- 1 -              III Kr-28/2024-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-28/2024-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima osuđenog I. M. i osuđenog P. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 9. veljače 2023., broj K-165/2022-242, i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 2023., broj Kž-337/2023-12, u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se zahtjevi osuđenog I. M. i osuđenog P. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 9. veljače 2023., broj K-165/2022-242, i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 2023., broj Kž-337/2023-12, I. M. i P. L. su, pored ostalih optuženika, proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., te su osuđeni na zatvorske kazne. I. M. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina, a P. L. na kaznu zatvora u trajanju pet godina. Primjenom čl. 54. KZ/11. I. M. i P. L. je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2021., pa nadalje.

 

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude, pravovremeno su ponijeli osuđeni I. M., putem braniteljice G. G., odvjetnice iz Odvjetničkog društva G. i P. sa sjedištem u Z.1, i osuđeni P. L., putem branitelja B. G., odvjetnika iz Odvjetničkog društva K. & P. sa sjedištem u Z.2.

 

2.1. Osuđeni I. M. je podnio zahtjev iz razloga navedenih u čl. 515. i čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.;  dalje: ZKP/22.). U zahtjevu se predlaže „... ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu predmet vratiti drugostupanjskom sudu ....“.

 

2.2. Osuđeni P. L. podnio je zahtjev, temeljem čl. 515. st.1. i čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/22., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/22., s prijedlogom ukinuti pravomoćnu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/22., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, čiji odgovor je dostavljen osuđenicima i njihovim braniteljima.

 

4. Zahtjevi osuđenog I. M. i osuđenog P. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani.

 

5. Podnositelje se upućuje na odredbu čl. 517. st. 1. ZKP/08., kojom je propisano da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08. ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta. Zahtjev se, nadalje, može podnijeti zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10., odnosno zbog povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. ili zbog sudjelovanja u odlučivanja u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti, odnosno zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik i naposljetku, zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku ako je ta povreda mogla utjecati na presudu Primjenom čl. 515. st. 1. ZKP/08., zahtjev se može podnijeti i ukoliko je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

5.1. Zbog drugih se razloga ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

 

6. Kada se osuđeni I. M. poziva na povrede iz čl. 515. i čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/22., ne navodi o kojoj bi se to povredi kaznenog zakona radilo. Zapravo, podnositelj samo analizira utvrđeno činjenično stanje i daje svoje viđenje navodne potrebe provođenja dodatnog vještačenja „... svake biljke ...“, te smatra da se u postupku „… prejudiciraju činjenice koje su sporne i to na štetu osuđenika ...“ što  „… predstavlja nedopuštenu arbitrarnost te povredu prava na pravično suđenje ...“.

 

6.1. Svojim tvrdnjama koje su usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja, osuđeni I. M. pokušava izazvati odluku suda trećeg stupnja, protivno navedenoj zakonskoj odredbi i smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, ovaj se izvanredni pravni lijek, primjenom citirane odredbe, ne može podnijeti ni zbog prigovara činjeničnim utvrđenjima niti zbog odluke o kazni.

 

7. Osuđeni I. M. nije u pravu kada upire na kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, jer je navodno drugostupanjski sud „... prejudicirao činjenice koje su sporne ...“, a što „... predstavlja nedopuštenu arbitrarnost ...“. Jednako tako, nije u pravu osuđeni P. L. kada upire na kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, zbog navodne povrede prava na procesnu ravnopravnost stranaka („jednakost oružja“) i arbitrarno postupanje ...“.

 

7.1. Osuđeni I. M. i P. L. svoje nezadovoljstvo rezultatima dokaznog postupka i utvrđenim činjeničnim stanjem, potpuno promašeno i neobrazloženo, kvalificiraju navodnim kršenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom.

 

7.2. Protivno takvim paušalnim tvrdnjama podnositelja, u ovom su postupku bile ispunjene sve pretpostavke načela pravičnosti. U konkretnom je slučaju ostvareno pravo stranaka biti nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke, te pravo stranke u postupku poduzimati sve radnje koje može poduzeti i njezin protivnik. Niti u jednom segmentu postupka osuđenicima nisu bila kršena temeljna ljudska prava i slobode, niti im je bilo povrijeđeno pravo na obranu. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima. Naposljetku, prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su jasne razloge za svoju odluku (pa i one u odnosu na visinu kazne), razlozi su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi kako nisu ni proizvoljni niti arbitrarni.

 

8. Premda je osuđeni I. M. u zahtjevu ustvrdio kako se drugostupanjski sud nije očitovao na olakotne okolnosti istaknute u žabi na prvostupanjsku presudu, on se za razliku od osuđenog P. L., nije izričito pozvao i na povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22. Međutim, iz sadržaja njegovog zahtjeva se može iščitati da upire i na povredu ove odredbe.

 

8.1. Stoga valja istaknuti kako nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22. Obrazlažući odluku o kazni, drugostupanjski sud je „... dao osvrt na utvrđene olakotne okolnosti ...“, na način da je izričito akceptirao žalbene navode osuđenog I. M. u odnosu na utvrđene olakotne okolnosti (obiteljski je čovjek, oženjen, otac dvoje maloljetne djece, uzdržava se od vlastitog rada baveći se legalnom djelatnošću iznajmljivanja apartmana) i upravo zbog tih olakotnih okolnosti odbio je žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Međutim, nakon što je ustvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio otegotne okolnosti, odbio je i žalbu osuđenog I. M., smatrajući da je konkretnom kaznom „... pravilno individualizirana zakonom predviđena društvena osudu zbog konkretnog kaznenog djela ...“.

