1

Poslovni broj Gž-1338/2022-

 

Poslovni broj Gž-1338/2022                                                       

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz Z., OIB: ..., kao zakonske nasljednice pok. tužitelja B. G. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku N. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu D. i P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Sindikata, Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku J. Č.-Ž., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Č.-Ž. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. Pn-1721/2021 od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. Pn-1721/2021 od 8. lipnja 2022. u točki I. izreke.

 

II. Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. Pn-1721/2021 od 8. lipnja 2022. u točki II. izreke i sudi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate na iznos od 27.785,22 kn/3.687,73 eur[1] tekuće na pojedine obroke kako slijedi:

 

-na iznos 1.040,49 kuna/138,10 eura od 16.09.2001.

-na iznos 1.041,39 kuna/138,08 eura od 16.10.2001.

-na iznos 1.021,39 kuna/135,56 eura od 16.11.2001.

-na iznos 1.047,72 kuna/139,06 eura od 16.12.2001.

-na iznos 1.021,30 kuna/135,51 eura od 16.01.2002.

-na iznos 1.021,38 kuna/135,51 eura od 16.02.2002.

-na iznos 1.021,38 kuna/135,51 eura od 16.03.2002.

-na iznos 1.021,38 kuna/135,51 eura od 16.04.2002.

-na iznos 1.265,68 kuna/167,98 eura od 16.05.2002.

-na iznos 1.188,58 kuna/157,75 eura od 16.06.2002.

-na iznos 1.191,24 kuna/158,10 eura od 16.07.2002.

-na iznos 1.191,24 kuna/158,10 eura od 16.08.2002.

-na iznos 1.191,24 kuna/158,10 eura od 16.09.2002.

-na iznos 1.191,16 kuna/158,09 eura od 16.10.2002.

-na iznos 880,36 kuna/116,84 eura od 16.11.2002.

-na iznos 900,35 kuna/119,50 eura od 16.12.2002.

-na iznos 962,14 kuna/127,70 eura od 16.01.2003.

-na iznos 998,63 kuna/132,54 eura od 16.02.2003.

-na iznos 1.744,13 kuna/231,49 eura od 16.03.2003.

-na iznos 998,61 kuna/132,54 eura od 16.04.2003.

-na iznos 1.238,69 kuna/164,40 eura od 16.05.2003.

-na iznos 815,36 kuna/108,22 eura od 16.06.2003.

-na iznos 1.286,92 kuna/170,80 eura od 16.07.2003.

-na iznos 814,72 kuna/108,13 eura od 16.08.2003.

-na iznos 820,85 kuna/108,95 eura od 16.09.2003.

-na iznos 868,90 kuna/115,32 eura od 16.10.2003.,

 

pa sve do 29. travnja 2012. s time da se zakonska zatezna kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04) i iznosi 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana".

 

III. Tuženik je dužan tužitelju u roku od 15 dana naknaditi žalbeni trošak u iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn dok se s preostalim dijelom žalbenog troška odbija kao neosnovanim.

 

IV. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev  po osnovi glavne tražbine i tužiteljici je dosuđeno 27.785,22 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2012. pa do isplate i parničnim troškom od 25.312,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke).

 

2. Djelomično je odbijen tužbeni zahtjev po osnovi isplate zatezne kamate za razdoblje koje je prethodilo 30. travnju 2012. i koje teku na pojedine obroke kako je to specificirano u izreci ove presude.

 

3. Protiv odbijajućeg dijela presude žali se tužitelj pozivajući se na ostvarenu apsolutno bitnu povredu i pogrešnu primjenu materijalnog prava uz prijedlog da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužitelju dosude zatezne kamate za prethodno razdoblje.

 

4. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude žalbu ulaže tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19; dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji i presuda u pobijanom dijelu ukine ili preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije.

 

5. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu kojim predlaže da se pobijana presuda kao zakonita u dosuđujućem dijelu potvrdi i žalba tuženika odbije.

