1

Posl. br. Gž 33/2024-3

 

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. Gž 33/2024-3

             

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., O.:…, zastupane po ODO u S., protiv tuženika T. V. iz S., OIB:…, zastupan po punomoćnici S. F. odvjetnici iz S., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj  P 523/2021 od 10. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice R. H. i tuženika T. V., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj  P 523/2021 od 10. studenog 2023., u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos dosuđene glavnice u visini od 4.444,97 eur sa zakonskim zateznim kamatama  počam od 9. prosinca 2021. pa do isplate, u točki 2. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke u cijelosti.

 

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki 1. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu glavnice za iznos od  1.073,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku T. V., OIB: … S., da R. H., OIB:…, putem D. n. d.o.o., OIB: ….isplati iznos od 1.073,64 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.12.2021. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022.  određuje za  svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri

 

 

 

postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi određenoj za  svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

III.Djelomično se uvažava žalba tužiteljice, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki 1. izreke u dijelu u kojem tužiteljici nisu na dosuđen iznos glavnice od 4.444,97 eur dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje do 9. prosinca 2021. i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku T. V., OIB: …. S., da R. H., OIB:…., putem D. n. d.o.o., OIB: ….isplati iznos od 4.444,97 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim:

-na iznos od 4.269,79 eur počam od 3. siječnja 2021. do isplate,

-na iznos od 87,59 eur počam od  21. lipnja 2021. do isplate,

-na iznos od 87,59 eur počam od 19. srpnja 2021. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022.  određuje za  svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi određenoj za  svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

IV.Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,68 eur u roku od 15 dana, te se odbija tuženik sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 335,45 eur kao neosnovan.

 

V.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom 1. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.518,61 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom 2. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj preda u posjed stan slobodan od osoba i stvari, pobliže opisan u točki 2. izreke, točkom 3. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

              2.Prvostupanjsku  presudu u točki 1. izreke u dijelu u kojem tužiteljici nisu dosuđene zatezne kamate za razdoblje prije 9. prosinca 2021., u točki 2. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužiteljica snosi svoj parnični trošak pobija tužiteljica, a u točki 1. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj parnični trošak, oboje iz  svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1.  Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4.Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

 

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

6.Djelomično su osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki 1. izreke, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

 

7.Naime, iz stanja u spisu proizlazi za sada u bitnome:

 

-da je tužitelj vlasnik nekretnine koju u naravi čini dvosobni stan površine 44,00 m2, na adresi u S., koji je upisan kao 1/20 suvlasničkog dijela čest.br. …stambena zgrada od 260 m2 i park od 440 m2 i čest.br. ….park od 176 m2, s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 20 – dvosobni stan na IV katu desno od 44 m2 s drvarnicom broj 20, upisan u zk.ul. ….k.o. S. S.,

- da je tuženik ušao u posjed predmetnog stana još 1997. godine bez pravne osnove posjedovanja,

- da je ovlaštena osoba D. n. 21. srpnja 2020. izvršila očevid nekretnine koja je predmetom postupka kojom prigodom je zatečen tuženik koji je izjavio da nekretninu koristi od 1997. te je dostavio presliku ugovora o darovanju nekretnine,,

- da se Ugovor koji je tuženik pokazao ovlaštenoj osobi tužitelja 21. srpnja 2020. ne odnosi na Ugovor koji je tužitelj sklopio sa tuženikom već na Ugovor o darovanju koji je sklopljen sa korisnikom I. M. i kojim je istome dodijeljen stan na području grada P., te je ovjeren kod javnog bilježnika R. K. K.,

- da tuženik ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, da je otac ukupno 7 djece od čega je četvero maloljetno te žive sa njim kao samohranim ocem, a od ovih četvero maloljetne djece da jedno dijete ima posebne potrebe, a troje osnovnu školu pohađa po prilagođenom programu.

 

8.1.Donoseći pobijanu odluku, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica zahtjev za isplatu postavila  s osnova mjesečne naknade za korištenje predmetnog stana, za razdoblje od prosinca 2015. zaključno sa srpnjem 2021., izuzev za period od siječnja do svibnja 2021., da tuženik nije dokazao da bi bio vlasnik predmetnog stana odnosno da ima valjani pravni osnov za korištenje istog. Nastavno tome, sud zaključuje  da je tuženik u odnosu na taj stan bio nepošteni stjecatelj, da za njegovo korištenje nije plaćao najamninu.

Slijedom rečenog, te se pozivajući na čl.2. Odluke o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ broj 120/2000, dalje: Odluke), čl. 30. st.2. i 31. st.2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZN-a), sud prvog stupnja zaključuje da najamnina za osobe koje nemaju pravo na zaštićenu najamninu, iznosi 1,99 eur/m2, te da kako predmetni stan ima 44 m2, da najamnina za isti iznosi 87,59 eur, odnosno za 63 mjeseca ukupno 5.518,61 eur.

 

8.2.Stoga, cijeneći ovakva utvrđenja, kao i čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a), sud prvog stupnja smatra da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici štete odnosno koristi koje je imao za vrijeme korištenja sporne nekretnine. Pri tome, uvažava i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 26. listopada 2009., kao i pravno shvaćanje izneseno u odluci poslovni broj Gž  1269/2021.

U svezi toga odbija tuženikov prigovor zastare tražbine tužiteljice pozivom na čl. 165. st.2. u svezi st.1. ZV-a, smatrajući da zastarni rok počinje teći od dana predaje stvari vlasniku. Budući da nije sporno da je tuženik još uvijek u posjedu prijeporne nekretnine, to prvostupanjski sud zaključuje da potraživanje tužiteljice na isplatu, još nije u zastari, pa odlučuje kao u točki 1. izreke. O pravu tužiteljice na zatezne kamate na dosuđenu glavnicu, odlučuje primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje:ZOO-a).

 

9.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, nisu po uvjerenju ovog suda utemeljene žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, upirući na to da tužiteljica nije dostavila u spis izvod iz poslovnih knjiga na kojima temelji ovu novčanu tražbinu.

Kako iz do sada provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, te da kako tuženik ni u jednom trenutku ni nije sporio da bi ikada išta platio tužiteljici na ime korištenja predmetne nekretnine, nameće se zaključak da prilaganje izvatka iz poslovnih knjiga tužiteljice ne bi pridonijelo utvrđenju nekih novih činjenica, dok kriteriji za utvrđivanje visine mjesečnog najma za sporni stan proizlaze iz ranije spomenute Odluke.

 

9.2.Nastavno iznesenom, protivno stajalištu tuženika, na postojanje obveze isplate utuženog iznosa, nije od utjecaja po uvjerenju ovog suda, da li je tuženik ranije ikad bio obaviješten da ima bilo kakva dugovanja prema tužitelju, po osnovi korištenja spornog stana.

Naime, iz stanja u spisu, kao i navoda historijata žalbe, proizlazi da je stav  tuženika da je vlasnik predmetne nekretnine i da kao takav nije ništa dužan platiti po navedenom osnovu.  Osim toga, valja skrenuti pažnju tuženiku i na to da kad je od strane predstavnika Državnih nekretnina u predmetnom stanu izvršen očevid, da sukladno stanju u spisu, tuženik nije pokazao interesovanje na okolnost  eventualnog postojanja njegove obveze da plaća određenu naknadu za korištenje tog stana.

 

10.1.Nadalje, ovaj sud drži da nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da iako se sud prvog stupnja pozvao na čl. 165. ZV-a, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer da tužiteljica nije dokazala da bi neovisno o tuženiku, od predmetnog stana ostvarivala korist upravo iznajmljivanjem.

Protivno takvom shvaćanju, valja reći da za sada drži ovaj sud pravilnim stajalište prvostupanjskog suda da pravo na naknadu za uporabu tuđe stvari u smislu čl. 165. ZV-a, u konkretnoj pravnoj situaciji, a time i konkretno pravo tužiteljice kao vlasnika prijeporne nekretnine na naknadu za korištenje predmetne nekretnine od strane tuženika, ne ovisi o tome da li je u tijeku ove parnice trebala dokazati da bi isti iznajmljivala nekoj trećoj osobi i tako ostvarivala prihod. Ovo iz razloga, jer sagledavajući ranije navedena nesporna utvrđenja sa jedne strane, te sadržaj čl. 164. i 165. ZV-a sa druge strane, po ocjeni ovog suda, nepobitno proizlazi da već temeljem tih utvrđenja, tužiteljici kao vlasniku ove nekretnine, pripada pravo na naknadu jer netko drugi – tuženik, bez ikakve pravne osnove koristi njegovu nekretninu, te na taj način ostvaruje korist, koja se upravo ogleda u visini najamnine koju bi inače plaćao za najam te iste nekretnine.

