- 1 -              III Kž-3/2024-8

 

 

 

 

 

Broj: III Kž-3/2024-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u Vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. predsjednika Vijeća te Perice Rosandića, Ileane Vinja, Žarka Dundovića i Ratka Šćekića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. V., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. studenoga 2023. broj I Kž-197/2023-22, u sjednici održanoj 4. lipnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog B. V.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba optuženog B. V. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. studenoga 2023. broj I Kž-197/2023-22 odbijene su žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. V. kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku od 16. ožujka 2023. broj K-31/2022-24 kojom je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11. i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora dvadeset pet godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. travnja 2021. pa nadalje. Tom prvostupanjskom presudom optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. stavka 1. KZ/11., koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava dok za to postoji potreba, ali ne dulje od tri godine. Također, od optuženika je, na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11., trajno oduzet kuhinjski nož dužine 31 cm i duljine oštrice 17,5 cm koji se ima uništiti.

 

2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku B. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje ili podredno preinači i optuženiku izrekne blažu kaznu“.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu odbije kao neosnovanu.

 

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 490. stavkom 2. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/22.), spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici vijeća su, na temelju članka 475. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/24.) izviještene stranke iako to nisu zahtijevale, jer je vijeće ocijenilo da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari. Sjednica je održana u prisutnosti optuženog B. V., čija prisutnost je bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, u skladu s člankom 475. stavkom 7. ZKP/24., a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i branitelja optuženika odvjetnika B. K., u skladu s člankom 475. stavkom 3. ZKP/24.

 

6. Žalba optuženika nije osnovana.

 

6.1. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22., navodeći da „u drugostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da su isti u znatnoj mjeri proturječni“, iako, osim te paušalne tvrdnje, ne obrazlaže u čemu bi se ta postupovna povreda sastojala.

 

6.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, međutim, nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upućuje žalitelj, a ni neka druga povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/24.

 

6.3. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz „čl. 468. st. 3. u vezi čl. 458. st. 5. ZKP/08“, optuženik vidi u „izostanku upute o pravu na žalbu na drugostupanjsku presudu“. U pravu je žalitelj kada tvrdi da je izostala uputa o pravnom lijeku u drugostupanjskoj presudi, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju protiv drugostupanjske presude dopuštena žalba trećestupanjskom sudu na temelju članka 490. stavka 1. točke 1. ZKP/22. Međutim, ta povreda nije bila od utjecaja na presudu, jer je drugostupanjska presuda strankama uredno dostavljena, a optuženik je, putem branitelja, iskoristio svoje zakonsko pravo na podnošenje žalbe. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/22., na koju neosnovano ukazuje optuženik u žalbi.

 

6.4. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj u bitnom ističe da tijekom postupka „nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva sa kvalifikatornom okolnosti iz članka 111. točke 2. KZ/11., koja se odnosi na dob i teže tjelesne smetnje oštećenika“. Tvrdi da „pokojni R. V. bio je pokretan i samostalno je odlazio u trgovinu i u gostionicu, a što je u svome iskazu potvrdio i njegov šogor I. P..“ pa dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o tome da je žrtva bila posebno ranjiva zbog svoje dobi od 74 godine i težih tjelesnih smetnji u vidu oštećene funkcije srca koje je radilo s kapacitetom od 30 %, visokog tlaka i opstruktivne bolesti pluća. Osim toga, optuženik tvrdi da je postupao u nužnoj obrani jer da je „oštećenik inkriminirane zgode prvi uzeo kuhinjski nož duljine 31 cm, te počeo verbalno prijetiti optuženiku“, da je „isti krenuo na optuženika i prednjim dijelom noža porezao istog po ruci“, da bi mu optuženik nakon toga oduzeo nož i „u tri do četiri navrata zadao udarce nožem jer se bojao za svoj život i život svoje djece“. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi nije obrazloženo.

 

6.5. Nasuprot žalbenom prigovoru optuženika, sve odlučne činjenice su tijekom postupka pravilno i potpuno utvrđene. Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su izveli pravilan zaključak da su u ponašanju optuženika kritične zgode ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11.

 

6.6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u inkriminirano vrijeme postupao u nužnoj obrani braneći se od, ranije opisanog, istovremenog protupravnog napada žrtve, a o čemu su prvostupanjski i drugostupanjski sud dali valjane i jasne razloge. Sudovi s pravom nisu prihvatili takvu obranu optuženika kao vjerodostojnu, budući da o postojanju bilo kakve ozljede optuženika, a pogotovo one koja bi bila prouzročena napadom žrtve nema niti jednog dokaza, tim više što i sam optuženik navodi da nije tražio liječničku pomoć. U prilog tome ide i nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. sc. B. D. iz kojeg proizlazi da je, s obzirom na intenzitet i težinu ozljeda žrtve, osobito ubodne rane na desnoj strani leđa u predjelu prsišta s ubodnim prijelomom osmog desnog rebra, moglo doći i do samoozljeđivanja optuženika. Osim toga, pravilno sudovi zaključuju da nije ni životno ni logično da bi otac optuženika koji je u dobi od 74 godine, srčani bolesnik, sa kapacitetom rada srca od 30 % i otežanog disanja radi opstruktivne bolesti pluća, nasrnuo na optuženika kao četrdesetogodišnjaka, znatno jačeg i snažnijeg od njega, a zbog čega bi se optuženik trebao braniti. Da optuženik ne govori istinu, sudovi pravilno zaključuju i iz dijela njegove obrane kada govori o tome da je nož ostavio na kuhinjskom elementu, iako je tijekom očevida isti pronađen na drvenom stoliću u dnevnom boravku, kao i iz njegove obrane u kojoj navodi da je žrtvu udario nožem tri ili četiri puta, a da si je ostale ozljede sam zadao jer za takvu tvrdnju nema uporišta u dokaznom postupku, kako to pravilno zaključuju sudovi. Ovo tim više što iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je žrtva, među ostalim, zadobila i tzv. obrambene ozljede. To ukazuje na to da je žrtva pokušala od optuženika oduzeti nož kojim je napadnuta. Također, tvrdnja optuženika da je ocu zadao udarce nožem jer se bojao za svoj i život svoje djece je, i po mišljenju ovoga suda, u cijelosti nevjerodostojna. Naime, iz iskaza svjedokinje Z. V., bivše supruge optuženika, proizlazi da je pokojni R. V. bio u dobrim odnosima s bivšom snahom i unucima, da su bili u redovitom kontaktu i dovodila mu je djecu. To ide u prilog pravilnom zaključku sudova da žrtva nije imala razloga nauditi svojim unucima, kako to neosnovano tvrdi optuženik.

 

6.7. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da „nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva sa kvalifikatornom okolnosti iz članka 111. točke 2. KZ/11., koja se odnosi na dob i teže tjelesne smetnje oštećenika.“

 

6.7.1. Naime, da je žrtva bila posebno ranjiva zbog svoje dobi u korelaciji s težim tjelesnim smetnjama sudovi su pravilno zaključili prvenstveno iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka iz kojeg proizlazi da je R. V. bio u dobi od 74 godine, teški srčani bolesnik s oštećenom funkcijom srca koje je radilo kapacitetom od 30 %. Osim toga, bolovao je od kronične opstruktivne bolesti pluća zbog čega mu je disanje bilo otežano i teško se kretao, odnosno bilo mu je otežano samostalno funkcioniranje. Nadalje, i ispitani svjedoci I. P., Z. V. i M. K. potvrđuju da je R. V. bio lošeg zdravstvenog stanja, da je koristio pumpicu za lakše disanje, da se nije mogao sagnuti da si zaveže obuću, da je teško hodao, brzo se umarao, da mu je bio problem silaziti niz stepenice zbog čega mu je bila potrebna pomoć, kako za nabavku kućnih potrepština, tako i za odlazak liječniku. Slijedom iznijetoga, pravilan je zaključak sudova da je žrtva tempore criminis bila posebno ranjiva zbog svoje dobi i težih tjelesnih smetnji pa je kazneno djelo, protivno navodima žalbe, pravilno kvalificirano kao kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11.

 

6.8. Pobijajući odluku suda o kazni optuženik navodi da je „sud precijenio značaj pogrešno utvrđenih otegotnih okolnosti, a podcijenio značaj olakotnih okolnosti“, međutim, u tome nije u pravu.

 

6.8.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju ovdje treba primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela u smislu odredbe članka 47. KZ/11. Sudovi su optuženiku, i po mišljenju ovoga trećestupanjskog suda, pravilno  cijenili sve, u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi istaknute, kako olakotne, tako i otegotne okolnosti. Kao olakotno mu je pravilno cijenjen njegov prijašnji život u smislu ranije neosuđivanosti, kao i okolnost da je tempore criminis njegova ubrojivost bila smanjena. Uz pravilno cijenjene olakotne okolnosti sudovi su otegotnim pravilno cijenili iskazanu upornost i visoki stupanj kriminalne volje u počinjenju kaznenog djela u vidu mnogobrojnih ozljeda koje je optuženik zadao žrtvi, pri čemu su neki ubodi nožem bili takvog intenziteta (proboj osmog rebra) da su mogli dovesti i do savijanja oštrice noža. Optuženiku je pravilno cijenjeno otegotnim i ponašanje nakon počinjenja djela, odnosno ostavljanje očevog tijela zaključanog u sobi više dana sve do dolaska policije, laganje susjedima da je otac u bolnici očito s ciljem da prikrije počinjeno djelo. To, uz činjenicu da nije radio već se uzdržavao od očeve mirovine, ukazuje na njegovu brutalnost i bezosjećajnost, kako to pravilno zaključuju sudovi.

 

6.8.2. Pritom treba reći da je prvostupanjski sud pravilno odbio cijeniti olakotnom okolnost da je optuženik otac dvoje maloljetne djece. To je drugostupanjski sud i prihvatio, jer optuženik s djecom, prema iskazu njegove bivše supruge Z. V., nije održavao kontakte, niti je plaćao za njihovo uzdržavanje, a to, uostalom, ni optuženik nije osporavao. Također, iskazano kajanje optuženika s pravom nije cijenjeno olakotnim, jer kazneno djelo nije priznao pa se kajanje ne može cijeniti kao odmak optuženika od prouzročenog neprava, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud. Okolnost da je optuženik naknadno pokušao suicid također nije okolnost koja bi trebala biti cijenjena olakotnom jer je pokušaj suicida učinjen nakon višednevnog skrivanja očevog tijela i tek nakon što je optuženik shvatio da mu je policija na vratima kuće i da ga traži kao počinitelja terećenog kaznenog djela.

 

6.9. Slijedom iznijetoga, kazna dugotrajnog zatvora 25 godina, i prema ocjeni ovog trećestupanjskog suda, primjerena je svim okolnostima konkretnog slučaju te ličnosti počinitelja i upravo tom kaznom će se u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, odnosno utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

 

7. Budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/24. pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/24.

 

Zagreb, 4. lipnja 2024.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  dr. sc. Marin Mrčela, izv. prof., v.r.