Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: Gž-183/2022-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

 

 

 

 

 

 

              Poslovni broj: Gž-183/2022-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka kao suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz R., OIB:... zastupane po punomoćnici J. B. Č., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu D. Č., D. Č. & J. B. Č. iz R., protiv tuženice A. B. d.d. iz Z., OIB:... zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku u O. društvu Š. & Partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1434/2020-15 od 16. studenog 2021., u sjednici vijeća 6. lipnja 2024.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženice, ukida presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-1434/2020-15 od 16. studenog 2021. u pobijanim dijelovima pod toč. I., II. i IV. izreke te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

 

II. Nepobijana toč. III. izreke navedene presude, ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-958/2005 od 9. studenog 2005. sklopljenog između H. A.-A.-B. d.d. Z. kao kreditora i tužiteljice kao  korisnice kredita, B. Š. kao sudužnika te N. Z. i M. Z. kao založnih dužnika (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. Z. za CHF važećem na dan korištenja kredita, dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se obveza iz kredita u CHF ispunjava u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. Z. za CHF na dan plaćanja te dio po kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. Z. na dan plaćanja, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kreditor ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. Z. te u kojoj korisnica kredita izjavljuje da je suglasna i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama pa da su ništave i sve odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa koje je donijela tuženica, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune pa da stoga predmetni članci navedenog Ugovora o kreditu ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao niti za sudužnika niti za založne dužnike. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 23.766,96 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki presude, od dospijeća svakog tako navedenog iznosa pa do isplate, kao i iznos od 186.741,21 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki presude, od dospijeća svakog tako navedenog iznosa pa do isplate.

 

1.1. Pod toč. III. izreke navedene presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

 

Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-958/2005 od dana 9.11.2005., koji je solemniziran od javnog bilježnika M. G. D. iz R.,  pod br. OU-2262/05, sklopljen između H. A.-A.-B. d.d. Z., P. R., , kao kreditora i V. Š. iz R., kao korisnika kredita, te B. Š., kao sudužnika i N. Z. iz R., M. Z. iz R., A. kao založnih dužnika, i to:

 

-odredba čl. 8 stavak 1, kojom se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz č1. 2. ovog ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1% od odobrenog kredita; pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

 

Dužan je tuženik A. B. d.d., Z., P. R., R., OIB: ... kao pravni slijednik kreditora, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici V. Š. iznos koji će tužiteljica V. Š. specificirati po vrsti i visini nakon što bude udovoljeno traženju tužiteljice V. Š. iz rješenja o polaganju i pregledu isprava, a koji se odnosi na uplatu troškova uslijed prijevremene i konačne otplate predmetnog kredita odnosno nakon provođenja odgovarajućih vještačenja u ovom predmetu zajedno sa zateznim zakonskim kamatama od dana stjecanja pa do isplate, a koje će se naknadno specificirati po polaganju i pregledu isprava."

 

1.2. Konačno, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 18.122,68 kn, dok je tužiteljica odbijena „s ostatkom zatraženog parničnog troška“.

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu pod toč. I., II. i IV. izreke zbog svih razloga predviđenih čl. 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi djelomično ništetnim čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno ispunjenje obveze u valutnoj klauzuli prema srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za CHF na dan plaćanja, u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama  H. A.-A.-B. d.d., čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na obvezu tužiteljice naknaditi tuženici trošak zbog prijevremene i konačne otplate kredita u iznosu od 1% od odobrenog kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta zbog razlike u tečaju između CHF i kn u iznosu od 186.741,21 kn, zbog preplate zbog promjene kamatne stope za vrijeme otplate kredita u ukupnom iznosu od 23.766,96 kn, sve sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toč. II. izreke i za isplatu naknade zbog prijevremene i konačne otplate kredita koji će tužiteljica specificirati po vrsti i visini nakon što bude udovoljeno njezinom traženju iz rješenja o polaganju i pregledu isprava, odnosno nakon što se provede vještačenje u odnosu na predmetni zahtjev.

