1

Poslovni broj Gž R-113/2024-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-113/2024-3

             

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poliklinika A. d.o.o., Z., OIB: ....., zastupane po punomoćnici D.K. M. N., odvjetnici u OD M. i p. iz Z., protiv tuženice K.G.R. iz Z., OIB: ...., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u OD M. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj  protiv presude  Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-378/22-38 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-378/22-38 od 19. siječnja 2024. potvrđuje u točki I, II i III izreke.

II Odbijaju se zahtjevi  stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom u točki I izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od  40.309,24 eur sa zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom II izreke naloženo tužitelju naknaditi  tuženici troškove postupka u iznosu od 15.125,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od  presuđenja do isplate, u roku od  15 dana. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti, dok je točkom IV odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu.

             

2. Protiv te presude u točki I, II i III tužitelj podnosi žalbu iz svih  zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne  novine“ broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) uz prijedlog da se u tom dijelu presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz obvezu tuženice da mu naknadi troškove prvostupanjskog i  žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              3 Tuženica u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih  navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, uz naknadu troškova  žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica za razdoblje od listopada 2017. do veljače 2020. na ime štete isplati iznos od 40.309,24 eur s osnove nenaplaćenih usluga koje su kod  tužitelja obavljene,  a nisu naplaćene ili su naplaćene uz popust.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa slijedeće:

- tuženica je bila u radnom odnosu kod tužitelja temeljem Ugovora o radu  od  18. ožujka  2016. na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu doktora medicine, specijaliste interne medicine  i subspecijalističke uže struke, te na poslovima stručne ravnateljice poliklinike,

-30. travnja 2020. tužitelj je donio Odluku o  izvanrednom otkazu Ugovora o radu kojom je tuženici otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa a vezano uz zakonitost te odluke između stranaka je u obrnutim stranačkim ulogama vođen pred sudom prvog stupnja postupak pod poslovnim brojem Pr-6320/20,

- nakon prestanka radnog odnosa tuženice tužitelj je sačinio Specifikaciju za razdoblje trajanja radnog odnosa  tuženice iz čijeg sadržaja proizlazi da je uz pojedine stavke za obavljene preglede i ostale zdravstvene usluge  tužitelja navedena napomena "nema računa", "aktualni popust",  "off", "sve je besplatno ili nema računa";

- u tom razdoblju  zakonska zastupnica tužitelja bila je T. Š. dok je predsjednik Upravnog vijeća bio D. B.ujedno i direktor tvrtke koja je vlasnik tužitelja;

- financijska izvješća o poslovanju tužitelja mjesečno je radila z.z. tužitelja kada je imala na uvid  račune i ostvaren mjesečni promet te sve prihode i rashode:

-K. B. bila je voditeljica administracije koja je  primala pozive za narudžbe te naručivala pacijente i vršila raspored rada na pojedine liječnike te prema nalogu tuženice i ostalih liječnika vršila naplatu računa;

-radi vođenja evidencije pacijenata odnosno narudžbi izvršenih usluga te  naplate istih tužitelj je imao  program u kojem je u sustavu ISSA vodio medicinsku dokumentaciju pacijenata kao svojevrsne kartone pacijenata u koje je osnovne podatke upisivao administrator a nakon toga  šifrom ulazi liječnik i potpisuje karton, nalaz i sve pretrage koje su obavljene, dok je  u sustavu LUCEED pristup imao administrator i u tom sustavu su izdavani računi u koji tuženica nije imala pristup, s time da je administratorica račun formirala prema uputama liječnika odnosno pretežno prema uputama i nalozima tuženice;

-po zaprimanju narudžbe u sustav ISSA administratorica je u front desk unosila narudžbu, odnosno pregled ili pretragu koju treba obaviti sa očekivanim trajanjem a po obavljenom pregledu tuženica i ostali liječnici naveli bi što je od pregleda napravljeno i taj je nalaz printan na centralnom printeru, koji podaci se prebacuju u sustav LUCEED zbog zaštite prava pacijenata, a račun se formira prema podacima iz sustava  narudžbi i prema cijeni iz cjenika usluge, a ukoliko je bilo još pregleda izvan narudžbe to je bilo uneseno, tako da je i tuženica podatke o pregledu i pretragama unosila putem svoje šifre u sustav ISSA iz kojeg su se generirali podaci na  front desku sustava LUCEED  kojem je imala pristup administratorica i temeljem toga izdala račun;