U prilog pravilnosti prednje iznesenog, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1187/2011 od 10. svibnja 2016., Rev-x 1233/2013 od 1. travnja 2014., Rev-2557/2014 od 10. srpnja 2018.

 

10.2.U svezi prednje, također valja skrenuti pažnju tuženiku, da se sud prvog stupnja u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu, nije pozvao na čl. 1120. ZOO-a, već upravo na čl. 165. ZV-a, posljedično čemu pravno irelevantnim smatra ovaj sud navode tuženika u dijelu u kojem se isti u žalbi poziva na spomenutu odredbu ZOO-a.

11.U kontekstu svega do sada izloženog, pogrešnim se ukazuje i stav tuženika da je sud trebao imati u vidu navodna ulaganja u uređene prijeporne nekretnine prilikom ulaska u istu.

Ovo iz razloga jer iz stanja u spisu nije razvidno da je u tom pravcu tuženik istaknuo bilo kakvu svoju tražbinu (u vidu protutužbe, prigovora prijeboja i sl.) u smislu čl. 164. st. 2. ZV-a, za naknadu nužnih i korisnih troškova, dok mu ti troškovi ne budu nadoknađeni, niti je precizirao o kojem bi se to iznosu radilo.

Shodno tome, nije prema uvjerenju ovog suda, postojala obveza suda da se na te navode tuženika izjašnjava.

 

12.Isto tako, nije u pravu tuženik, kada u žalbi ustraje na prigovoru zastare  tražbine tužiteljice, ističući da su zastarjela sva potraživanja tužiteljice starija od 3 godine, odnosno dospijela prije 9. prosinca 2018., jer da ovdje dolazi u primjenu trogodišnji zastarni rok, valja reći da isti nisu osnovani.

To iz razloga, jer se prema uvjerenju ovog suda trogodišnji zastarni rok, prema čl. 165. st.2. ZV-a, primjenjuje u slučaju kada je stvar vraćena odnosno predana vlasniku. Kako je prema utvrđenjima koja proizlaze iz dokaznog postupka, nedvojbeno tuženik još uvijek u posjedu predmetne nekretnine, to je prosudba ovog suda, da zastara ove tražbine još ni nije počela teći.

Shodno navedenom, nije u pravu tuženik ni kada smatra da bi se ovdje radilo o zahtjevu za naknadu štete, pa da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok koji da počinje teći od dana saznanja za štetu i počinioca.

 

13.Obzirom na prednje, prosudba je i ovog suda da osnovano tužiteljica ovom tužbom traži od tuženika plaćanje naknade za uporabu prijeporne nekretnine, budući da za korištenje iste, tuženik nema valjani pravni osnov, pa se shodno tome, a primjenom čl. 165. ZV-a, taj zahtjev ukazuje osnovanim.

 

14.1.No, neovisno o prednjem, tuženik ipak pravilno glede ovog zahtjeva ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, u dijelu u kojem je udovoljeno zahtjevu tužiteljice za cijelo utuženo razdoblje.

Polazeći od toga da je tužba tužitelja zaprimljena kod suda prvog stupnja 9. prosinca 2021., te da prema prosudbi ovog suda, tužitelj plaćanje predmetne naknade može tražiti najdulje za razdoblje od 5 godina do podnošenja tužbe, sukladno općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a, ovaj sud smatra da je u zastari dio tražbine tužiteljice za razdoblje od prosinca 2015. do 9. prosinca 2016.

Obzirom da mjesečna najamnina za predmetni stan, iznosi 87,59 eur mjesečno, to znači najamnina za razdoblje od 1. prosinca 2015. do zaključno sa 8. prosincem 2016. iznosi 1.073,64 eur, to je iz prethodno navedenih razloga, prema uvjerenju ovog suda, u zastari ovaj dio tražbine tužitelja, neovisno o činjenici da je tužiteljica kao datume dospijeća navela tek datume u 2021., posljedično čemu ga je valjalo odbiti sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

14.2.Nastavno prednjem, valjalo je pravilno primjenom materijalnog prava, preinačiti odluku suda prvog stupnja u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.073,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odbiti tužiteljicu sa tim dijelom zahtjeva kao neosnovanim, dok se preostali dio ovog zahtjeva tužiteljice za isplatu ukazuje osnovanim, budući su i prema prosudbi ovog suda ispunjene pretpostavke za udovoljenje tom dijelu zahtjeva.

