1

Poslovni broj: Gž-749/2024-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-749/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. O., OIB:... iz D. D., koju zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice H. p. b. d.d., OIB:..., Z., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. ožujka 2024. broj P-508/2023-19, u sjednici vijeća 6. lipnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaćaju i djelomično odbijaju žalbe tužiteljice i tuženice, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. ožujka 2024. broj P-508/2023-19:

 

              - potvrđuje pod toč. I., II. i III. izreke

 

              - potvrđuje pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 551,36 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od naznačene dospjelosti, a preinačuje u dosuđenoj zateznoj kamati od 30. prosinca 2023. do isplate na način da izreka o obvezi isplate zatezne kamate u cijelosti glasi:

 

Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene iznose od navedenog dospijeća pod toč. IV. izreke i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

              - preinačuje pod toč. V. izreke i sudi:

 

Utvrđuje se ništetnim čl. 6. 2. Ugovora o kreditu broj 706543 od 25. listopada 2004. koji glasi: "Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% (jedancijelihdevedesetpet posto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj".

 

Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 410,96 EUR sa zateznom kamatom od 9. studenog 2004. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

              - potvrđuje pod toč. VI., VII. i VIII. izreke.

 

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 178,08 EUR, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I., II. i III. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2.1., 6.1. i 11.2. Ugovora o kreditu broj 706543 koji je sklopljen 25. listopada 2004. između tužiteljice i prednice tuženice V. d.d., pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 551,36 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. V. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 706543 od 25. listopada 2004. i zahtjev za isplatu iznosa od 410,96 EUR sa zateznom kamatom, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.331,80 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2024. do isplate, pod toč. VII. izreke odbijen je dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na sudske pristojbe, dok je pod toč. VIII. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

 

2. Navedenu presudu pod toč. V. i VII. izreke pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i dosuditi joj preostali dio zahtjeva s osnova glavne stvari i troškova postupka.

 

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom, sadržajno u dijelu usvojenog zahtjeva tužiteljice i odbijenog zahtjeva tuženice za naknadu troškova postupka (toč. I., II., III. IV., VI. i VIII.), pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u skladu sa žalbenim navodima, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Tužiteljica i tuženica nisu podnijele odgovor na žalbu.

 

5. Žalbe tužiteljice i tuženice djelomično su osnovane.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 706543 od 25. listopada 2004. kojima je između tužiteljice i prednice tuženice V. d.d. ugovoren - način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (čl. 2.1.), pravo tuženice na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita te jednokratnu uplatu premijske stope za osiguranje kredita (čl. 6.1., 6.2.), pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11. 2.), kao i restitucijski zahtjev s osnova tih nepoštenih ugovornih odredaba.

 

7. Ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između tužiteljice i V. d.d. 25. listopada 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj 706543 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je prednica tuženice kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 26.892,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, te pravom tuženice na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, te naknadom za prijevremenu otplatu kredita

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, a da je realizacija kredita uvjetovana plaćanjem naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za prijevremenu otplatu, pri čemu joj nije objašnjeno na što se naknade odnose 

 

- da je način promjene ugovorne kamatne stope na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužiteljica ovlaštena pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u konkretnoj parnici primjenom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku s obzirom da utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite

 

- da je provedenim vještačenjem društva R. v. d.o.o. utvrđeno da je tužiteljica po osnovi promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu isplatila tuženici iznos od 166,14 EUR, da je platila jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 245,88 EUR, jednokratnu naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 410,96 EUR i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 139,34 EUR, te da je tužiteljica u skladu s nalazom vještaka odredila tužbeni zahtjev

 

- da nije razvidno koliki je trošak banci izazvan obradom i administracijom kredita za koji je naplaćena naknada od 245,88 EUR, kao niti na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena u visini od 4,00% od neotplaćenog iznosa glavnice (iznos od 139,34 EUR), pa su navedene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i jednake vrijednosti činidaba iz čl. 4. i 7. Zakona o obveznim odnosima

 

- da je razumno očekivati od banke da zatraži od tužiteljice da osigura vozilo jer vrijednost vozila predstavlja i osiguranje za povrat kredita (radi se o namjenskom kreditu za kupnju vozila), a isto vrijedi i za osiguranje kredita, s time da nije učinjeno razvidnim da je prednica tuženice uvjetovala sklapanje ugovora o osiguranju po navedenim uvjetima, odnosno da tužiteljica nije mogla ugovoriti jednako osiguranje na tržištu po drugačijim uvjetima u pogledu plaćanja premije osiguranja

 

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje s osnova promjene kamata s obzirom da tražbina zastarijeva za pet godina i počela je teći 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 i do podnesene tužbe 1. lipnja 2023. zastarni rok nije protekao,

 

pa prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovoren - način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (toč. I. izreke), pravo tuženice na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (toč. II. izreke) i pravo tuženice na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (toč. III. izreke), kao i restitucijski zahtjev s osnova navedenih ništetnim odredbama u ukupnom iznosu od 551,36 EUR primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (toč. IV. izreke) sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. istog Zakona. Nasuprot tome zahtjev za utvrđenje ništetnosti i za isplatu ugovorene naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva sud je ocijenio neosnovanim i isti odbio (toč. V. izreke).

 

8. U žalbi tužiteljica osporava razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude temeljem kojih je sud odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 6.2. Ugovora o kreditu o pravu na naknadu za osiguranje kredita i zahtjev za isplatu po osnovi plaćene naknade, ukazujući da nije razumno očekivati da tužiteljica za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva banci plati naknadu koja odgovara 1,95% sukladno Ugovoru o osiguravanju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Navedena ugovorna odredba stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer banka nije objasnila tužiteljici koje su to usluge pružene s njezine strane i koji su troškovi nastali, a da opravdavaju naknadu naplate za osiguranje kredita koji osigurava osiguravajuća kuća. Upućuje na čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati, između ostalog odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora  naplaćuju i pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Kako se u konkretnom slučaju o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo s obzirom je ugovaranje izvršeno po principu "uzmi ili ostavi", to niti danas nije jasno za što je naknada naplaćena i to u nejasno određenom postotku koji odgovara visini dva mjesečna anuiteta. S obzirom na navedeno nejasno je i obrazloženje suda koji opisuje da je logično da se kao naknada za osiguranje plati upravo predmetni iznos, dok je zaključak suda da tužiteljica u iskazu "nije iskazivala o toj odredbi" protivan njezinom iskazu jer je ona za cijeli ugovor govorila da se o njemu nije pregovaralo, da je pripremljen od tuženice i predan joj kao opcija "uzmi ili ostavi".

 

9. U žalbi tuženica navodi da nema zakonskog uporišta u tadašnjim propisima, a niti u sudskoj praksi, da ne bi bilo dopušteno ugovaranje prava tuženice na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, pa smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim navedene ugovorne odredbe. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje kada je sud utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru i da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer sud nije proveo niti jedan dokaz na temelju kojeg bi mogao donijeti takav zaključak.

 

10. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tužiteljice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene određenim razlozima i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Na žalbu tuženice:

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope:

 

11. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba čl. 2.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamate jednostranom odlukom tuženice (u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora).

 

11.1. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu način promjene ugovorne kamate sadržajno izražen na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužiteljica u iskazu potvrđuje da joj u vezi načina promjene kamate nije bilo ništa objašnjeno, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba.

 

11.2. Vezano uz tvrdnje tuženice da sud nije proveo dokaze radi utvrđenja da se o Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, valja istači da je sud proveo dokaze koje je predložila tužiteljica i na temelju kojih je pravilno utvrdio da je tuženica pripremila ugovor i da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, dok tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo dokaze nije predlagala, a upravo je teret dokazivanja te činjenice bio na tuženici primjenom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

11.3. ZZP u čl. 81. st. 1. i 2. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, to je primjenom navedenog materijalnog prava pravilan zaključak suda da se radi o nepoštenim i temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnim ugovornim odredbama.

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada):

 

12. Iako je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,40% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn - jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom da se ista ne odnosi na predmet ugovora i cijenu to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.

 

12.1. Povezujući iskaz tužiteljice u kojem navodi da o uvjetima kredita nije pregovarala s djelatnicima tuženice sa sadržajem čl. 6.1. Ugovora o kreditu prema kojem se ulazna naknada obračunava u određenom postotku od iznosa glavnice i minimalno u određenom nominalnom iznosu, a za koji se iznos kredit umanjuje prilikom isplate, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da o predmetnoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale jer se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirala tuženica i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Osim što u čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, dok je u čl. 11.5. Ugovora o kreditu određeno ugovoreno da je tužiteljica dužna "platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezane uz zaključivanje ovog ugovora i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima", kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (naravno niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, a iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

13. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

 

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

 

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 25. listopada 2004., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada):

 

14. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je formulacija odredbe iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu koji glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora" sastavljena od tuženice i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda radi se o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužiteljica nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica (“uz uvjete koje odredi Kreditor"), njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

 

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

 

16. Kako tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

Pravo na restitucijski zahtjev s osnova nepoštenih ugovornih odredaba navedenih pod toč. 11. do 16. ovog obrazloženja:

 

17. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Kako je na temelju nalaza vještaka utvrđeno da je s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužiteljica isplatila tuženici 166,14 EUR kroz pojedinačne uplate navedene u nalazu, s osnova tzv. ulazne naknade iznos od 245,88 EUR i tzv. izlazne naknade iznos od 139,34 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

 

18. Vezano uz istaknuti prigovor zastare valja istači da zastara za potraživanje plaćenog s osnova nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorne kamate teče od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa (14. lipnja 2018.), dok zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njihova ništetnost, pa kako je tužba podnesena sudu 2. lipnja 2023. to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 225. ZOO-a prvostupanjski sud obvezao tuženicu na isplatu restitucijskog zahtjeva tužiteljice pod toč. IV. izreke presude.

 

Na žalbu tužiteljice:

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o pravu na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i restitucijskom zahtjevu po tom osnovu:

 

19. Osnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica ističe da iz odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu nije jasno na što se ona odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini premijske stope iz Ugovora o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, niti je tuženica objasnila tužiteljici koje usluge su obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi tuženice su pokriveni naplatom naknade za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća.

 

20. Iz stanja u spisu proizlazi da se tuženica u odgovoru na tužbu nije očitovala na činjenične tvrdnje tužiteljice iz tužbe da je čl. 6.2. Ugovora o kreditu ništetna odredba, kao niti do zaključenja prethodnog postupka (niti uopće), što znači da su u konkretnom slučaju u potpunosti izostali razlozi tuženice kojima bi činjenično osporila tvrdnje tužiteljice da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njezinu štetu, s obzirom da je platila naknadu za uslugu/troškove koji tuženici nisu nastali.

 

20.1. Prvostupanjski sud se pogrešno upustio u obrazlaganje da je tužiteljica trebala „očekivati osiguranje vozila i osiguranje povrata kredita“ i da je to vezano uz osiguranje povrata kredita (toč. 14. obrazloženja) jer se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Naime, u situaciji kada tuženica ne obrazlaže na što se odnosi ugovorena naknada pod čl. 6.2. Ugovora o kreditu (na uslugu i/ili trošak), niti ne navodi (niti dokazuje) da je u vezi ugovaranja osiguranja imala bilo kakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a ne dokazuje da se o toj odredbi pregovaralo, to proizlazi da u konkretnom slučaju tuženica nije osporila činjenične tvrdnje tužiteljice u tom dijelu tužbe, pa je po ocjeni ovoga suda valjalo prihvatiti zahtjev tužiteljice i preinačiti presudu pod toč. V. izreke, te čl. 6.2. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom ugovornom odredbom i obvezati tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 410,96 EUR sa zateznom kamatom.

 

21. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba primjenom čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, s time da je stopa zatezne kamate izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/23), pa je stoga prvostupanjski sud za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate pogrešno naznačio stopu zatezne kamate.

 

22. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tužiteljice i žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., II., III. i IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 551,36 EUR, dok je preinačena u dijelu dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a, ali je radi preglednosti izreke citirana stopa zatezne kamate za čitavo razdoblje dospijeća, dok je toč. V. izreke preinačena na način da je usvojen zahtjev tužiteljice primjenom čl. 373. toč. 1. ZPP-a.

 

23. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. VI., VII. i VIII. izreke na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici cjelokupni trošak unatoč djelomičnom neuspjehu primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dok je odbio zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi jer zahtjev nije postavljen određeno u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a, te je odbio zahtjev tuženice primjenom istog materijalnog prava.

 

24. Tuženica pobija odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, dok tužiteljica smatra da ima pravo na trošak sudskih pristojbi jer se iz spisa vidi koji iznos je na ime sudske pristojbe platila.

 

25. Kako je ovaj sud preinačio presudu, to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a dužan odlučiti o troškovima postupka. Tužiteljica ima pravo na trošak primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a kako je tužiteljici u cijelosti dosuđen trošak koji je obrazložen pod toč. 18. obrazloženja i koji je određen pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a, u koji se ne ubrajaju troškovi sudskih pristojbi jer i po ocjeni ovoga suda zahtjev za njihovu naknadu mora biti određen kako u visini tako i po vrsti pristojbene obveze, to je ovaj sud odbio žalbe tužiteljice i tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. VI., VII. i VIII. izreke.

 

26. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice primjenom iste zakonske odredbe usvojen te je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.) u iznosu od 125,00 EUR, te sudske pristojbe na žalbu primjenom Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23.) u iznosu od 53,08 EUR, odnosno ukupno 178,08 EUR.

 

U Varaždinu 6. lipnja 2024.