u žalbi protiv prvostupanjske presude koje je žalbeni sud pravilno ocijenio neosnovanim.

 

6.1. Izreka, i to činjenični opis kaznenog djela, jasno sadrži sve okolnosti događaja, inkriminiranih radnji odnosno propusta osuđenika koji se nedvojbeno imaju podvesti pod kazneno djelo neisplate plaće iz čl. 132. st. 1. KZ/11. Ovo se kazneno djelo može počiniti samo s namjerom (čl. 27. st. 1. KZ/11.) i ta se namjera jasno razabire iz navoda u opisu djela, dok je pitanje dokazivanja namjere kao jednog od elemenata krivnje činjenično pitanje o kojem su sudovi također dali razumne i podrobne argumente (str. 9 prvostupanjske presude, odlomak 10.1. i 13.1. drugostupanjske presude).

 

6.2. Ne radi se o „novom“ kaznenom djelu budući da se pravo na zaradu kao jedno od prava iz rada (zajamčeno u čl. 56. st. 1. Ustava Republike Hrvatske)  štitilo i kaznenim djelom iz čl. 114. KZ/97., dakle nedvojbeno je postojanje pravnog kontinuiteta između ova dva kaznena djela.

 

6.3. Nadalje, inkriminirano razdoblje obuhvaća period od lipnja 2012. do travnja 2013. u kojem osuđenik „… protivno čl. 84. st. 3. i čl. 85. Zakona o radu … nije isplatio ugovoreni bruto iznos plaće od 2.814,00 kuna mjesečno, za dio mjeseca svibnja, te mjesece lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni  i prosinac 2012., te mjesece siječanj, veljaču i dio mjeseca ožujka 2013., iako je to bio u mogućnosti učiniti jer je u navedenom razdoblju poslovao mimo računa trgovačkog društva, oštetivši time N. P. za iznos od ukupno 30.016,00 kuna,“ pa je shodno odredbi čl. 8. st. 2. KZ/11. (vrijeme počinjenja kaznenog djela kod višeaktnih, produljenih i trajnih kaznenih djela)  ispravno primijenjen KZ/11.

 

6.4. Prema tome pravomoćnom presudom nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP-a kako se tvrdi u zahtjevu.

 

7. Prema sadržaju dijela zahtjeva (o odbijenom dokaznom prijedlogu za financijsko vještačenje i kritiku ocjene personalnih dokaza) kojim se prigovara da «... sud nije potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje te je povrijedio kazneni zakon ... a ujedno je grubo povrijedio prava osuđenika na obranu na raspravi, koja povreda je utjecala na presudu.» proizlazi da osuđenik nije zadovoljan ocjenom dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem te zaključkom o krivnji za predmetno kazneno djelo. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP-a zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik (čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP-a). Ovo ograničenje znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje jesu li niži sudovi proveli sve dokaze te pravilno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) o kojoj ovisi zaključak o krivnji i dokazanosti kaznenog djela.

 

7.1. Nadalje, u odnosu na istaknutu povredu prava obrane i smjeranje na nepravičnost postupka valja reći da je prvostupanjski sud dao detaljno i opširno obrazloženje za sva svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza, poglavito analizu iskaza oštećenice uz otklon teze obrane da je oštećenici isplaćivao plaću «na ruke» (str. 7 i 8 prvostupanjske presude), vodeći računa i o iskazima nepristranih svjedoka te materijalnim dokazima - dokumentaciji o poslovanju trgovačkog društva.

 

7.2. Shodno tome obrazložio je zaključak o dokazanoj krivnji (str 9 prvostupanjske presude)., a u temeljitu i razumnu argumentaciju prvostupanjskog suda uključeno je i obrazloženje o odbijenom prijedlogu obrane za financijsko vještačenje (i ispitivanje svjedoka B. N., str. 5. drugi odlomak presude). Polazeći od nesporne činjenice da su u inkriminiranom razdoblju poslovni računi trgovačkog društva bili u blokadi i da je pravna osoba brisana, zdravorazumsko je i pravno utemeljeno rezoniranje suda prvog stupnja da se radi o prijedlogu koji odugovlači postupak. Prema tome, prvostupanjski sud je u odnosu na predložene dokaze postupio shodno ovlastima iz čl. 418. st. 1.  i čl. 421. st. 1. ZKP-a, time da nije odbio sve dokazne prijedloge obrane ispitavši svjedokinja M. M.,  a kako je rješenje o odbijanju dokaznog prijedloga obrazloženo (čl. 421. st. 2. i čl. 459. st. 5. ZKP-a) neutemeljena je tvrdnja osuđenika o povredi prava obrane na raspravi.

 

 

7.3. Nije povrijeđeno pravo obrane na raspravi ni zbog uskrate pitanja oštećenici. Na raspravi održanoj 6. rujna 2018. obrana je aktivno sudjelovala u ispitivanju oštećenice kao svjedoka, N. P. (kao i svjedokinja J. T. i M. M.), postavljanjem većeg broja pitanja. Predsjednica raspravnog vijeća je, koristeći ovlast iz čl. 420. st. 3. ZKP-a, zabranila odgovor na (jedno) pitanje obrane je li oštećenica tijekom rada u trgovačkom društvu u vlasništvu osuđenika «... primila bilo kakav novčani iznos te ukoliko jest po kojoj osnovi» smatrajući tako postavljeno pitanje nepreciznim. Međutim, iako je obrana imala pravo zahtijevati da o tome odluči vijeće, ovo pravo nije iskoristila, niti je pitanje precizirala kako je sugerirano odlukom predsjednice vijeća. Stoga se ne može prihvatiti osnovanom tvrdnja osuđenika da je u opisanoj situaciji onemogućen ispitati svjedoka optužbe u cilju učinkovite obrane.