 

6. Svoje stajalište o djelomičnoj osnovanosti i djelomičnoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

 

-da je između tužiteljice kao korisnice kredita, B. Š. kao sudužnika, te N. i M. Z. kao založnih dužnika i H. A.-A.-B. d.d. dana 9. studenog 2005. sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojeg je H. A.-A.-B. d.d. tužiteljici odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće, sa ugovorenim trajanjem kredita do 30. studenog 2027., s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 5,25 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. (čl. 3. toč. I i čl. 6. Ugovora o kreditu), ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 3. toč. II Ugovora o kreditu) te ugovorenom naknadom troškova u slučaju prijevremene konačne otplate kredita koji su utvrđeni u iznosu od 1% od odobrenog kredita (čl. 8. Ugovora o kreditu);

 

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

 

-da se fizičke osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz parnice te vrste temeljem čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03.; dalje: ZZP/03);

 

-da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope u Ugovoru o kreditu, identičan načinu koji je utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.;

 

-da je tužiteljica u cijelosti 13. siječnja 2014. podmirila tuženici obveze s osnove Ugovora o kreditu;

 

-da je rješenjem istog suda poslovni broj P-3155/2018-18 od 29. kolovoza 2019. utvrđeno da se tužba tužiteljice smatra povučenom,

 

-da je tužiteljica 3. rujna 2019. podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog toga što nije pristupila na ročište održano 29. kolovoza 2019., povodom kojeg prijedloga je prvostupanjski sud, nakon održanih ročišta, rješenjem poslovni broj P-3155/2018-25 od 14. travnja 2020. prihvatio prijedlog tužiteljice i dopustio povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta 29. kolovoza 2019. i ukinuo rješenje poslovni broj P-3155/2018-18 od 29. kolovoza 2019., a protiv kojeg rješenja je tuženica izjavila žalbu, koja je rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-183/2022-2 od 6. lipnja 2024. odbačena kao nedopuštena;

 

-da je raspravnim rješenjem od 8. listopada 2021. odbijen prijedlog tuženice da se sasluša svjedokinja K. G. kao djelatnica tuženice na okolnost informiranosti tužiteljice kao potrošača o spornim odredbama Ugovora o kreditu i sklapanju istog iz razloga što je sud smatrao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno;

 

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka za financije i računovodstvo mr.sc. Z. R. iz društva R. vještačenje d.o.o. od 11. svibnja 2021. i njegovog usmenog obrazloženja danog na ročištu 8. listopada 2021., tužiteljica s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu preplatila tuženici iznos od 23.766,96 kn, a s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita iznos od 186.741,21 kn, koji nalaz i mišljenje vještakinje je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan,

 

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka mogla nastati šteta zbog prijevremene otplate kredita u vidu troškova financiranja i administrativnih troškova, ali on visinu te štete na temelju raspoložive dokumentacije nije mogao utvrditi, pa kako tužiteljica nije predložila vještačenje na okolnost visine naknade štete zbog ugovorene naknade zbog prijevremene otplate kredita, niti je dokazala da je tuženica pretrpjela znatno manju štetu od one koja je ugovorena čl. 8. Ugovora o kreditu kao niti visinu novčanog iznosa koji potražuje s te osnove, to je prvostupanjski sud pod toč. III. izreke presude odbio kao neosnovan taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice;

-da je tužiteljica, nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 30. srpnja 2021. precizirala toč. II. tužbenog zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka R.,

-da je prvostupanjski sud na ročištu 8. listopada 2021. dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica izvršila na pripremnom ročištu 9. srpnja 2019., kojom je tužiteljica zahtijevala da se utvrdi ništetnom i odredba čl. 8. Ugovora o kreditu;