 

15.Nisu prema ocjeni ovog suda osnovani ni navodi tužiteljice kojima u odnosu na odluku sadržanu u točki 2. izreke, upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15.1.Odlučujući o ovom zahtjevu tužiteljice, ali isto tako i o tuženikovom prigovoru prava na dom, sud prvog stupnja provodi test razmjernosti, cijeneći pri tome  i stajališta iznesena od strane E. suda za ljudska prava u odlukama A. i B. protiv H. presuda od 20. lipnja 2019. zahtjev br. 7144/15: R. protiv H. presuda od 20. ožujka 2018. zahtjev br. 37685/10 i 22768/12; B. protiv H. presuda od 29. 5. 2012 zahtjev br. 42150/09; Ć. protiv H. presuda od 15. 1. 2009., zahtjev br. 28261/06; O. protiv H. presuda od 21. 6. 2011., zahtjev br. 48833/07, M. protiv U. K., presuda od 13. 8. 2008., zahtjev br. 19009/04., P. protiv H. presuda od 22. 10. 2009., zahtjev br. 3572/06,; kao i stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama broj: U-III-2073/2010 od 4. 3. 2014., broj: U-III-2073/2010 od 4. 3. 2012., broj: U-III-405/2008 od 21. 2. 2012., broj U-1422/2006 od 6. 6. 2012.

 

15.2.Rukovodeći se time da je iz stanja u spisu razvidno pored ostalog  da se tuženik u predmetni stan uselio 1997. odnosno prije sada više od 25 godina,da na adresi predmetnog stana ima uredno prijavljeno prebivalište, a u stanu živi kao samohrani otac sa ukupno četvero maloljetne djece od čega jedno dijete ima posebne potrebe, a troje osnovnu školu pohađa po prilagođenom programu, sud zaključuje da predmetna nekretnina kao takva predstavlja dom odnosno prostore sa kojima je tuženik ostvario trajnu i dostatnu vezu življenja kroz vremenski period sada dulji od 25 godina.

Nadalje je stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u tuženikovo pravo na dom, iz razloga jer da je tužiteljica u ovom postupku postavila tužbeni zahtjev za predajom u posjed stana čiji je vlasnik, a koji se može smatrati domom tuženika, uslijed čega da bi udovoljavanjem takvom zahtjevu i posljedično iseljenje tuženika i njegove obitelji u svakom slučaju predstavljalo i dovelo do miješanja u pravo tuženika na poštivanje njegova doma.

U odnosu na pitanje da li je prisilno iseljenje tuženika u skladu sa Zakonom, sud prvog stupnja utvrđuje da je, budući da tužiteljica kao vlasnik predmetnog stana ima pravo na postavljeni zahtjev temeljem materijalno pravne osnove u vidu čl. 161 ZV-a, slijedom čega je takav zahtjev utemeljen na zakonom propisanoj osnovi, a osim toga da ima legitiman cilj u vidu zaštite prava vlasništva tužiteljice.

U svezi sa prednjim, sud vodi računa o tome da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o tome da je on vlasnik prijepornog stana, uvažavajući čl. 8. st.2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 63/2019. i dr.).

 

15.3.U odnosu na pitanje da li je prisilno iseljenje razmjerno, te da li je isto nužno u demokratskom društvu, prvostupanjski sud utvrđuje slijedeće.

Ponajprije, sukladno rezultatima dokaznog postupka, zaključuje da tužiteljica niti u tužbi, kao niti u kasnijem tijeku postupka, osim ukazivanja na svoje pravo vlasništva, nije obrazložila svrhu i ciljeve predloženog iseljenja, pa da dakle nije ukazala na razloge zbog kojih bi takva mjera bila nužna i neophodna u demokratskom društvu sa stajališta samog tužitelja, cijeneći stajališta E. suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, (Ustavni sud u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. 3. 2014. pasus 19. 1.; te E. sud za ljudska prava u presudi B. protiv H., pasus 70.,).

Slijedom rečenog, te prihvaćajući iskaz tuženika u dijelu koji se odnosi na obiteljsku situaciju (broj i dob djece), prvostupanjski sud utvrđuje da takve okolnosti ukazuju na to da iseljenje tuženika dovodi u pitanje ne samo potrebu za stambenim prostorom tužitelja već i maloljetne djece koju uzdržava. Posljedično tome je sud stava da kada se navedene činjenice i utvrđenja u odnosu na status tuženika kao ugrožene osobe koja ne raspolaže osnovnim životnim sredstvima u pogledu stambenog zbrinjavanja, stave u razmjer sa legitimnim ciljem tužiteljice za iseljenjem i ostvarenjem prava vlasništva, da to upućuje na utvrđenje prema kojemu zahtjev iste za predajom u posjed nije nužan i neophodan u demokratskom društvu.

U kontekstu ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja smatra da zahtjev tužiteljice za predajom u posjed u konkretnom slučaju nije osnovan uslijed osnovanosti istaknutog prigovora prava na dom, zbog čega odlučuje kao u točki 2. izreke presude.

 

16.Nastavno prethodno izloženom, nisu pravno utemeljeni navodi tužiteljice  u dijelu u kojem pobija pravilnost stava suda glede provedenog testa razmjernosti, ističući da prvostupanjski sud prihvaća iskaz tuženika bez da je tuženik navode iz tog iskaza ičim dokazao.

Ponajprije valja naglasiti da ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilne opširne razloge kojima se rukovodio prvostupanjski kada je proveo test razmjernosti, te analizirao i dao odgovore na pitanja u okviru tog testa, sve na način pobliže naveden u točkama 19.-39. obrazloženja prvostupanjske presude.

Osim toga, skreće se pažnja tužiteljici obzirom da je tuženik tek prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu, na kojem je ujedno ročištu glavna rasprava zaključena, iznio određene navode kako u odnosu na obiteljsku situaciju (da je otac 7 djece, od kojih je 3 punoljetno i ne žive s njima, dok da ostalih maloljetnih 4 djece živi sa njim, da je jedno od te djece sa posebnim potrebama), tako i imovinsku situaciju (da je naslijedio kuću u kojoj živi jedan njegov sin sa dvoje maloljetne djece, da je on vlasnik te kuće, no da ne zna da li je kao takav upisan i u zemljišne knjige), da je sukladno čl. 299. st.2. ZPP-a, tužitelj u toj situaciji, imao mogućnost da predloži eventualno određene dokaze u tom pravcu, koju mogućnost nije iskoristio.

Budući da tvrdnje tuženika iznesene u njegovu iskazu, nije ni na koji način tužiteljica osporila odnosno dovela u dvojbu, sud prvog stupnja je donoseći pobijanu odluku, te navode prihvatio kao istinite.

 

17.1.No, osnovano tužiteljica pobija pravilnost stava suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

 

Naime, prvostupanjski sud je zatezne kamate na cjelokupno dosuđenu glavnicu dosudio počam od podnošenja tužbe odnosno 9. prosinca 2021. pa nadalje, sa obrazloženjem da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 87,59 eur i od 5.255,82 eur sa kamatama počam od 3. siječnja 2021., iznos od 87,59 eur sa kamatama počam od 21. lipnja 2021., te na iznos od 87,59 eur sa kamatama počam od 19. srpnja 2021., no da u spis nije dostavila izvadak iz poslovnih knjiga, posljedično čemu je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljica nije dokazala da prednje navedeni iznosi dospjeli na naplatu upravo onako kako ga traži svojim zahtjevom.

Shodno tome, te pozivom na čl. 1115. ZOO-a, prvostupanjski sud je stava da tužiteljica nije dokazala zašto potražuje ranije navedene iznose sa kamatama kao u zahtjevu, pa istu dosuđuje počam od podnošenja tužbe.

 

17.2.Vezano za prednje, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tužiteljice vezano za dostavu izvatka iz poslovnih knjiga, budući da iako je točno da je u točki VI. historijata tužbe navedeno da se kao dokaz dostavlja „izvadak iz poslovnih knjiga“, taj prilog tužiteljica nije dostavila ni uz tužbu, kao ni u kasnijem tijeku postupka, sve do zaključenja glavne rasprave.

Isto tako, ne može se prihvatiti ni tvrdnju tužiteljice da ukoliko je omaškom propustila dostaviti u spis sporni izvadak, da je sud taj koji je trebao pozvati tužiteljicu da u određen roku dostavi spomenuti dokaz.

Ovo iz razloga jer se prema prosudbi ovog suda, ovdje nije radilo o situaciji iz čl. 106. ZPP-a, pa da bi postojala obveza suda da primjenom čl. 109. ZPP-a pozove tužiteljicu da u određenom roku dostavi priloge za koje je prethodno navela da ih dostavlja, ali ih ipak nije dostavila.

 

  17.3.Međutim, neovisno o prednjem, skreće se pažnja sudu prvog stupnja da kako je i sam utvrdio da je tuženik bio nepošten stjecatelj prijeporne nekretnine u smislu čl. 1115. ZOO-a. U svezi toga treba naglasiti, da za procjenu „ne/poštenja“ tuženika kao posjednika stana, a o čemu ovisi tijek zateznih kamatama na dosuđenu glavnicu, po ocjeni ovog suda nije odlučno da li je tužitelj dokazao da li su iznosi koje traži dospjeli na naplatu upravo onako kako to traži svojim tužbenim zahtjevom, nego je odlučno u kojem je trenutku tuženik postao nepošten.

 

Polazeći od toga da je sukladno stanju u spisu, točnije iz iskaza samog tuženika razvidno pored ostalog da je 2019. Država pokrenula postupak i inicirala njegovo iseljenje iz predmetne nekretnine, nameće se zaključak da je tuženik već tada kao posjednik bio nepošteni posjednik te nekretnine. To dalje znači da je tuženik bio nepošteni posjednik u smislu ranije spomenute odredbe i u tijeku 2021., uključujući i razdoblje odnosno datume koje tužiteljica u svom zahtjevu navodi kao datume dospijeća pojedinih iznosa.

 

17.4.To ima za posljedicu da je protivno tumačenju suda prvog stupnja, osnovan zahtjev tužiteljice u odnos na tijek zakonskih zateznih kamatama glede dosuđene glavnice upravo na način kako je to pobliže navedenom u tužbenom zahtjevu, zbog čega je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, valjalo udovoljiti i tom dijelu zahtjeva tužiteljice.

             

18.U odnosu na parnične troškove stranaka za koje je prvostupanjski sud točkom 3. izreke odredio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak i koju odluku pobijaju obje parnične stranke, ističe se da je i prema uvjerenju ovog suda, obzirom na ishod spora, ta odluka pravilna.

 

19. Kako je povodom žalbe tuženika, odluka sadržana u točki 1. izreke u manjem dijelu preinačena, tako da je tužiteljica odbijena sa tim dijelom zahtjeva, valjalo je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, srazmjerno uspjehu s izjavljenom žalbom u omjeru od 19%, sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a.

 

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za sastav žalbe, uz uvećanje za PDV u iznosu od 59,37 eur, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 19,31 eur, odnosno ukupno 78,68 eur, dok se sukladno prednjem, neutemeljenim ukazuje preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 335,46 eur.

 

20.U odnosu na troškove žalbenog postupka tužiteljice, istoj po ocjeni ovog suda ne pripada pravo na trošak žalbenog postupka, budući je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja, ista uspjela samo razmjerno s neznatnim dijelom svoje žalbe,pa pozivom na čl. 154. st.5. ZPP-a, ovaj sud drži da ne ostvaruje pravo na ove troškove.

 

21.Zbog svih do sada izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka, potvrditi pobijanu presudu u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos glavnice u visini od 4.444,97 eur sa zakonskim zateznim kamatama  počam od 9. prosinca 2021. pa do isplate, u točki 2. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena je pobijana presuda u točki 1. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu glavnice u visini od 1.073,64 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem tužiteljici nisu na iznos glavnice od 4.444,97 eur dosuđene zatezne kamate za razdoblje prije 9. prosinca 2021., sve na način pobliže naveden u točkama II. i III. izreke ove presude, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 5. lipnja 2024.

 

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                                    Filka Pejković, v.r.