 

 

8. Nadalje, drugostupanjski sud je razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika te je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti. Nije našao osnovanim prigovor o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. (zamjerke o izostanku oblika krivnje u izreci i obrazloženu) i st. 3. ZKP-a (odbijen dokazni prijedlog obrane za financijsko vještačenje i zabrana pitanja oštećenici) te je otklonio i prigovor o povredi kaznenog zakona (toč. 10., 10.1., 11., 11.1., 12. , 14. i 14.1. presude).

 

 

8.1. U odnosu na zamjerke činjenične naravi (toč. 13., 13.1. i 13.2. presude), drugostupanjski sud prihvaća pravilnom ocjenu dokaza iz prvostupanjske presude, među ostalim, ocjenjuje da osuđenik oštećenici «... tijekom njenog rada ... u utuženom periodu … nije isplatio ugovoreni bruto iznos plaće ... iako je to mogao učiniti budući je svoje dobavljače plaćao gotovim novcem  ... , kako to proizlazi iz Zapisnika Porezne uprave ... U tom pravcu iskazuju i svjedokinje J. T. i M. M. djelatnice knjigovodstvenog servisa da optuženik niti jednom zaposleniku nije isplaćivao plaću preko žiro-računa, niti su djelatnicima uručivane obračunske liste za isplatu plaća. Kod toga je pravilno prvostupanjski sud cijenio obranu optuženika kao nelogičnu i neživotnu da je oštećenici „na ruke“ dao novac za vrijeme koje je radila, sasvim uvjerljivo obrazlažući time da u situaciji kada bi poslodavac dnevno na ruke zaposleniku i isplaćivao plaću, da bi zasigurno tražio od zaposlenika da primitak novca potvrdi svojim potpisom, a što optuženik nije učinio. Kod toga je pravilno prvostupanjski sud cijenio i bilješke iz priležećeg rokovnika zaključujući da bi se radilo o manjim iznosima novca koje bi optuženik isplaćivao oštećenoj iz osnove prethodne posudbe novca o čemu je oštećenica okolnosno navodila, a potvrđuje i sam optuženik, te da se ne može raditi o isplati plaće na ruke. .... po stajalištu ovoga suda, optuženik je prema nalazu Porezne uprave za razdoblje od 21. ožujka do 31. prosinca 2012. uprihodio iznos od 67.693,89 kuna / 8.984,52 eura1 kojim novcem je podmirivao obveze prema dobavljačima, pa je raspolagao time sa dovoljnom količinom novčanih sredstava za isplatu plaće oštećenoj za period od lipnja do prosinca 2012. no njegova je odluka kao direktora i odgovorne osobe očito bila da se plaće neće isplaćivati kako su dospjele, već je prioritet dao drugima, pa je na taj način svjesno i voljno radio nauštrb svoje zaposlenice – oštećenice ...».

 

 

8.2. Konačno, žalbeni sud je razmotrio odluku o kazni i troškovima postupka (toč. 15., 15.1., 15.2. i 16.), uz zaključak da žalba osuđenika (kao ni žalba oštećenice, toč. 17., 17.1., 7.2.) nije osnovana.

 

 

9. Doduše, u pravu je osuđenik kada prigovara da mu nije dostavljen odgovor na žalbu državnog odvjetnika, tim više što je prije odluke drugostupanjskog suda (17. studenog 2022.) stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 80/22 – dalje: ZIDZKP) kojim je ta obveza i zakonom izričito propisana (čl. 36. ZIDZKP). Međutim, pri ocjeni radi li se o propustu u žalbenom postupku koji je od utjecaja na presudu valja imati na umu da procesni zakon ne predviđa mogućnost okrivljenikova očitovanja na odgovor niti je povodom te radnje državnog odvjetnika okrivljenik ovlašten  naknadno (protekom roka iz čl. 475. st. 1. ZKP-a) zahtijevati da bude izviješten o sjednici vijeća. U ovom predmetu osuđenik u roku predviđenom za žalbu nije zahtijevao da bude izviješten o sjednici vijeća. Pri tome nije bez značaja i činjenica da povodom odgovora na žalbu osuđenik nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj od osude iz prvostupanjske presude (npr. osudom na veću kaznu).

 

 

9.1. Nadalje, iako obrazloženje žalbenog suda (toč. 7. presude) sadrži navod da je državni odvjetnik podnio «... odgovor na žalbu optuženika ... sa prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu...kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.», Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je taj sud, rješavajući meritum stvari, razmatrao žalbene navode osuđenika (i oštećenice) isključivo u kontekstu dokaza provedenih na raspravi i argumenata iznijetih u prvostupanjskoj presudi, dakle bez ikakvog utjecaja tužiteljevog odgovora na osuđenikovu žalbu. Stoga nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je od utjecaja na presudu.

 

 

10. Imajući na umu sve navedeno, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za svoja činjenična utvrđenja, ocjenu dokaza i odbijanje dokaznih prijedloga obrane te odgovore na sve relevantne navode žalbe. Nadalje, obrana je tijekom postupka imala učinkovitu mogućnost koristiti se procesnim pravima, osporiti kvalitetu i pouzdanost dokaza važnih za odluku o krivnji i kazni pa nedostavljanje odgovora državnog odvjetnika na žalbu osuđenika kao jedini propust u okolnostima ovog konkretnog predmeta (toč. 9. i 9.1.) ne kompromitira načelo jednakosti stranaka i pravo na kontradiktorni postupak u mjeri da je osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

 

11. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 6. lipanj 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.