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je dio Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva ugovorena kamatna stopa nepošten, odnosno ništetan iz razloga što se radi o ugovornim odredbama koje je sastavila prednica tuženice i o kojima se nije pregovaralo, pa tužiteljica nije bila informirana o povećanom riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, posljedično čemu je prvostupanjski sud odlučio kao pod toč. I. izreke, a kako na temelju iznesenog tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) u visini preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to je prvostupanjski sud odlučio kao pod toč. III. izreke pobijane presude.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu, tuženica u žalbi ukazuje da joj je pobijanom presudom uskraćeno pravo da iznosi činjenice i dokaze te da raspravlja pred sudom, odnosno da je povrijedio njezino pravo na pravično suđenje u bitnom aspektu ravnopravnosti i procesne ravnoteže, zbog toga što je prvostupanjski sud odbio saslušanje njezine djelatnice K. G. na okolnost sadržaja pregovora, razumljivosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu i drugih odlučnih činjenica koje je tuženica isticala u svojim podnescima, zbog čega su u cijelosti ostali neobrazloženi razlozi presude u pogledu navoda tuženice o pregovaranju, sklapanju i učincima pobijanih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Tuženica smatra da opsežni dijelovi obrazloženja preuzeti iz odluka donesenih u sporu „Potrošač“ nisu primjenjivi na konkretni spor, te da opsežno reproducirani sadržaj pisanih i usmenih navoda stranaka ne čini obrazloženje presude. Ističe da u slučaju da se ne utvrde činjenice u pojedinom individualnom postupku da sud tada ne može utvrditi radi li se uopće o slučaju koji je istovjetan parnici „Potrošač“, obzirom da tužiteljica nije bila stranka u toj parnici, niti pak je predmetni Ugovor o kreditu bio razmatran u toj parnici.

 

7.1. Tuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je izreka presuda nerazumljiva budući da u istoj nisu točno citirani određeni dijelovi ugovornih odredbi koje se utvrđuju ništetnima, već da toč. I. izreke neprecizno, nejasno i pogrešno opisuje sadržaj ugovornih odredbi koji bi trebao utvrditi ništetnima. Ističe da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe protivno čl. 190. st. 2. ZPP, obzirom da nisu postojali razlozi da se dopusti preinaka nakon što joj je tužba dostavljena na odgovor. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud utvrđivanje relevantnih činjenica „preskočio“ navodom da je vezan za utvrđenja iz parnice u sporu „Potrošač“ temeljem čl. 502.c ZPP i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/07), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14.; dalje u tekstu: ZZP/14). Ističe da na temelju utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu nije moguće dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama, osim naknade štete, a sud nije naveo niti jednu pretpostavku kojom bi obrazložio nastanak štete, štetnu radnju, uzročnu vezu, protupravnost ili krivnju na strani tuženika, niti pak je tužiteljica predlagala dokaze u tom smjeru, zbog čega presuda „isključuje primjenu čl. 502.c ZPP“. Navodi da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presude donesen u kolektivnom sporu „Potrošač“ jer je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je na snagu stupio čl. 138.a ZZP/07, a retroaktivna primjena propisa je u Republici Hrvatskoj zabranjena. Konačno, tuženica smatra da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima sud temelji svoju ocjenu o nepoštenju tuženice u smislu čl. 1115. ZOO. Smatra da je vještačenje pogrešno provedeno kao da se radi o kunskom kreditu i fiksnoj kamatnoj stopi, te opetovano ističe prigovor zastare.

 

7.2. Pogrešno je stajalište tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u konkretnom slučaju nije bilo potrebe citirati određene dijelove Ugovora o kreditu koje je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim, već je dovoljno da je razvidno u kojem dijelu prvostupanjski sud nalazi ništetnim konkretni Ugovor o kreditu, time da je pritom potrebno osobito imati u vidu da se ne može utvrditi ništetnim dio Ugovora o kreditu koji predstavlja bitne elemente tog ugovora, pa će zbog toga, prvostupanjski sud u nastavku postupka imati u vidu da se ne može utvrditi ništetnim dio Ugovora o kreditu kojim je odobren iznos kredita od 124.000,00 CHF.

 

7.3. Nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojim osporava dopuštenu preinaku tužbe iz razloga što je čl. 190. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica preinačila tužbu na pripremnom ročištu održanom 9. srpnja 2019. Isto tako, nije osnovana niti tvrdnja tuženice da nisu bile ispunjene pretpostavke za tzv. stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP, jer je uvidom u stanje spisa razvidno da tužiteljica nije mogla postaviti precizan i određen tužbeni zahtjev prije nego joj je tuženica dostavila zatraženu dokumentaciju, odnosno prije nego joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka.

 

7.4. Pogrešna je i promašena tvrdnja tuženice kojom ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP, koja da se prije donošenja ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete, obzirom da, kao što to pravilno navodi prvostupanjski sud, prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

 

7.5. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se u žalbi poziva tuženica (C-415/11 i dr.) u kojima se tumače pojedine odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), valja reći da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuje naprijed navedena Direktiva, budući da je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego li je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. O neprimjeni Direktive 93/13 EEZ na potrošačke ugovore koji su sklopljeni prije nego što je Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje u svojoj odluci C-567/2020 (Zagrebačka banka d.d.).