 

9. Osuđeni P. L. nije u pravu kada ističe povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/22., smatrajući da mu je  „… tijekom glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom i u postupku pred drugostupanjskim sudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ...“. Podnositelj tvrdi da je bio onemogućen u predlaganju dokaza u svoju korist. Povredu prava na pravično suđenje obrazlaže tvrdnjom kako je državni odvjetnik podigao optužnicu prije nego je njemu dostavljena drugostupanjska odluka o žalbi podnesenoj protiv rješenja o proširenju istrage.

 

9.1. Podnositelj je zanemario kako je u stadiju rasprave, poput ostalih osuđenika imao mogućnost, po principu  „jednakosti oružja“, i predlagati i očitovati se o svim predloženim dokazima. Uostalom, osuđeni P. L. je to svoje pravo i konzumirao, te ničim nije bio onemogućen u predlaganju dokaza u svoju korist.

 

10. Daljnju tešku povredu prava na pravično suđenje osuđeni P. L. vidi u tome što je prvostupanjski sud odbio njegov, navodno, jedini dokazni prijedlog.

 

10.1. Nema dvojbe da su jamstva sadržana u čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i čl. 6. st. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), konstitutivni elementi pojma poštenog suđenja. Međutim, Konvencija, kao opće pravilo, ostavlja sudovima ocijeniti i obrazložiti da li je bilo potrebno prihvatiti dokazne prijedloge obrane (vidi Vidal protiv Belgije, serija A br. 235-B, stavak 33 ESLJP 1992).

 

10.2. Bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što osuđeniku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze, jer izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (vidi Perna protiv Italije, br. 48898/99, stavak 29., ESLJP 2003).

 

10.3. Osuđeni P. L. zanemaruje da se on, premda je predložio provođenje telekomunikacijskog vještačenja (a koji dokazni prijedlog je odbijen), pridružio dokaznim prijedlozima ostalih suoptuženika na raspravama održanim 8. srpnja 2022., 10. listopada 2022. te 27. listopada 2022.. Podnositelj pri tome zaboravlja da je prvostupanjski sud većinu predloženih dokaza obrane i proveo.

 

10.4. Imajući u vidu pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije bilo potrebe provesti još i telekomunikacijsko vještačenje. Uostalom, iz dostatno obrazloženog odbijanja ovog dokaznog prijedloga (na zapisniku s rasprave od 21. prosinca 2022.), nedvojbeno proizlazi kako ovaj dokaz nije bio prijeko potreban za utvrđivanje relevantnih činjenica. Naime, mogućnost da je telefon osuđenog L. zabilježen na baznoj stanici udaljenoj od plantaže (na kojoj se je on nesporno nalazio u vrijeme prskanja) nije od odlučnog značaja, jer ne znači nužno da optuženik nije bio na plantaži. Naime, to može značiti i da taj telefon, u vrijeme prskanja, on nije imao kod sebe. Osim toga, je li osuđenik prskao zasađene stabljika marihuane pola sata, sat ili dulje, kraj izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, doista, nije okolnost nužna za utvrđivanje opstojnosti konkretnog kaznenog djela.

 

11. Sadržaj zahtjeva za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude ukazuje na zaključak da je osuđeni P. L., prvenstveno, nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem i izrečenom kaznom. No, kako je to već navedeno u odnosu na zahtjev osuđenog I. M., ovaj se izvanredni pravni lijek, primjenom citirane zakonske odredbe, ne može podnijeti zbog prigovora činjeničnim utvrđenjima i zbog odluke o kazni.

 

11.1. Okolnosti, koje u zahtjevu ističe osuđeni P. L., a veže ih uz odluku o visini kazni, mogu ukazivati na zaključak da su se nakon pravomoćnosti presude pojavile okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale. Međutim, to nisu relevantni  razlozi za ovaj, već jedan drugi izvanredan pravni lijek.

 

12. Osuđeni P. L. nije u pravu ni kada tvrdi da drugostupanjski sud nije razmatrao njegove žalbene navode. Suprotno tvrdnji ovog podnositelja, Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, ispitao je presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama osuđenika i iz osnova iz kojih se pobija. Drugostupanjski sud je analizirao žalbene razloge, te je jasno izložio zašto smatra da žalba i ovog osuđenika nije osnovana. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

12.1. To što je drugostupanjski sud, odgovarajući na prigovore osuđenika iznesene u žalbama na prvostupanjsku presudu, argumentirano, prihvatio utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja kao pravilne, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Raščlanjujući obrazloženje prvostupanjske presude, vidljivo je da je taj sud, dostatno i jasno, odgovorio na sva sporna pitanja, pa i ona koja su kasnije bila pobijana žalbom u tijeku žalbenog postupka. Kako je prvostupanjska presuda obuhvaćala ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente za koje je već izričito konstatirao da ih je pravilno utvrdio i dostatno obrazložio sud prvog stupnja.

 

12.2. Podnositelj, nadalje, propušta uočiti da se veći dio obrazloženja drugostupanjske presude, koji se tiče pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (odlomci 56.- 63.), odnosi na žalbene prigovore koje su istaknuli svi osuđenici, te predstavlja logičku cjelinu. Stoga nije bilo potrebe da se, u odnosu na svakog od njih, ponavljaju isti razlozi. Obrazloženje drugostupanjskog suda kojim prihvaća sveobuhvatne zaključke prvostupanjske presude, ne znači da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, već ukazuje da se u žalbama ne iznosi ništa bitno i ništa novo, a što bi detaljno utvrđenje i zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Naravno, drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako to ovdje nije bio slučaj, navod osuđenog P. L. o navodnom nedostatku obrazloženja drugostupanjske presude nije osnovan.

 

13. S obzirom na izloženo, u pravomoćnoj presudi nije ostvarena niti jedna od povreda koju, u svojim zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ističu kako osuđeni I. M. tako i osuđeni P. L.

 

14. Primjenom odredbe čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.), odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 6. lipnja 2024.