 

6. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

7. U žalbenoj je fazi postupka sud prvog stupnja donio rješenje o prekidu i nastavku postupka pa je nakon smrti tužitelja B. G. u parnicu stupila njegova zakonska nasljednica majka A. H.

 

8. Prije svega je za odgovoriti strankama kako nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer protivno tvrdnji tužitelja presuda sadrži razloge u pogledu odbića tužbenog zahtjeva, a jednako tako i protivno tvrdnji tuženika presuda sadrži razloge i ocjenu o ponašanju pok. prednika tužiteljice i time o nepostojanosti vlastitog doprinosa visini štete. Ti razlozi su jasni, razumljivi i neproturječni stanju predmeta pa je presudu moguće ispitati, sve to tim više jer nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koju ovaj sud u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, točnije Ugovora o nalogu kojim je prednik tužiteljice izdao tuženiku kao Sindikatu punomoć za zastupanje u parničnom postupku pred sudom.

 

10. Po provedenom dokaznom postupku i ocjenom svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće:

 

- prednik tužiteljice je bio zaposlenikom trgovačkog društva I. d.d. koje društvo mu je u razdoblju od rujna 2001. do listopada 2003. nezakonito usteglo dio plaće,

 

- prednik tužiteljice, kao i veći broj radnika zaposlenih kod navedenog trgovačkog društva obratili su se tuženiku za pravnu pomoć i isti ih je zastupao u parničnim postupcima, pa tako i tužitelja u postupku pod posl.br. Pr-20722/04 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu,

 

- tužitelj je u citiranom parničnom predmetu izdao punomoć tuženiku 15. listopada 2004., a koju je u ime tuženika potpisala svjedokinja Đ. S. i osnovom te punomoći podnesena je tužba 21. listopada 2004. sa zahtjevom radi isplate razlike plaće,

 

- u ime tuženika kao punomoćnika prednika tužiteljice u predmetu Pr-20722/04 na prvo ročište održano 8. lipnja 2006. pristupila je pravnica L. T. i na tom je ročištu naložena uplata predujma za knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva,

 

- na sljedeće ročište zakazano za 10. rujan 2007. unatoč urednim pozivima tuženik kao punomoćnik nije pristupio, dok prema podacima iz citiranog parničnog predmeta proizlazi kako je tuženik kao punomoćnik u dva navrata požurivan radi uplate predujma za knjigovodstveno vještačenje i to rješenjima od 4. rujna 2006. i 12. ožujka 2007.,

 

- na ročište od 28. siječnja 2008. tuženik kao punomoćnik nije pristupio a pristupio je osobno prednik tužiteljice koji je na upit suda o uplati predujma za vještačenje odgovorio da nema sredstava i da moli dodatni rok od 30 dana radi uplate, što mu je sud i odobrio,

 

- nakon toga održana su još tri ročišta i to 27. ožujka 2008., 21. travnja 2008. i 26. svibnja 2008. kada na strani tužitelja nitko nije pristupio te je na posljednje navedenom ročištu zaključena glavna rasprava,

 

- prvostupanjska odbijajuća presuda donesena je 29. svibnja 2008. a tužbeni zahtjev je odbijen iz razloga jer unatoč dugom vremenskom razdoblju od dvije godine nije uplaćen predujam za izvođenje dokaza vještačenjem čime je zaključeno da prednik tužiteljice u predmetu Pr-20722/04 nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva,

 

- navedena je presuda dostavljena tuženiku kao punomoćniku tužitelja u tom predmetu koji protiv iste nije uložio žalbu iako takav nalog nije dobio od prednika tužiteljice kao nalogodavca,

 

- presuda je postala pravomoćna i ovršna 18. lipnja 2008.

 

11. Osnovom ovako iznesene kronologije događaja i procesnih aktivnosti u predmetu Pr-20722/04, a pravilnost kojih utvrđenja niti jedan od žalitelja ne pobija u ovoj žalbenoj fazi, sud je prvog stupnja ocjenjivao je li tuženik kao punomoćnik prednika tužiteljice zastupao istog sa pažnjom dobrog gospodara.

 

12. Prednik tužiteljice tvrdio je da tome nije bilo tako budući da tuženik kao punomoćnik nije pristupao na ročišta, nije upoznao tužitelja sa mogućnošću oslobođenja od snašanja troškova postupka, a niti je postavio takav zahtjev pred nadležnim upravnim tijelom i priložio ga u spis predmeta što je sve rezultiralo odbićem tužbenog zahtjeva. Tužitelj kao pravni laik i neuka stranka nije bio upoznat s pravnom mogućnošću da bude oslobođen od snašanja troškova postupka a niti je to morao biti s obzirom da ga je zastupao kvalificirani punomoćnik. Konačno tuženik je propustio uložiti žalbu protiv odbijajuće presude, pa je takvo njegovo ponašanje i postupanje uzrokovalo tužitelju štetu u visini razlike plaća sa zateznom kamatom koju nije ostvario u citiranom radnom sporu za razliku od ostalih radnika koji su u tome uspjeli.

 

13. Tuženik se opirao tužbenom zahtjevu tvrdeći da je pasivnost prednika tužiteljice, odnosno njegovo nemarno ponašanje u zaštiti vlastitih prava budući je s istim bilo teško stupiti u kontakt dovelo do situacije odbića tužbenog zahtjeva, a ponajviše jer je sam tužitelj pristupio ročištu i bilo mu je poznato da je dužan uplatiti predujam za izvođenje dokaza a što nije učinio.

 

14. Cijeneći suprostavljene tvrdnje stranaka u okviru izvedenih dokaza sud je prvog stupnja zaključio kako se tuženik kao punomoćnik pok. tužitelja i pri zastupanju istog nije ponašao sa pažnjom dobrog gospodara. Sve to zato jer osim pristupa na jedno ročište za glavnu raspravu na druga ročišta nije dolazio, niti je obavio ikoju drugu radnju iako je dostavom rješenja suda višekratno bio upozoravan na potrebu uplate predujma za financijsko vještačenje pri čemu je propustio podnijeti prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih troškova. Iz iskaza pok. tužitelja sud je utvrdio kako je isti u to vrijeme bio slabog imovnog stanja pa je utoliko i u ovom predmetu oslobođen od snašanja parničnih troškova što sve po sudu prvog stupnja govori u prilog propusta tuženika kao punomoćnika da podnese prijedlog radi oslobađanja od troškova postupka. Navedeno je u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi s odbićem tužbenog zahtjeva zbog nedokazanosti njegove visine. Konačno sud je prvog stupnja cijenio da tuženik nije podnio niti žalbu protiv prvostupanjske presude pa je sveukupno gledajući tuženik postupio protivno odredbama čl. 751. i čl. 755. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01).

 

15. Ocjenjujući tvrdnju tuženika da bi neaktivnost pok. tužitelja uzrokovala odbiće tužbenog zahtjeva u radnom sporu, sud je prvog stupnja istu otklonio neosnovanom. Prije svega jer smatra nedokazanim  da bi tuženik uopće poduzimao radnje radi obavještavanja pok. tužitelja dok s druge strane činjenica što je tužitelj propustio kontaktirati pravne zastupnike tuženika i uplatiti predujam kako mu je naloženo onom prilikom kada je bio prisutan osobno na ročištu nisu okolnosti koje bi se mogle pripisati u krivnju pok. tužitelja. To iz razloga jer je pok. tužitelj neuka stranka i na tuženiku je bilo kao njegovu punomoćniku da ga pravilno zastupa i upozori na sve posljedice neizvršavanja obveza a što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

16. Potom se sud prvog stupnja bavio ocjenom bi li pok. tužitelj uspio u predmetnom radnom sporu pa je imajući u vidu priložene dokaze u spisu predmeta i stajalište iz pravomoćne presude u istovrsnom spisu ali povodom tužbe drugog radnika (Gž R-2266/07) zaključio kako je tužbeni zahtjev bio osnovan, sve to iz razloga jer je poslodavac I. d.d. jednostrano i nezakonito smanjio plaće svojim zaposlenicima pa tako i pok. tužitelju bez da je to učinio ili u sporazumu s radnikom ili sklapanjem novog ugovora o radu ili otkazom ugovora o radu uz istovremeni prijedlog sklapanja novog ugovora o radu sve to u smislu odredbe čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04).

 

17. Nakon što je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim pravnu osnovu tužbenog zahtjeva raspravio je i prigovor zastare tražbine istaknut po tuženiku. Iz iskaza je pok. tužitelja i iskaza svjedokinje S. B. sud utvrdio da je pok. tužitelj saznao za pravomoćnu presudu tijekom 2011. kada je pristupio u ured tuženika, pa imajući u vidu da je ova tužba podnesena 30. travnja 2012. sud je ocijenio da je podnesena u okviru zastarnog roka propisanog odredbom čl. 376. ZOO/91 u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) čime je našao prigovor zastare neutemeljenim.

 

18. Konačno sud je u ovom predmetu proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji L. Ž. čiji je nalaz u cijelosti prihvatio kao potpun i obrazložen i osnovom istog prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje koje predstavlja razliku nezakonito ustegnute plaće od strane poslodavca I. d.d. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 30. travnja 2012. sve to pozivom na čl. 751. i 755. ZOO/91 nalazeći da je upravo zbog propusta tuženika kao punomoćnika isti odgovoran tužitelju za štetu u smislu čl. 154. i čl. 155. ZOO/91 i u smislu odredbe čl. 1045. i 1046. ZOO/05. Kamate za ranije razdoblje odnosno od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do utuženja sud je prvog stupnja kao neosnovane odbio.

 

19. Činjenično je stanje u svemu pravilno utvrđeno što taj žalbeni razlog tuženika čini neosnovanim.

 

20. Tuženik u žalbi prije svega ustraje kod prigovora zastare pobijajući utvrđenje suda da bi pok. tužitelj saznao za presudu tijekom 2011., naprotiv smatra da iz izvedenih dokaza takav zaključak ne proizlazi, a naročito ne iz iskaza pok. tužitelja.

 

21. Tuženik nije u pravu. Prava i obveze stranaka iz Ugovora o nalogu odnosno neispunjenje ugovorne obveze od strane tuženika kao punomoćnika u radnom sporu Pr-20722/04 treba procjenjivati prema odredbama ZOO/91 kako je to sud prvog stupnja pravilno učinio. S druge strane pretpostavke tuženikove odgovornosti za naknadu štete procjenjuju se po odredbama ZOO/05 budući je odbijajuća presuda iz radnog spora postala pravomoćnom tijekom 2008. u kojem je trenutku za pok. tužitelja šteta i nastala.

 

22. U tom se pravcu sud prvog stupnja pravilno pozvao na odredbu čl. 230. st. 3. ZOO/05 kada je ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Citiranom je odredbom propisano kako tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Budući se ova tužba zasniva na tvrdnji o propustu izvršavanja naloga prema primljenim uputama nalogodavca, te u propuštanju pažnje dobrog gospodarstvenika što podrazumijeva postupanje u granicama naloga, rukovođenje interesima nalogodavca i ulaganje dužne pažnje radi ostvarenja prava i interesa nalogodavca, u primjeni je opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO/05. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i ocijenio da je tužba podnesena pravovremeno. Pri tome se sud prvog stupnja bavio trenutkom saznanja pok. tužitelja za pravomoćnu sudsku presudu, pa iako bi bila prihvatljiva utvrđenja o 2011. godini kao trenutku saznanja (iskaz svjedokinje S. B.), navedeno je po stajalištu ovog suda irelevantno kraj činjenice da računajući već od pravomoćnosti i ovršnosti presude 18. lipnja 2008. do podnošenja tužbe 30. travnja 2012. nije proteklo vrijeme od pet godina (Rev-1281/07). Sve to u smislu citirane odredbe čl. 230. st. 3. ZOO-a.