7.6. U odnosu na po tuženici istaknut prigovor zastare valja navesti da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te su obvezna za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., to do podnošenja predmetne tužbe 28. prosinca 2019. nije protekao propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje.

 

8. Međutim, u pravu je tuženica kada u žalbi tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na procesnu jednakost (pravo na „jednakost oružja“) zbog toga što sud nije saslušao njezinu djelatnicu K. G., tim više što je i sama tužiteljica prilikom davanja svojeg iskaza na ročištu navela da je navedena djelatnica kao zaposlenica prednice tuženice osobno sudjelovala u pregovorima i sklapanju Ugovora o kreditu, pa je prvostupanjski sud bio dužan provesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženice na ranije iznesene okolnosti.

 

8.1. U vezi gore navedenog, valja navesti da je Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-1085/2021 i U-III-2267/2019 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, odbijanje dokaznog prijedloga tuženice da se sasluša djelatnica banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka, ako je utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču. Obzirom na navedeno, dokazni prijedlog za saslušanje djelatnice tuženice koja je sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju je podesno dokazno sredstvo za utvrđenje da je tuženica u predugovornoj fazi dala predniku tužiteljice obavijesti o spornoj odredbi, pa iz razloga što navedeni dokaz nije proveden, tuženica je onemogućena u raspravljanju.  S tim u vezi, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023. naveo da je u postupcima poput ovog, tuženica mogla tvrditi da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način daju odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanja takvog ugovoru, te kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost kao odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženici nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Pri tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na shvaćanje suda Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci tog suda posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Prema tome, protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem, u konkretnom slučaju djelatnice tuženice K. G., a koju je tuženica predložila na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

 

8.2. Iz gore iznesenog proizlazi da je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu prvostupanjski sud bio dužan izvesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženice K. G. na okolnost da li je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti, a protivno postupanje je suprotno zahtjevu za jednakost oružja i pravu na pristup sudu, odnosno ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Tim više, što je u konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrđena iz razloga što je prvostupanjski sud (bez saslušanja djelatnice tuženice) zaključio da prednica tuženice nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima valutne klauzule u CHF i promjenjivosti kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti dijela Ugovora o kreditu kojim je isto ugovoreno.

 

8.3. Dakle, kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju odbio provesti predloženi dokaz od strane tuženice (saslušanje djelatnice tuženice K. G., zaposlenice tuženice), te je time povrijedio pravo tuženice na procesnu ravnopravnost u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023.), čime je ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP i posljedično tome nepotpuno utvrdio činjenično stanje, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I. i II. izreke te predmet u tim ukinutim dijelovima vratiti istom sudu prvog stupnja u fazu glavne rasprave. Posljedično navedenom, ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. IV. izreke primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, kako bi sud prvog stupnja, novom odlukom ponovno odlučio o zahtjevu stranaka za naknadu troškova postupka, uključujući i trošak iz žalbenog stadija postupka. 

9. U nastavku postupka, imajući u vidu počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazao ovaj sud u obrazloženju ovoga rješenja, prvostupanjski sud će ponovno raspraviti i utvrditi sve relevantne činjenice, između ostalog i saslušanjem osobne bankarice (djelatnice tuženice) K. G. na okolnost obaviještenosti tužiteljice o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF i ugovaranjem redovne promjenjive kamatne stope sukladno odluci prednice tuženice.

10. Obzirom da tužiteljica nije pobijala odbijajući dio prvostupanjske presude pod toč. III. izreke, to ovaj sud nije ovlašten ovdje raspravljati o zauzetom pravnom stajalištu prvostupanjskog suda u odnosu na djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na zahtjev za ništetnost odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu kao i na zahtjev za isplatu naknade troškova zbog prijevremene isplate Ugovora o kreditu,  posljedično čemu je u tom dijelu navedena presuda ostala neizmijenjena, kako je to navedeno u toč. II. izreke ovog rješenja.

 

U Varaždinu 6. lipnja 2024. 

 

 

 

                   Predsjednica vijeća

                    Sanja Bađun v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu