1

              Poslovni broj Gž R-81/2023-11

                                                                                                  Poslovi broj Gž R-81/2023-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda  Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.T. und N.-F. d.o.o. J., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. M. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika B. L. iz J., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. K., odvjetnici u J., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja  podnesenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovno broj 51 Pr-11/2016-62 od 31. siječnja 2023. , u sjednici vijeća 5. lipnja 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 51 Pr-11/2016-62 od 31. siječnja 2023.

 

              2.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da  se  tuženiku naloži naknaditi mu štetu u iznosu od 74.011,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 4. prosinca  2012. do isplate, te je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška (točka   I izreke). Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od  14.931,36 eur u roku od  15 dana (točka II izreke).

 

2. Protiv presude  je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19  i 80/22 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja iskaze  svjedoka  tumačio isključivo na način da zaštiti tuženika te je pojedine dijelove iskaza vadio iz konteksta i na njima temeljio bitne činjenice. U postupku da je utvrđeno da tuženik nije imao potrebna stručna znanja za izradu opisa radova, koji zaključak sud temelji isključivo na iskazu tuženika, dok zanemaruje iskaze ostalih svjedoka te ugovor o radu kojeg je tuženik sklopio, a iz kojeg proizlazi da je bio zaposlen na radnom mjestu voditelja gradnje i unutarnjeg uređenja. S obzirom na opis  tog radnog mjesta da proizlazi kako je sastavljanje opisa radova koje je potrebno izvesti u nekoj trgovini upravo posao tuženika. Naglašava da je tuženik radio kod  žalitelja dvije godine, da je zadovoljio na probnom radu, te da je prethodno  uredio oko  30 poslovnica, što zasigurno ne bi mogao učiniti da doista nije imao znanja za obavljanje tih poslova. Ukazuje na iskaz svjedokinje P. B.koja je zaposlena kod tužitelja u Odjelu ekspanzije koji je usko povezan s Odjelom gradnje i unutarnjeg  uređenja i koja je surađivala s tuženikom te naglašava da se od tuženika nije očekivalo da izrađuje projekte, a da bi morao imati stručna znanja, već da u opisu poslova  navede opisno koji radovi će se izvoditi. Osporava zaključak suda  da je tadašnji direktor tužitelja P. B. usmeno odobrio odstupanja od opisa radova te navodi da je u tom dijelu zanemaren iskaz svjedokinje P. B. koja je govorila o tome  da je za svaki iznos koji bi premašivao  500,00 eura trebalo dobiti dodatno odobrenje iz Nj., a  što je  tuženik trebao ishoditi i u slučaju troškova za prostor u Č.. Osim toga ističe da se uvijek odobrenja daju u pisanoj formi, pa da  tužitelj ne može dokazivati negativnu činjenicu o tome da u nazočnom slučaju odobrenje nije ishođeno već je tuženik bio dužan, u potkrjepu svojih tvrdnji o tome  priložiti odgovarajuću ispravu. Osporava i istinitost iskaza svjedoka S. M., vlasnika  društva N. p. d.o.o., koji je bio izvođač radova za poslovnicu u Č., uz  obrazloženje da je neuvjerljivo da bi svjedok  uvijek bio nazočan prilikom razgovora između tuženika i P. B. u svezi usmenog odobravanja naknadnih radova.

 

4. Tužitelj nadalje ističe da je opis radova kojeg je sastavljao tuženik bio sastavni dio ugovora o zakupu, da je u tom ugovoru navedeno tko snosi troškove pojedinih radova te da je trebao znati da ne postoji obveza  K. za  podmirenje troškova navedenih radova kao ni suglasnost  K. za izvođenje radova. Osim toga da nije logično da radnik za odstupanja od ugovora od oko 270.000,00 eura ne traži pisano odobrenje od nadređene osobe,  a u slučaju usmenog odobrenja da ne zatraži  naknadnu pisanu potvrdu. Navodi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi štetu koja je nastala uslijed više cijene radova po kojima je društvo N. izvodilo radove, a da usporedbom cjenika stvarno obračunate vrijednosti radova i iznosa kojeg je  obračunao izvođač radova, proizlazi da je tuženik nanio tužitelju štetu u iznosu od  252.694, 43 kn jer nije s pažnjom prosječnog čovjeka provjeravao račune izvođača, a što je bila njegova dužnost prema opisu radnog mjesta. Po mišljenju žalitelja u nazočnom slučaju se radi o pomno organiziranom dogovoru između tuženika i  društva N. kako bi to društvo ostvarilo značajnu imovinsku korist uslijed odobravanja izvođenja radova po višim cijenama,  pri čemu bi tuženik također imao određeni osobni interes. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl.  354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama,  a razlozi koji su navedeni da su proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Osim toga smatra da je počinjena i povreda postupka zbog  toga što nije uzet u obzir iskaz svjedoka M. D. koji je saslušan na ročištu održanom 15. studenoga 2017. pri čemu obrazlaže razloge zbog kojih saslušanje tog svjedoka nije predloženo do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da se nije na svim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi te da svi podnesci tuženika nisu obrazloženi podnesci. Osim toga da je sve radnje odvjetnika koje su poduzete do stupanja na snagu Tarife iz  2022. trebalo obračunati po tarifi važećoj na dan poduzimanja svake radnje.

 

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem, sve uz nadoknadu  troška  prvostupanjskog  i žalbenog postupka.

 

6. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te dodaje da je uspio u parničnom postupku radi  utvrđenja nedopuštenosti odluke tužitelja o izvanrednom otkazu ugovora o radu od  9. srpnja 2013., da je u međuvremenu i Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju tužitelja presudom pod poslovnim brojem Rev-4479/2019 od  10. siječnja 2023., iz  kojih odluka  proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi tuženik počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz onih razloga koji su predmetom raspravljanja i u ovom parničnom postupku.

 

7. Predlaže stoga  žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi  uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od  1.244,28 eura.

 

8. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio  mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi  presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca za naknadu štete, koju je, prema navodima tužitelja, počinio tuženik time što je  kao voditelj gradnje i unutarnjeg uređenja, prilikom uređenja zakupljenog prostora u Č., postupao protivno radnim zadacima i pravilima te  je odobrio plaćanje brojnih radova koji nisu bili predviđeni, dok su predviđeni radovi izvedeni sa višestruko skupljim materijalima i znatno višim cijenama od prosječnih.

 

11. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

 

-da je tuženik zaposlen kod tužitelja na radnom mjestu voditelja gradnje i unutarnjeg uređenja,

 

-da je tužitelj kao zakupnik tijekom 2012. sklopio Ugovor o zakupu s društvom K. d.d. kao zakupodavcem za prodajni prostor u Č., na adresi U. Z. F. .,

 

-da je tužitelj prema ugovoru trebao urediti prostor koji je bio predmetom ugovora o zakupu, da je dio troškova uređenja prema ugovoru trebao snositi zakupodavac te da je  izvođač radova na uređenju prostora bilo društvo N. projekt d.o.o.,

 

-da je nakon izvedenih radova  20. prosinca 2012.  otvorena tužiteljeva poslovnica u zakupljenom poslovnom prostoru,

 

-da iz Opisa radnog mjesta tuženika proizlazi da je njegova dužnost, između ostalog bila tražiti ponude od izvođača kod popravaka u trgovinama, izvršiti narudžbu radova kod obrtnika i izvođača, te provjeru računa prema ponudi uz proslijeđivanje računa u računovodstvo,

 

-da je Opis radova  izgradnje i uređenja objekata za prodajne prostore tužitelja (dalje: Opis radova) sačinjen u obliku privitka Ugovora o zakupu sklopljenog između tužitelja i društva K. d.d.,

 

-da je prema Opisu radova u poslovnom prostoru u Č. trebalo izvršiti određene radove i to: izvršiti doradu postojećih vrata na konstrukciji ulaza,  uz produženje  željeznih profila do stropa, te stavljanje pleksi umetaka i zatvaranje otvora do stropa, zatim postavljanje  tepiha u  prodajnom prostoru, zamjenu postojećih stropnih ploča novim pločama, ugradnju jednih protuprovalnih vratiju u prizemlju, servisiranje postojećih stropnih konvektora za grijanje/hlađenje te glede elektroinstalacije nabavljanje rasvjete i kompletnog elektromaterijala,

 

-da je tuženik po struci vodoinstalater te je kod tužitelja započeo s radom u studenom 2011., nakon čega je prošao određenu obuku u Nj.,

 

-da je tužitelj imao okvirni ugovor s izvođačem RKHK koji je vršio radove u poslovnicama koje su trebale biti otvorene, da je za radove u poslovnici u K. izvođač za  uređenje  angažirao podizvođača N. p. d.o.o. te da je tužitelj bio zadovoljan s izvedenim radovima,

 

-da je u ljeto 2012. tuženik radio na otvorenju  sedam do osam poslovnica pa kako je izvođač iz okvirnog ugovora bio prezauzet radovima na drugim poslovnicama, da je angažirano društvo N. p. d.o.o. za uređenje poslovnice u Č.,

 

-da je isti izvođač prije te poslovnice izvodio radove i na uređenju poslovnica u R., Z. i Z.,

 

-da su saslušani svjedoci različito iskazivali o potrebi izvođenja dodatnih radova, o upoznavanju direktora tužitelja P. B. sa potrebom izvođenja dodatnih radova te u konačnici o odobravanju radova na  uređenju poslovnice u Č.,

 

-da je dio troškova prema Ugovoru o zakupu trebalo podmiriti društvo K. d.d., ali je,  nakon što su radovi izvedeni, odbilo sudjelovati u troškovima,

 

-da između tužitelja i društva N. p. d.o.o. nije bio sačinjen pisani ugovor o izvođenju radova na poslovnici u Č.,

 

-da prema nalazu vještakinje  S.L. M., koja je nalaz izradila  devet godina nakon izvršenja prijepornih radova, nije bilo moguće pouzdano provjeriti stvarni obujam izvršenih radova, s obzirom na sve promjene koje su se u tom razdoblju dogodile u predmetnom  prodajnom prostoru.

 

12. U odnosu na suprotstavljene tvrdnje stranaka glede postojanja usmenog odobrenja za izvođenje radova koji nisu  obuhvaćeni u Opisu radova koji je sastavni dio Ugovora o zakupu, sud prvog stupnja na temelju iskaza svjedoka P. B., S. M., J. R., M. C. te P. B., ocjenjuje da su iskazi svjedoka međusobno podudarni, o djelomično nadopunjujući, osim iskaza svjedoka P. B. kojeg sud prvog stupnja ocjenjuje  istinitim samo u dijelu u kojemu je iskaz potvrđen  iskazima tuženika i ostalih svjedoka. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja utvrđuje da su postojali opravdani razlozi za  angažiranje izvođača  N. p. d.o.o. za uređenje poslovnice tužitelja u Č., jer je bilo bitno da poslovnica bude otvorena na vrijeme, do 20. prosinca 2012. Glede iskaza tuženika, sud prvog stupnja ocjenjuje istinitim iskaz u dijelu u kojem je naveo da je za svaku lokaciju on sačinjavao opis izgradnje koji je sadržavao popis radova koji su bili potrebni za uređenje svakog pojedinog prostora, te da  tuženik nije imao dovoljno stručnog znanja kako bi mogao predvidjeti koje je radove potrebno izvršiti, pri čemu tuženik nije imao podršku tužitelja kada je tražio odgovore na stručna pitanja koja su se javljala prilikom uređenja prostora. Također je ocijenjen   istinitim iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je tadašnji direktor  tužitelja P. B. bio upoznat sa svim radovima koje je izvodio izvođač N. p. d.o.o. te da je tuženik direktora  upoznavao sa svim odstupanjima i tražio njegovo odobrenje i u konačnici ishodio usmeno odobrenje za sve radove koji su izvedeni. Pritom ocjenjuje neuvjerljivim iskaz svjedoka P. B. u kojemu je, suprotno tvrdnji tuženika, izjavio da je tuženik bio dužan izvršiti samo one radove koji su bili navedeni u Opisu radova gradnje.

 

13.Na temelju  tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da  tužitelj nije dokazao da mu je tuženik kao radnik, namjerno prouzročio štetu koja je predmetom ovog postupka, a niti da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom, budući da proizlazi da su opisi izgradnje u praksi izrađivani samo kao procjena, dok su se konkretni radovi trebali utvrđivati od lokacije do lokacije, kroz komunikaciju tuženika i izvođača radova, pri čemu da je tuženik kontrolirao radove koliko je stizao s obzirom na zauzetost drugim poslovnicama koje su se istovremeno otvarale te s obzirom na njegovo stručno znanje. Glede tvrdnje tužitelja o šteti koja je nastala zbog toga što su radovi izvedeni sa skupljim materijalima i po cijenama višim od prosječnih, sud prvog stupnja ocjenjuje da u nedostatku pisanog ugovora između tužitelja i izvođača radova, nije moguće takve tvrdnje dokazati, niti je tuženik mogao utjecati na visinu računa koje je ispostavio izvođač, a koji su u cijelosti plaćeni. Isti zaključak sud prvog stupnja izvodi i u odnosu na odobravanje plaćanja noćenja i prijevoza radnicima izvođača N.p.. Glede  visine tužbenog zahtjeva, prema stajalištu suda prvog stupnja tužitelj je propustio provesti  postupak osiguranja dokaza kako bi se utvrdilo koji su radovi izvedeni i jesu li fakturirani u većem iznosu od stvarno izvršenih, budući da građevinsko vještačenje koje je u ovom postupku provedeno  devet godina nakon izvršenja narečenih radova nije moglo dati odgovor na ta pitanja.

 

14.Kako prema stajalištu suda tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta koju je prouzročio   tuženik namjerno ili zbog krajnje nepažnje, u smislu čl. 99. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/2011 – dalje  ZR/09), tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen te je tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak koji se odnosi na trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 – dalje Tarifa), u ukupnom iznosu od  14.931,36 eur.

 

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio provedene dokaze, u skladu s čl. 8. ZPP-a, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu štete od tuženika, budući da nije dokazano da mu je tuženik počinio  štetu namjerno ili zbog krajnje nepažnje.

 

16. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u nazočnom slučaju se na pravni odnos stranaka primjenjuje ZR/09, konkretno čl. 99. tog Zakona kojim je propisano da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, da ju je dužan naknaditi (stavak 1.). Dakle, tužitelj je u ovom postupku bio dužan dokazati da mu je nastala šteta određenim postupanjem tuženika te da je tuženik štetu prouzročio namjerno ili zbog krajnje nepažnje. Kako proizlazi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, u svezi izvođenja radova na uređenju poslovnice tužitelja u Č., u zgradi u vlasništvu društva K. d.d. nije sačinjen pisani ugovor između tužitelja i izvođača radova N. p. d.o.o. pa tužitelj u ovom postupku svoju tvrdnju o nastanku štete zbog toga što je tuženik odobrio plaćanje radova koji nisu bili predviđeni, a u odnosu na predviđene radove da je odobrio plaćanje radova koji su obračunati po cijenama daleko višim od prosječnih, pokušava dokazati iskazima svjedoka te sadržajem "Opisa radova izgradnje i uređenje objekata za K. prodajne prostore" koji je privitak Ugovora o zakupu sklopljenog između zakupodavca K. d.d. i zakupnika, tužitelja. Iz navedenog Opisa radova bi proizlazilo da se njime prije svega uređuje koja su prava i obveze ugovornih strana iz Ugovora o zakupu glede korištenja poslovnog prostora od strane zakupnika, glede izvođenja radova u prostoru te plaćanja troškova koji u svezi s tim nastanu. Pritom treba navesti da Opis radova nije detaljan da bi mogao poslužiti kao osnova za izvođenje konkretnih radova, ali sadrži utvrđenja o tome koji radovi će pasti na teret zakupnika, a koji na teret zakupodavca i to na način da se mjesečni iznos zakupnine umanji za iznos ulaganja (primjerice ugradnja protuprovalnih vratiju, izmjena stropnih ploča na spuštenom stropu, radovi na konstrukciji izloga, radovi na sustavu grijanja i hlađenja te ventilacije). U svakom slučaju, privitak Ugovora o zakupu je trebao biti osnova za izvođenje radova te osnova za sklapanje ugovora između tužitelja i izvođača, a kojim ugovorom bi se detaljno opisali radovi i njihova cijena, a što je u nazočnom slučaju izostalo. Stoga nema mogućnosti kvalitetne usporedbe opsega i vrijednosti fakturiranih radova od strane izvođača te navodno  ugovorenih radova, a da bi se moglo utvrditi je li tuženik doista odobrio radove koji nisu bili predviđeni, odnosno je li odobrio plaćanje radova koji su bili ugovoreni, ali po višim cijenama i sa skupljim materijalom od ugovorenih.