 

23. Slijedeći žalbeni razlog sastoji se u tvrdnji da je sud pogrešno ocijenio izostanak doprinosa prednika tužiteljice u smislu čl. 1092 ZOO-a pri čemu tuženik nudi vlastitu analizu dokaznog postupka. Ustraje u tvrdnji da je prednik tužiteljice vlastitom neaktivnošću i pored saznanja o potrebi uplate predujma propustio uplatiti isti čime je doprinio nastanku predmetne štete.

 

24. Ovi žalbeni navodi ne prihvaćaju se iz svih onih razloga koje je pravilno obrazložio sud prvog stupnja kada je utvrdio da je uslijed propusta tužitelja zbog nedolaska na ročišta, izostanka upozorenja stranci o mogućim posljedicama neuplate predujma, izostankom podnošenja prijedloga radi oslobađanja od plaćanja sudskih troškova i konačno izostankom podnošenja pravnog lijeka protiv odbijajuće presude, došlo do povrede ugovorne obveze koja je u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom štete.

 

25. Na ovo valja nadodati još sljedeće. Tuženiku kao pravnom zastupniku članova Sindikata potpuno je jasno da se radi o pravno neukim strankama iz kojih im je razloga potrebna stručna pravna pomoć. Tuženik tijekom cijelog postupka, a i u ovoj žalbi nastoji otkloniti ili umanjiti svoju odgovornost tvrdeći da bi prednik tužiteljice zbog svoje neaktivnosti povrijedio neku od ugovornih obveza. To jednostavno nije točno i ne slijedi iz odredbi ZOO/91 od čl. 749.-764., a naročito iz odredbe čl. 751. toga Zakona.

 

26. Odredba čl. 751. st. 1. propisano je kako je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi. U st. 3. iste odredbe propisano je da ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio vlastitoj stvari.

 

27. Pravilno je utvrđenje da prednik tužiteljice nije od stane tuženika bio upozoren na posljedice neuplate predujma a što tuženik u žalbi čak niti ne tvrdi jer se koncentrira na dokazivanje tvrdnje o pokušaju stupanja u kontakt sa strankom. Sve kada bi se i uzelo da su dva neuručena poziva predniku tužiteljice predstavljali pokušaj stupanja u kontakt kako se to tvrdi u žalbi, to po stajalištu ovog suda nije dovoljno za ocjenu o ispunjenju obveze iz naloga, tim više što iz iskaza sindikalnog povjerenika J. J. proizlazi da se u takvim situacijama Sindikat obraćao istome radi ostvarivanja kontakta s radnikom. Drugim riječima tuženik je kao organizacija koja posjeduje pravnu službu znao koje su pravne posljedice nepostupanja po nalogu suda za uplatu predujma, nije ih na pravilan način predočio predniku tužiteljice kako bi isti mogao shvatiti značaj posljedica na njegovu ekonomsku sferu. Ne samo da ih nije predočio, nego je isti bio neaktivan, nije pristupao na ročišta i unatoč tome što je dulje vremensko razdoblje pozivan od strane suda radi uplate predujma  nije poduzeo potreban napor da bi o tome izvijestio prednika tužiteljice. Upravo je obveza nalogodavca da polaže račune, a ne obratno pa tuženik ne može isključiti, niti umanjiti svoju odgovornost za štetu tvrdeći da je njoj doprinio prednik tužiteljice. Konačno u skladu je s pravilima struke da se u situaciji nedostupnosti stranke istoj otkaže punomoć što je ovdje izostalo.

