1

Poslovni broj Gž-767/2024-

 

Poslovni broj Gž-767/2024-

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz Z.,  OIB: …, zastupane po punomoćniku G. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i L. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-1192/23-7 od 29. veljače 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05. lipnja 2024. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-1192/23-7 od 29. veljače 2024. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 5.817,36 eura, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, te da joj isplati i trošak parničnog postupka u iznosu od 927,32 eura, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

2.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ova odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju za valutu švicarski franak (CHF) te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, kada je taj tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, a kojeg tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom da je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

 

6.              U vezi toga utvrđuje da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 25. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 188-50-4283479 za iznos od 24.879,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je u članku 7. ugovoreno da se dio glavnice u iznosu od 18.541,87 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, zatim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, te da preostali dio glavnice kredita u iznosu od 6.337,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke 4., pri čemu utvrđuje da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen dana 10. listopada 2014. godine.

 

7.              Nadalje utvrđuje da je u odnosu na nepoštenu Ugovornu odredbu valutne klauzule vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

7.1.              U vezi toga utvrđuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

 

8.              U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, utvrđuje da je taj sud u skladu s odredbom članka 502.c i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za utvrđenja iz navedenog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli, u vezi čega ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

 

9.              Pri tome u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđuje i da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), ali da tuženik u ovom postupku nije tako nešto tvrdio. Osim toga, utvrđuje kako iz odredbe članka 6. Ugovora proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila kupnja vozila, iz čega da proizlazi da je tužiteljica potrošač, a da tuženik nije dokazao protivno, niti je predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima njezine promjene, kao i o rizicima fluktuacije tečaja CHF, pri čemu tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da su tužiteljici bile objašnjene pojedine Ugovorne odredbe.

 

10.              S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, pa da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo na naplatu svojih potraživanja na temelji takvih Ugovornih odredaba, već da je u skladu s odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, u nastavku teksta: ZOO), koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, dužan vratiti tužiteljici sve ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, dakle preplaćene iznose anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji je obračunat prema početnom tečaju CHF, tj. iznos od 5.817,36 eura, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dana stjecanja (plaćanja) svakog preplaćenog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženikovo ponašanje bilo nepošteno, čime je isti postao nepošteni stjecatelj utuženih iznosa.

 

11.              Pri tome utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela dana 21. veljače 2023. godine, dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

 

12.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a, usvaja tužbeni zahtjev.

 

13.              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 151. stavak 3., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

14.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

 

15.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

16.              Neosnovano tuženik sadržajem žalbe (indirektno) upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je isti do zaključenja glavne rasprave predložio da se na okolnost valjanosti spornih Ugovornih odredaba provedu odgovarajući dokazi, pa je sud prvog stupnja o ništetnosti spornih Ugovornih odredaba koje se tiču valutne klauzule pravilno prosuđivao imajući u vidu ishod spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

 

17.              Naime, iz presude tog suda poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač-Hrvatski savez u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, pa prema tome i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužiteljica pozvala u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka.

 

18.              Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna, što ima za posljedicu pravo tužiteljice na povrat (restituciju) svih onih novčanih iznosa koje je isplatila tuženiku na temelju takve ništetne Ugovorne odredbe, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe nesavjestan stjecatelj.

 

19.              Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne odredbe članka 7. Ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, a posljedično tome i zakonitost pobijane presude u odnosu na dosuđenu glavnicu i pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od njihove dospjelosti pa do konačne isplate, jer je takva odluka utemeljena na pravilnoj primjeni odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO-a.

 

20.              Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetna tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, pa je pravilno utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utuženih novčanih tražbina.

 

21.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 151. stavak 3., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

22.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

23.              Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

U Rijeci, 05. lipnja 2024. godine.

 

Predsjednica vijeća

                      Brankica Malnar v.r.