Poslovni broj: Gž-2631/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-2631/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB:…, sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-792/2023-33 od 10. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 4. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-792/2023-33 od 10. travnja  2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđuje se ništetnom dio odredbe pod točkom 7. 2. Ugovora o kreditu, broj: 9011044980 sklopljenog dana 27. veljače 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika M. P. iz V. pod brojem OU-173/06-1, prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika), važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a sve temeljem valutne klauzule u CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.262,40 € zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.650,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2024. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.650,00 eura do iznosa od 2.100,00 eura, kao neosnovanim.

 

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti  dijela odredbe pod točkom 7. 2. Ugovora o kreditu, broj: 9011044980 sklopljenog dana 27. veljače 2006., a solemniziranog kod javnog bilježnika M. P. iz V. pod brojem OU-173/06-1, koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnove valutne klauzule.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

 

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

 

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

              - da su tužitelj i tuženik zaključili 27. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011044980 sklopljenog dana 27. veljače 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika M. P. iz V. pod brojem OU-173/06-1, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 32,000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita na rok otplate kredita od 120 mjeseci za adaptaciju stambenog prostora;

- da iz odredbe čl. 7. st. 2. predmetnog Ugovora proizlazi da se kredit u iznosu od 32.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, dok u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je od 2006.-2014. radio kao p. u Srednjoj školi V. za ekonomsku grupu predmeta, a obiteljsku kuću koju je napravio iz kredita koristio je isključivo za stanovanje sebe i svoje obitelji i istu nije iznajmljivao nikome niti je ista korištena u bilo kakve poslovne svrhe za obavljanje neke djelatnosti, a radilo se o ugovoru o kreditu u kojem ugovoru nije mogao svojevoljno mijenjati ništa jer u tom slučaju ne bi dobio kredit;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj više platio vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora iznos od  5.262,40 € više od utvrđenog početnim otplatnim planom, a što je razvidno iz tabelarnog prikaza (str. 115-118 spisa) i zaključka sudskog vještaka (str. 119 spisa), a isto tako u dopunskom usmenom očitovanju ostao je cijelosti kod danog nalaza odgovorivši tuženiku da je nalaz izradio sukladno zadatku koji je dobio od suda.

 

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i prvostupanjski sud da temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe točke 7.2. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta jer se radi o tome da tuženik nije tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je odlučio kao u izreci pod točkom I.

 

9. Prema tome, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Stoga, kako je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO), prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke.

 

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

11. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

13. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. U tom smislu neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika da je u neravnopravnom položaju na tržištu te da se pogoduje jednoj ugovornoj strani dok drugu i sve druge sudionike i građane stavlja u neravnopravan i lošiji položaj od tužitelja. Naime, tužitelj je u neravnopravnom položaju jer sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti tečaja.

 

14. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode da se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita jer je ne samo diplomirani ekonomist već je u vrijeme podizanja i korištenja kredita predavao cijelu grupu ekonomskih predmeta kao profesor u srednjoj školi što ga čini stručnjakom u ekonomiji odnosno području ekonomije, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi ekonomist trebao razumjeti, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužitelj ekonomist po zanimanju ne oduzima mu to svojstvo, te nije u pravu tuženik kada smatra da zbog toga nije prosječni potrošač, jer posjedovanje ekonomskih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita.

 

15. Isto tako, u odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor

i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni s time da je podneskom od 14. veljače 2024. odustao od saslušanja predloženog svjedoka.

 

16. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula  zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

17. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Dakle, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču te potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

 

18. Iako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, pogrešno žalitelj ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, jer potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, a što tuženik nije učinio.

 

19. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetna i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

 

20. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP i očitovanjem vještaka na prigovore tuženika, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, te je vještak dopunskim usmenim očitovanjem na ročištu 12. ožujka 2024. na koje tuženik nije pristupio, otklonio prigovore tuženika iz podneska od 25. veljače 2024. navodeći da je utjecaj kamatne stope na izračun visine s osnova pretplaćene tečajne razlike isključen te je posebno iskazana visina kamatne stope, a posebno tečajna razlika koja je predmet spora. Isto tako, vještak je posebno naglasio da je izvršio uvid u podnesak tuženika od 25. veljače 2024. te je izričito i decidirano naveo da je pismeni nalaz i mišljenje izrađen sukladno danom zadatku od suda, dok su prigovori pravne prirode o kojima odlučuje sud. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni navodi da je iznos koji se odnosi na promjenu tečaja na iznos koji se odnosi na promjene kamatnih stopa je u zastari, trebao biti izuzet iz obračuna na što je tuženik cijelo vrijeme ukazivao jer je vještak posebno računao tečajnu razliku koja je predmet ovog spora.

 

21. U odnosu na žalbene navode da bi se za pravičnu i pravilnu ocjenu u konkretnom slučaju jedino bilo ispravno ovaj kredit usporediti sa drugim kreditom koji je sadržavao drugu valutnu klauzulu, valja reći da pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takve prijedloge tuženika jer je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine te potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Stoga su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na visinu tužiteljeve tražbine neosnovani.

 

22. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav precizan i jasan zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik paušalno iznosio navedeni prigovor jer prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

 

23. Osim toga, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača, što tužitelj nije ništa stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju i što ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike". Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

 

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

 

25. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

 

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 6. srpnja 2023., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok dok su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

27. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je ugovor o kreditu koji je predmet postupka sklopljen 5. listopada 2006., a osiguran hipotekom od 11. listopada 2006. te da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje u ovom postupku dok prvostupanjski sud presudu temelji na Direktivi 93/13 čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, valja reći da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da bi se temeljila na Direktivi 93/13, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

 

28. Osim toga, žalitelju valja reći vezano za prigovore da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja RH Europskoj uniji, da i prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, slijedom čega pozivanje žalitelja na praksu suda EU nije odlučno niti relevantno za konkretan predmet.

 

29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 5.262,40 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

 

30. Odluka o parničnom trošku tužitelja donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.650,00 € kao pod točkom III. izreke.

 

31. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio parnični trošak imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te popisane radnje od strane punomoćnika tužitelja na koje je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022 – dalje: Tarifa/12) priznajući samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

 

33. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

 

U Zagrebu 4. lipnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.