 

28. Da je tuženik savjesno ispunjavao svoju obvezu iz naloga i kao punomoćnik polagao račune o obavljenom poslu u smislu čl. 754. ZOO/91 bio bi upoznat s činjenicom da je prednik tužiteljice lošeg imovnog stanja kada bi mu predstojala mogućnost podnošenja zahtjeva radi oslobađanja od snašanja sudskih troškova. Takav zahtjev nije podnio uslijed nepravilno skrivljenog ponašanja, pogrešno smatrajući da je obveza nalogoprimca kao pravno neuke osobe da podsjeća nalogodavca kao pravnog zastupnika na poduzimanje radnji u postupku. Naravno da je takvo stajalište pogrešno. Žalbene tvrdnje da bi prednik tužiteljice ipak raspolagao određenim novčanim sredstvima jer mu je u to vrijeme bila isplaćena otpremnina u iznosu od 28.000,00 kn pored činjenice da je isti u to vrijeme bio nezaposlen, da je u stranačkom iskazu obrazložio da je novac utrošen za tekuće potrebe ne mijenjaju na stvari niti dovode do drugačijeg zaključka, povoljnijeg za tuženika.

 

29. Prema tome tuženik nije pravilno zastupao prednika tužiteljice jer nije dolazio na ročišta, nije predniku tužiteljice obrazložio značaj i posljedice neuplate predujma, nije podnio zahtjev radi oslobađanja od snašanja troškova postupka i na kraju svojim propustom ulaganjem pravnog lijeka protiv odbijajuće presude postupio je suprotno odredbi čl. 96. ZPP-a („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.) jer mu je kao punomoćniku koji nije odvjetnik bila potrebna izričita suglasnost za nepodnošenje pravnog lijeka a što je u ovom slučaju izostalo. Svi navedeni propusti predstavljaju grubu nepažnju u ispunjavanju obveza iz čl. 751. ZOO/91 o čemu je sud prvog stupnja izvukao pravilne zaključke kada je ocijenio da je tuženik isključivo odgovoran za nastalu štetu prema odredbi čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO/05. Nije neodlučno da je u drugim istovrsnim predmetima, pa tako i u predmetu Pr-8213/04 usporedne radnice tužbeni zahtjev usvojen bez provođenja knjigovodstvenog vještačenja i osnovom obračuna dobivenih od poslodavca što i sam tuženik priznaje, pa je to tim više  tuženikov propust u ovom slučaju neispričiv.

 

30. Kako je iz izvedenih dokaza pravilno utvrđeno da bi prednik tužiteljice predmetni radni spor okončao s uspjehom i ostvario nezakonito obustavljenu razliku plaće, a što tuženik tijekom postupka niti ne spori, kao što nije sporna ni visina zahtjeva pravilno utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka, to je sud prvog stupnja pravilno udovoljio tužbenom zahtjevu nalazeći postojanje uzročno posljedične veze između postupaka tuženika i štete nastale predniku tužiteljice. Utoliko je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvog stupnja u točki I. njezine izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

31. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da bi tužiteljici pripadalo pravo na zakonsku zateznu kamatu od podnošenja ove tužbe, pa je utoliko žalba prednika tužiteljice osnovana. Budući je poslodavac prednika tužiteljice nezakonito uskratio istom isplatu dijela plaće, potpuno je jasno da uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog mjeseca budući i taj iznos predstavlja štetu koja je nastala predniku tužiteljice zbog štetne radnje tuženika u smislu čl. 1089. st. 1. u svezi s čl. 349. ZOO/05. Iz tih je razloga prihvaćanjem žalbe prednika tužiteljice odnosno tužiteljice kao njegove zakonske nasljednice valjalo udovoljiti i pobijanu presudu preinačiti kao u točki II. izreke sukladno čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a.

 

32. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je utemeljena na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a niti tuženik u žalbi ističe konkretnih prigovora na ovaj dio sudske odluke pa je i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i odluka o trošku potvrđena prema čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

33. Budući je tužiteljica uspjela sa žalbom pripada joj trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn plus PDV, ukupno 1.562,50 kn. Ostali trošak koji se odnosi na trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat jer se ne radi o nužnom trošku kao što nije priznat ni trošak sudske pristojbe za žalbu jer iz spisa proizlazi da ista nije plaćena.

 

34. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak jer u istom nije uspio.

 

35. Stoga je o trošku stranaka odlučeno prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 5. lipanj 2024.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.