 

17. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nalaz koji je izrađen po nalogu tužitelja ne može biti osnova za utvrđivanje činjenica o tome koji su radovi između tužitelja i izvođača usmeno ugovoreni te koja je ugovorena cijena izvođenja tih radova. Pritom treba naglasiti da je nalaz koji je izrađen na inicijativu tužitelja bio temelj za izradu nalaza vještakinje koja je imenovana u ovom sudskom postupku, pri čemu je vještačenje provedeno devet godina nakon  izvođenja narečenih radova, a u kojem vremenskom razdoblju su se dogodile  bitne promjene u predmetnom prodajnom prostoru. Dakle, u takvoj situaciji, u nedostatku pisanog ugovora između naručitelja i izvođača radova, nije moguće pouzdano utvrditi opseg i ugovorenu cijenu pojedinih radova pa tako ni eventualna odstupanja od ugovora.

 

18. Još treba dodati da bi iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazilo da je zakupodavac prostora Konzum d.d. odbio sudjelovati u troškovima uređenja prostora, međutim, ta okolnost nije od utjecaja na pravni odnos stranaka iz ovog postupka, s obzirom na činjenicu da je između tužitelja i zakupodavca sklopljen ugovor o zakupu, kojim je i zakupodavac preuzeo obvezu plaćanja određenih troškova i to uglavnom kroz smanjenje ugovorenog iznosa mjesečne zakupnine, pa se radi o odnosu stranaka iz Ugovora o zakupu te  ispunjenju  ugovornih obveza zakupodavca prema zakupniku.

 

19. Konačno, izvođač radova je ispostavljao privremene situacije,  tužitelj je uredno plaćao račune po privremenim situacijama, izvršena je primopredaja poslovnog prostora bez primjedbi ugovornih strana iz ugovora o zakupu, štoviše tuženiku je  za 2012. isplaćena i nagrada zbog zalaganja i radnog angažmana. S obzirom na sve iznesene okolnosti, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da  tužitelj nije dokazao da  tuženik prilikom uređenja  poslovnice u Č. te prilikom odobravanja plaćanja računa nije primjenjivao pažnju prosječnog čovjeka pa da bi postupao s krajnjom nepažnjom, odnosno s namjerom da tužitelju nanese štetu pa je tužbeni zahtjev zakonito odbijen.

 

20. Odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te čl. 155. ZPP-a, s tim što se trošak odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje tuženika u skladu s važećom Tarifom. Tužitelj u tom dijelu općenito  prigovara odluci o troškovima bez navođenja konkretnih radnji, pa takvim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke o parničnom trošku.

 

21. Zbog izloženog je valjalo  žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

22. Tuženiku nije priznat trošak koji se odnosi na nagradu za sastav odgovora na žalbu, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 5. lipnja  2024.

 

 

                                                                                                                                   Predsjednica vijeća

                                                                                                                   Helena Vlahov Kozomara v.r.