Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

 

1

                                                                     

        Poslovni broj: Gž-478/2022-5

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

                                                                                                               

            Poslovni broj: Gž-478/2022-5

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. (OIB: ) iz O., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tužene Z. b. d.d. (OIB: ), Z., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. d. P. & P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4269/19-22 od 29. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I Žalba tužene se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4269/19-22 od 29. rujna 2021. (točka I, II i III izreke).

 

II Odbija se zahtjev tužene da joj tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom odlukom doslovce je odlučeno:

 

"I Utvrđuje se ništavom odredba iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. solemniziran 24. kolovoza 2005. pred javnim bilježnikom M. B. iz O. pod posl. br. OU-1741/05 između tužiteljice i tuženika u dijelu odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope koja glasi:

"koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d."

 

Utvrđuje se ništavom odredba iz čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. solemniziran 24. kolovoza 2005. pred javnim bilježnikom M. B. iz O. pod posl. br. OU-1741/05 između tužiteljice i tuženika u dijelu odredbe koja glasi:

"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora".

 

II Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. isplatiti tužiteljici S. M. iznos od 19.752,96 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 97,70 kn od 10. studenoga 2007. do isplate, na iznos od 97,23 kn od 11. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 98,40 kn od 9. siječnja 2008. do isplate, na iznos od 99,76 kn od 8. veljače 2008. do isplate, na iznos od 189,34 kn od 27. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 187,07 kn od 10. travnja 2008. do isplate, na iznos od 183,67 kn od 9. svibnja 2008. do isplate, na iznos od 184,11 kn od 11. lipnja 2008. do isplate, na iznos od 182,84 kn od 10. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 181,71 kn od 11. kolovoza 2008. do isplate, na iznos od 184,08 kn od 8. rujna 2008. do isplate, na iznos od 192,34 kn od 13. listopada 2008. do isplate, na iznos od 195,48 kn od 12. studenoga 2008. do isplate, na iznos od 187,68 kn od 12. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 199,79 kn od 13.siječnja 2009. do isplate, na iznos od 202,67 kn od 11. veljače 2009. do isplate, na iznos od 205,71 kn od 12. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 199,23 kn od 14. travnja 2009. do isplate, na iznos od 199,83 kn od 14. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 197,10 kn od 12. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 197,68 kn od 8. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 265,34 kn od 11. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 266,89 kn od 5. listopada 2009. do isplate, na iznos od 266,23 kn od 3. studenoga 2009. do isplate, na iznos od 266,23 kn od 3. studenoga 2009. do isplate, na iznos od 269,70 kn od 7. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 272,91 kn od 7. siječnja 2020. do isplate, na iznos od 277,22 kn od 11. veljače 2010. do isplate, na iznos od 275,83 kn od 9. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 281,99 kn od 8. travnja 2020. do isplate, na iznos od 284,34 kn od 10. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 289,56 kn od 8. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 298,63 kn od 12. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 291,14 kn od 9. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 302,62 kn od 12. listopada 2010. do isplate, na iznos od 302,62 kn od 12. listopada 2010. do isplate, na iznos od 306,67 kn od 12. studenoga 2010. do isplate, na iznos od 315,57 kn od 12. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 237,50 kn od 12. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 226,64 kn od 12. veljače 2011. do isplate, na iznos od 230,97 kn od 12. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 225,61 kn od 12. travnja 2011. do isplate, na iznos od 234,13 kn od 12. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 244,67 kn od 12. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 251,65 kn od 12. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 255,21 kn od 12. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 222,37 kn od 12. rujna 2011. do isplate, na iznos od 218,74 kn od 12. listopada 2011. do isplate, na iznos od 218,73 kn od 12. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 218,73 kn od 12. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 223,76 kn od 12. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 225,89 kn od 12. veljače 2012. do isplate, na iznos od 225,97 kn od 12. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 224,31 kn od 12. travnja 2012. do isplate, na iznos od 225,00 kn od 12. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 226,66 kn od 12. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 224,90 kn od 12. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 225,00 kn od 12. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 221,78 kn od 12. rujna 2012. do isplate, na iznos od 223,40 kn od 12. listopada 2012. do isplate, na iznos od 225,16 kn od 12. studenoga 2012. do isplate, na iznos od 223,90 kn od 12. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 224,34 kn od 12. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 222,17 kn od 12. veljače 2013. do isplate, na iznos od 221,23 kn od 12. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 224,96 kn od 12. travnja 2013. do isplate, na iznos od 219,62 kn od 12. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 219,76 kn od 12. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 218,75 kn od 12. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 219,40 kn od 12. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 220,62 kn od 12. rujna 2013. do isplate, na iznos od 222,56 kn od 12. listopada 2013. do isplate, na iznos od 222,92 kn od 12. studenoga 2013. do isplate, na iznos od 225,39 kn od 12. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 222,67 kn od 12. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 136,22 kn od 12. veljače 2014. do isplate, na iznos od 137,03 kn od 12. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 136,78 kn od 12. travnja 2014. do isplate, na iznos od 135,73 kn od 12. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 135,61 kn od 12. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 136,55 kn od 12. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 137,31 kn od 12. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 137,27 kn od 12. rujna 2014. do isplate, na iznos od 137,76 kn od 12. listopada 2014. do isplate, na iznos od 138,92 kn od 12. studenoga 2014. do isplate, na iznos od 139,09 kn od 12. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 139,30 kn od 12. siječnja 2015. do isplate te na iznos od 1.244,01 kn od 16. siječnja 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.198,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