 

              7. Sud prvog stupnja analizirajući iskaze stranaka i saslušanih svjedoka utvrđuje da   z.z. tužitelja T. Š. tvrdi da je samo ona imala ovlaštenje odobravanja popusta tako da liječnici bez prethodne konzultacije s njom  na to nisu bili ovlašteni. Povremeno se dešavalo  da su je liječnici pitali za odobrenje popusta kada bi se to iskomuniciralo. Mjesečno je vršila analizu  financijskog poslovanja tužitelja, ali nije printala račune tako da nije u tom razdoblju primijetila nekoliko stotina računa sa odobrenim aktualnim popustima, jer ona ima sumarni pregled poslovanja kao vrstu usluga. Tek nakon što je tuženici prestao radni odnos vršila je pregled pojedinih računa i vidjela da su odobreni popusti odnosno nisu naplaćene usluge za pojedine pacijente. Predsjednik upravnog vijeća  D.B. nije joj dao nalog da se odobri neki popust, s time da između nje i tuženice nije postojao dogovor usmeni ili pismeni da bi ova imala ovlaštenje nenaplatiti  određene usluge odnosno djelomično ih naplatiti ili odobriti popuste, a ona popuste za pacijente koji su navedeni u priloženoj Specifikaciji nije odobrila niti ima saznanja da bi tuženica za to imala odobrenje nekog drugog. Kod provjere financijskog poslovanja tužitelja na mjesečnoj ili drugoj razini u to vrijeme nije bila praksa da se ulazi u karton pacijenta i provjerava da li je sve naplaćeno. Uobičajena praksa bila je da administrator račun sačini na temelju nalaza liječnika jer se znalo dogoditi da pacijent osim pretrage na koju je naručen obavi i još neku dodatnu pretragu pa liječnik o tome obavijesti administratora i on na temelju toga izda račun. Tek naknadno je u razgovoru sa administratorom saznala da  bi tuženica došla do nje i dala joj nalog da određeni pregled ne naplati ili da odobri popust jer je pacijent npr.  kolega sa R. ili iz neke druge bolnice,  srodnik ili poznanik tuženice,  pa tako nisu naplaćene usluge predstojniku Zavoda i njegovoj supruzi, kolegici liječnici, učiteljici u  osnovnoj školi koju pohađaju djeca tuženice, direktorici jedne firme koja se bavi medicinskim uslugama i ostalima. Iz iskaza svjedoka  D. B. predsjednika  Upravnog vijeća tužitelja utvrđuje  da je  tuženica bila zadužena ne samo za specijalističke preglede i zahvate već i za  organizaciju medicinskog i administrativnog osoblja te vođenje brige o razvoju tužitelja koji je imao plan postati najbolja privatna poliklinika za gastroenterološke bolesti,  tako da je ona predlagala planove razvoja tužitelja, liječnike poliklinike i vanjske suradnike s kojima  je surađivala, nove usluge i proizvode tužitelja kao i opremu koju bi tužitelj trebao kupiti kako bi ostvario zacrtane ciljeve. Isto tako da je osmislila i  z.z. tužitelju predložila proceduru vezanu uz naplatu izvršenih usluga. Cijene usluga određuje direktorica u formi cjenika koji je objavljen na službenim stranicama tužitelja te u materijalnom obliku kod administratora, a liječnici ne mogu samostalno  određivati cijene usluga niti odobravati popuste ili odlučiti da se naplata neke usluge neće izvršiti. Ovlaštenje odnosno odobrenje za popuste imala je direktorica dok on takvo ovlaštenje nije imao niti je  tuženici odobrio davanje popusta na usluge koje su predmet spora. On je u par navrata zamolio z.z. tužitelja da ona odobri  popuste za neke poslovne partnere, a ukoliko nje nije bilo onda je u nekoliko navrata za to zamolio tuženicu, te rekao da  to naknadno iskomunicira sa direktoricom.

 

              8. Iz iskaza K. B. voditeljice administracije utvrđuje da je ona bila ovlaštena i radila poslove izdavanja i naplate računa, a podatke  u LUCKEED program za naplatu računa unosila je na temelju narudžbe i po obavljenom pregledu prema navodima liječnika ukoliko je još neka intervencija izvršena, tako da je točno znala što se naplaćuje. Eventualni popusti odobravali su se prema  naputku njezinih nadređenih, odnosno liječnika, a  tuženica je  bila njoj nadređena. Napomene da se nešto ne naplati ili da se odobri popust stajale su u failovima pacijenata a nekad je to usmeno komunicirano tako da ona ne zna točan broj tih naputaka s obzirom da se radi o razdoblju od više godina. Odobrenje od strane z.z. tužitelja imala je rijetko  uglavnom u komercijalne svrhe, ostali liječnici zaposleni kod  tužitelja nisu imali čestu praksu za umanjenje ili nenaplaćivanje usluga dok je većinu tih naputaka davala tuženica. Od ravnateljice joj nisu bile dane posebne upute tako da je ona račun formirala prema onom što je bilo navedeno u sustavu i što bi joj tuženica odnosno liječnici rekli i prema njihovom naputku. Dozvoljava mogućnost da bi neki pacijent došao na pregled i da mu se ne izda račun što ona nekada nije znala, a nekada je znala ili bi joj bilo rečeno da ne izda račun, što ona nije provjeravala sa  z.z. tužitelja budući je tuženica bila ravnateljica i ona je postupala po njenim nalozima.

 

              9. Nadalje iz iskaza svjedoka V. B. M. koja je radila kao anesteziolog kod tužitelja u razdoblju od 2018. do početka  2022.  utvrđuje da ista  nije imala posebna saznanja o postupku naplate i izdavanje računa, već da je jedino molila tuženicu da za neke pacijente koji su bili u teškoj situaciji ili ukoliko bi se radilo o kolegama njenu uslugu ne naplati, s time da je njezin rad bio plaćen u cijelosti. Iz iskaza svjedoka M. K.koja je bila vanjski suradnik kao  gastroenterolog  utvrđuje da ona nije sudjelovala u formiranju računa niti eventualnih popusta za obavljanje usluge pacijentima niti govorila administratoru što bi račun trebao sadržavati tako da nema  saznanja o načinu eventualnih popusta koji su odobravani. Poznate su joj mogućnosti da se npr. nekom  pacijentu ne obavi naručeni pregled jer se utvrdi da je prethodno  potrebno obaviti neke druge pretrage, pa se ta usluga  kako se nije obavila niti ne naplati, ali  to bi se iskomuniciralo sa administratorom, s time da ona svoje pacijente i usluge  nije obavljala  bez naknade ili sa popustom.

 

              10. Iz iskaza tuženice utvrđuje da  je  bilo situacija kada se računi vezani uz usluge za rodbinu liječnika ili prijatelje odnosno poslovne partnere nisu izdavali ili su se izdavali uz popuste ali da je to uvijek bilo uz prethodni dogovor sa  B. i z.z. tužitelja, s time da su bile moguće situacije da je pacijent naručen a da iz objektivnih razloga ta usluga nije izvršena tako da ista ne bi bila niti  naplaćena. Potvrdila je da    za sve račune koji su navedeni u Specifikaciji temeljem koje tužitelj potražuje od nje naknadu štete jeste  ona odobrila, ali prema prethodnom dogovoru, a da je o tome između njih postojao usmeni dogovor, a ne pismeni u kojem bi bile navedene situacije odnosno osobe  kojima bi to moglo biti odobreno. Upravo zbog toga da  su išla mjesečna financijska izvješća iz kojih je bio  vidljiv mjesečni prihod te koliki je bio popust i to je bilo kumulativno navedeno za nju i ostale liječnike. Za sve aktualne popuste, stavke "nema računa" ili "nema stavke na računu" imala je odobrenje vlasnika i z.z. tužitelja s time da  ona nikada nije upisala u ISSA sustav "sve je besplatno" ili "off". Ukoliko je navedeno da  "nema računa" tada da se  možda radilo o pacijentima u specifičnim situacijama kada je npr. dijagnosticiran karcinom pa mu se ne bi naplatilo, odnosno izdao račun, nekada se radilo o psihičkim bolesnicima koji su repetativno dolazili ili bi pacijent došao samo na kontrolni pregled radi pojašnjenja kada nije  bilo nikakvih indikacija  za kontrolni pregled, pa nije trebalo ništa  naplatiti, i tada bi ona sve to iskomunicirala sa  administratoricom. Taj dogovor se nije odnosio na svakog pacijenta ponaosob, već načelan dogovor i uvijek na mjesečnoj razini tako da je imala puno povjerenje od vlasnika i z.z. s time da su u odnosu na prihode i rashode imali redovite sastanke na kojima joj nikada nije ukazano da bi postupala krivo niti je upozoravana da ne daje  odobrenja za  popuste odnosno ne naplati određene račune.

 

11. Iz takvih navoda stranaka i svjedoka te sadržaja priložene dokumentacije sud prvog stupnja u bitnom zaključuje da je z.z. tužitelja kroz cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa  tuženice svaki mjesec radila  financijska izvješća o poslovanju tužitelja tako da je imala uvid u izdane račune, ostvaren mjesečni promet, prihode i rashode, te ne prihvaća njen iskaz kao uvjerljiv u dijelu u kojem navodi da nije znala  na popuste u spornim računima (stavka "aktualni popust") pa da tuženica za to nije imala njezino odobrenje. Ovo posebno iz razloga što je potvrdila da je u excel tablici vodila evidenciju odobrenih popusta, pa prihvaća uvjerljivim iskaz  tuženice u dijelu u kojem navodi da je imala njeno odobrenje za sve popuste. Ne prihvaća  vjerodostojnim niti iskaz svjedoka D. B., u dijelu kojim tvrdi da tuženica nije imala odobrenje za davanje popusta ili nenaplaćivanja usluga z.z. tužitelja jer smatra neživotnim i nelogičnim da bi u tako dugom razdoblju određene usluge bile nenaplaćivane. Utvrđuje nadalje da je z.z. tužitelja  svaki mjesec vršila kontrolu financijskog poslovanja i o tome obavještavala predsjednika Upravnog vijeća  ujedno kao vlasnika društva koje je vlasnik tužitelja, a da  nikada tuženici nije na to prigovoreno niti joj  ukazivano na određene propuste u postupanju. Slijedom toga zaključuje da  tužitelj nije dokazao da bi tuženica prilikom odobravanja popusta i nenaplaćivanja određenih usluga postupala protupravno, pa da bi na taj način namjerno ili krajnjom nepažnjom izazvala štetu tužitelju kao svom poslodavcu,  pa da bi  bila u obvezi naknaditi tu štetu,  tako da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 107. st. 1.  Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14,127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR). Stoga odbija  tuženi zahtjev tužitelja, a o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a uz odgovarajuću primjenu  odredbi  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23; dalje Tarifa) i obvezuje  tužitelja naknaditi tuženici  troškove  zastupanja.

 

              12. Protivno tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je za njeno donošenje iznio valjale i jasne razloge  tako da je presudu moguće ispitati. Isto tako nije utvrđeno da bi bila počinjena koja  od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              13. Žalbene tvrdnje tužitelja u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i u svezi s tim pogrešnu primjenu materijalnog prava u bitnom se svode na analiziranje iskaza svjedoka i tuženice, uz apostrofiranje pojedinih dijelova iskaza iz kojih  izvodi zaključak da potvrđuju kako tuženica nije imala  odobrenje z.z. tužitelja za bilo koji od popusta odnosno neizdavanja računa navedenih u  Specifikaciji prema kojem tužitelj potražuje od tuženice naknadu štete u utuženom iznosu.

 

              14. Relevantno je i prema mišljenju ovoga suda, kao što tužitelj i navodi u žalbi da li je tuženica imala odobrenje za takvo postupanje prilikom naplate izvršenih zdravstvenih usluga kod tužitelja i ukoliko jeste tko joj je dao odobrenje i jesu li dogovoreni kriteriji za takvo postupanje te da li je tuženica prilikom odobravanja popusta postupala u skladu s dogovorenim kriterijima. U konkretnom slučaju teret dokaza o protupravnom postupanju tuženice i odobravanju popusta odnosno ne izdavanje računa za pojedine usluge protivno dogovoru jeste na tužitelju. Naime,  prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR-a radnik koji na radu ili u svezi s radom, namjerno ili krajnjom nepažnjom uzrokuje štetu poslodavcu dužan je tu štetu i naknaditi. Dakle, bitni element za naknadu štete tužitelju jeste protupravno postupanje tuženice, odnosno njena namjera ili krajnja nepažnja prilikom naplate usluga zbog kojih je  manje naplaćen utuženi iznos. Protivno tvrdnjama tužitelja isti s obzirom na rezultate dokaznog postupka nije dokazao takvo postupanje tuženice. Navedeno iz razloga što  iz iskaza z.z. tužitelja T. Š. kao ravnateljice te D.B. kao predsjednika Upravnog vijeća, ujedno direktora tvrtke koja je vlasnik tužitelja, proizlazi da sa tuženicom nisu bili usmeno ili pismeno dogovoreni jasni kriteriji na koje bi se osobe i situacije odnosila mogućnost odobravanja popusta ili ne naplate određenih pruženih usluga. Ne proizlazi niti da bi tuženica koja je uz posao liječnika obavljala i poslove stručne ravnateljice poliklinike za odobravanje popusta i ne naplatu usluga svaki put trebala posebno odobrenje direktorice. Ovo iz razloga što i ovaj sud cijeni dijelom kontradiktorne navode iz iskaza za z.z. tužitelja u kojima poriče da bi tuženica imala njezino odobrenje za bilo kakve popuste, dok s druge stranke tvrdi da  su je liječnici pitali za odobrenje popusta i da se to povremeno dešavalo, ali da to nisu oni  računi koji su navedeni u specifikaciji. Nadalje, kontradiktorne su i daljnje tvrdnje da  D, B, nije imao nikakve ovlasti za odobravanje popusta ili neplaćanja računa ali ukoliko bi je zamolio ako je to bilo razumno ona bi to odobrila s time da nije određeno navela u kojim je to situacijama bilo i za koje pacijente. D.B. je potvrdio da   doista  nije imao za to ovlaštenje ali da je u nekoliko navrata zamolio z.z. tužitelja da odobri popuste za neke poslovne partnere, a ukoliko nije bilo nje da je direktno tuženicu zamolio da odobri popust a da naknadno to iskomunicira sa z.z. tužitelja. Dakle, iz navedenog proizlazi da su ovlaštene osobe  tužitelja odobravale popuste ili nenaplatu računa za  određene pacijente (poslovne partnere, kolege i dr.) i da su očito usmeno to iskomunicirale sa  tuženicom koja je potom naloge davala administratorici prilikom izdavanja računa. Međutim, nisu određeno naveli o kojim bi se osobama radilo niti  po kojim bi se kriterijima popust odobrio pa da  tuženica to ne bi poštivala i postupala protivno njihovim nalozima. Iz navedenog valja zaključiti da je između njih postojao odnos međusobnog povjerenja, odnosno načelni dogovor da  ista može odobriti popuste ili određene beneficije prilikom naplate pruženih usluga jer ju vezano uz to  evidentno nisu posebno kontrolirali. Naime, z.z. tužitelja je potvrdila da je pregled računa odnosno financijskog poslovanja tužitelja vršila na  mjesečnoj razini, da je imala sumarni pregled poslovanja kao  vrstu usluga, da je vodila evidenciju popusta, koje je ona  odobravala i njihov popis vodila u excel tablici te da ju administratorica nikada nije upozorila na eventualne nepravilnosti prilikom naplate već da je to bilo nakon prestanka radnog odnosa tuženice. Analizu poslovanja radila je na temelju podataka iz programa LUCKEED odnosno na temelju računa a imala je uvid u sve izdane račune, ali ih nije printala. Svaki mjesec bi "pritisla gumb" i došla do podataka o mjesečnom prometu, a iz financijskog  izvješća bili su razvidni svi mjesečni prihodi i troškovi s time da su prihode činili sve izdani računi, a ukoliko račun nije bio izdan ona to nije mogla vidjeti jer  joj to nije nigdje  blinkalo: Jedna od stavki bila je navedena kao "aktualni popust" i imala je saznanja o tome koliko je bilo odobrenih popusta.

 

              15. Dakle,  protivno tvrdnjama tužitelja iz navedenog proizlazi da  su u mjesečnim izvješćima bili navedeni svi računi koji su ponaosob navedeni u Specifikaciji i temeljem koje tužitelj potražuje štetu od tuženice,  da se radilo o razdoblju od  preko tri i pol godine te o znatnom novčanom iznosu,  pa u situaciji kada je z.z. tužitelja vodila posebnu tablicu o aktualnim popustima u kojoj su trebali biti prikazani i svi popusti odnosno nenaplaćene usluge barem po visini iznosa, tada ukoliko je tužitelj smatrao da  tuženica postupa protivno usmenom dogovoru koji su postigli prilikom zasnivanja radnog odnosa, tada je  logično da ju se na to upozori odnosno ukaže.. Međutim,  tužitelj ne tvrdi  niti to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka da bi istu bilo kada upozoravao da odobrava popuste mimo dogovorenih odnosno uobičajenih kriterija, odnosno da bi se radilo o nerazumnim iznosima. Dapače, proizlazilo bi da je njihova suradnja trajala u razdoblju od gotovo četiri godine i da su se problemi pojavili nakon izbijanja  Corone kada je došlo do poremećaja u poslovanju i smanjenju broja pacijenata. Iz navedenog i prema mišljenju ovoga suda proizlazi pravilnim  zaključak suda prvog stupnja da  tužitelj na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tuženica postupala namjerno ili krajnjom nepažnjom prilikom odobravanja popusta odnosno nenaplate pojedinih usluga  tužitelja pa da bi time nanijela štetu u navedenom iznosu. Ovo unatoč tome što doista ne proizlazi da bi za svaki račun naveden u Specifikaciji ona imala odobrenje z.z. tužitelja koja je bila ovlaštena za odobravanje popusta,  ali ne proizlazi  niti da bi tužitelj odredio jasne kriterije prema kojima bi tuženica mogla odobriti popuste. Stoga proizlazi da je na  njihov zahtjev, kako z.z. tužitelja tako i predsjednika Upravnog vijeća, odobravala popuste i uz njihovo saznanje jer nije bila upozoravana na eventualne nepravilnosti pri takvom postupanju.

 

              16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je  tužbeni zahtjev odbio jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 107. st. 1. ZR-a.

 

              17. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime,  troškovi zastupanja tuženice na ime sastava podnesaka koje tužitelj citira u žalbi su i prema mišljenju ovoga suda bili u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a potrebni za vođenje postupka jer  se  tuženica istima očituje na  dotadašnji tijek postupka i provedene dokaze te dostavlja odluke donesene u postupku koje su stranke vodile u obrnutim stranačkim odlukama, a što je relevantno i za predmetni postupak (Tbr.8. toč. 3. Tarife).

 

              18. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci i presuda suda prvog stupnja  potvrđena u pobijanom dijelu.

 

              19. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka nisu osnovani jer  tužitelj nije uspio sa  žalbom, dok se  kod troška sastava odgovora na  žalbu ne radi o potrebnom trošku, pa je odlučeno kao u točki II izreke presude (članak 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

              20. Navedena presuda u točki IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

 

U Rijeci, 5. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković v.r.