 

2. Protiv te odluke tužena je izjavila dopuštenu i pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), te traži da se žalba prihvati, pobijana odluka preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražen je trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim Ugovora o namjenskom kreditu broj solemniziran 24. kolovoza 2005. pred javnim bilježnikom M. B. u O. broj OU-1741/05 u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tužene te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora sa zateznom kamatom od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

 

5.1. Pri tome je za istaknuti da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu 5. lipnja 2019. kojom je tražila isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamati i valute u CHF, s tim da je navedeno da će zahtjev za isplatu preopredijeliti nakon provedenog financijskom vještačkog nalaza i mišljenja, da bi potom podneskom od 13. lipnja 2019. tražila utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu 3.375,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećeg za CHF na dan plaćanja sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos (l.s.15-16), a nakon provedenog financijskog vještačkog nalaza i mišljenja podneskom od 18. prosinca 2020. (l.s.128-130) zatražila glede isplate iznos od 3.547,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećeg za CHF na dan plaćanja zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, da bi podneskom od 20. svibnja 2021. (l.s. 153-156) a glede isplate zatražila iznos od 19.752,96 kuna sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos. Prvostupanjski sud je na ročištu 13. rujna 2021., a nakon što se tužena protivila preinaci tužbe rješenjem dozvolio preinaku tužbe.

 

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 24. kolovoza 2005. kojim je tužena stavila na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost od 76.600 CHF uz promjenjivu redovnu kamatu s Odlukama o kamatama tužene, s tim da je početna redovna kamata ugovorena u visini od 4.40 %, a kredit je u cijelosti otplaćen.

 

7. Na temelju financijskog vještačkog nalaza i mišljenja prvostupanjski sud je utvrdio da je više obračunato zbog promjenjive kamate u odnosu na početni plan otplate 19.752,96 kune određeno po mjesecima za razdoblje od 1. studenog 2007. do 16. siječnja 2015.

 

8. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje su banke, među kojima i tužena sklopile sa potrošačima, kao i tužiteljicom i to u određenim vremenskim razdobljima.

 

9. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2012., koja je u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćna odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-294/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015.

 

10. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, među kojima i tužena, u određenim razdobljima povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovitoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarano i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03– dalje: ZZP/03).

 

11. Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda prvostupanjski sud svoju odluku temelji na odredbi članaka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13– dalje: ZZP/07) a koju odredbu sadrži i članak 118. sada također ranije važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19– dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka te na odgovarajuću odredbu članka 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, budući se tužiteljica na te odluke i pozvala.

 

12. Pri tome prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, da se radilo o ugovoru o namjenskom kreditu za kupnju stana, da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za isplatu jer je ista ugovorna strana u predmetnom ugovoru, a odbio je prigovor zastare s obzirom da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12, te je ponovno počela teći prvog dana nakon što je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014., a kako je tužba podnesena 5. lipnja 2019. to i nije protekao rok od 5 godina.

 

13. To sve pokušava dovesti u pitanje žalba tužene.

 

14. Kako se pobija odluka i zbog bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP a tužena istu nalazi u tome što nisu dati razlozi da bi tužiteljica bila potrošač, potom da nisu dati razlozi glede zastare, za navesti je da tu povredu ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci. Dakle, a glede toga da je tužiteljica potrošač prvostupanjski sud je u točki 13. obrazloženja pobijane odluke utvrdio da je tužiteljica potrošač odnosno da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana, a uz činjenicu da tuženik to nije uspio dovesti u pitanje, odnosno da je samo paušalno tvrdio da tužiteljica nije potrošač ne potkrjepljujući to nikakvim dokazima. U odnosu na navode glede zastare također prvostupanjski sud je pravilno odlučio da se ne radi o zastari, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda, zastara u slučaju restitucijskih zahtijeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presude, kojom je utvrđena ništetnost.

 

14.1. Dalje, žalba navodi da se tijekom postupka protivila svaki put preinaci tužbenog zahtjeva te da prvostupanjski sud nije uopće odlučio o preinaci, te da su time počinjene bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. u vezi sa člankom 190. ZPP i iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP. No, ni te povrede ovaj sud ne nalazi. To iz razloga jer je prvostupanjski sud u prvom redu odlučio o preinaci tužbe kako je to već navedeno u točki 5.1. obrazloženja ove odluke a člankom 190. stavak 2. ZPP kojim je izmijenjen članak 190. ZPP i to člankom 39. ZID ZPP/19, a koja odredba se u smislu članka 117. stavak 2. ZID ZPP/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da se iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka (članak 190. ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačkog nalaza i mišljenja konačno preopredijelila svoj zahtjev glede isplate (tada je istina tražila CHF u protuvrijednosti u kunama) a potom precizirala sve to podneskom zatraživši isplatu u kunama, a što je sve i bilo svrsishodno za konačno razrješenje odnosa među strankama to i nije povrijeđena odredba iz članka 190. ZPP.

 

15. Dalje, žalba pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu, jer se isti temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, odnosno da nema objektivnog identiteta ugovorene odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorene odredbe u predmetu ugovora sklopljenih s individualnim potrošačem, za istaknuti je da to ne stoji, jer uzimajući u obzir odredbu članka 502.c. ZPP (koja je dopunjena 1. rujna 2019. – članak 107. ZID ZPP 19 - odnosno u članku 502.c. ZPP iza riječi "naknade štete" dodate su riječi "ili isplate") te dalje uzimajući u obzir odredbu ZZP kojom je propisano da odluka donesena za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, pa posljedično tome pravna shvaćanja izražena u navedenim presudama donesenim u postupku u kojem je kao stranka sudjelovala tužena, obvezuje prvostupanjski sud, što znači da prvostupanjski sud nije ni trebao provoditi dokaze ni dokazivati ništetnost odredbe o promjenjivoj kamati jer je ništetnost tih odredbi raspravljeno tim odlukama. Uostalom ovakav stav proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-3 od 16. ožujka 2019. Prema tome nije počinjena ni bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 502.c. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalba.

 

16. Ispitujući dalje pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska odluka bila opterećena bitnim povredama parničnog postupka navedenih u tom članku.

 

17. S obzirom da žalba i dalje ustraje u tome da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i uočljive te da je dopuštena odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi, to ne znači ujedno da ta odredba ugovora o kreditu nije nepoštena budući sama razumljivost mogućnosti promjene kamatne stope ne znači svijest o tome što sve može utjecati na promjenu kamatne stope, a baš pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe je ono što vezuje kako prvostupanjski sud tako i ovaj drugostupanjski sud tako da se ti žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.

 

18. Žalba i dalje ustraje u tome da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana za podnošenje tužbe glede isplate jer nije dokazala da je baš ona vršila uplate po predmetnom kreditu, no ni ti navodi se ne mogu prihvatiti jer iz dostavljenog prometa po kreditu proizlazi da je upravo tužiteljica vršila uplate po kreditu, a da kojim slučajem to i nije činila svakako su uplate vršene temeljem ugovora o namjenskom kreditu u kojem je tužiteljica bila ugovorna strana.

 

19. S obzirom da je među parničnim strankama ugovorena kamata u visini od 4,40 % u tom dijelu ugovorena kamata nije ništetna, već samo u dijelu u kojem će se kamata mijenjati prema (jednostranoj) odluci banke, pa je samo prema tako ugovorenoj visini kamate bilo moguće izračunati što je ono što je tužena stekla bez osnove.

 

20. Dakle, prihvativši tužbeni zahtjev glede ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu, te isplata iznosa koji ustvari predstavlja razliku koja je nastala zbog promijenjene kamatne stope, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

21. Tijekom postupka, a i u žalbi, tužena ustraje u prigovoru zastare no taj prigovor ne stoji jer kako je rečeno, zastara u slučaju restitucijskih zahtijeva, kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći danom pravomoćnosti presude, povodom kolektivne tužbe, dakle 13. lipnja 2014., kojom je utvrđena ništetnost, a kako je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu 5. lipnja 2019., a potom i određen zahtjev glede isplate 13. lipnja 2019., a zatim i povećala taj zahtjev glede isplate 8. prosinca 2020., koji je potom i preciziran, podneskom 20. svibnja 2021. (zatraženi iznos u kunama) a kako je opći zastarni rok od 5 godina (članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, i 155/23; dalje ZOO), to je tužiteljica podnijela tužbu unutar zastarnog roka. Pri tome treba uzeti u obzir da je glede one preinake kojom je povećan tužbeni zahtjev (3.375,86 CHF u 3.547,85 CHF) nije nastupila zastara jer u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove kao što je već ranije rečeno, ista je moguća, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-123/2004-5 od 27. svibnja 2024.).

21.1. Pri takvom shvaćanju, a koje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO-a).

22. Tužena u žalbi navodi da ona nije nepoštena stjecateljica tako da je pogrešna i odluka o dosudi zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos računajući od dana plaćanja tog iznosa. No ti žalbeni navodi ne stoje jer je tužena nepoštena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne te da sve ono što je na temelju tako ugovorenih odredbi primila joj ne pripada.

 

23. Žalbom se pobija i odluka o troškovima s tim da u tom dijelu žalba nije posebno ni konkretizirana, odnosno navodi se samo da neke radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka, no odluka o troškovima je pravilna i zakonita i jasno obrazložena i sukladna važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23).

24. Tužena je zatražila i trošak žalbe, no ista ni u žalbenom postupku nije uspjela pa je taj zahtjev za trošak žalbe odbijen kao neosnovan i to temeljem članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. ZPP-a te je i odlučeno kao u točki II. izreke.

 

25. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u točki I. izreke a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Dubrovnik, 5. lipnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

Kate Brajković, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu