1

Poslovni broj Gž-478/2024-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-478/2024-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

          P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan u pravnoj stvari tužiteljice D. L. iz B., OIB: ...., zastupane po punomoćniku M.C., odvjetniku u V., protiv tuženika A. b. d.d. Z., iz Z., OIB: ...., kojeg zastupaju punomoćnici iz OD K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-170/2023-14 od 11. siječnja 2024., 4. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-170/2023-14 od 11. siječnja 2024.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 477,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki II. izreke mu je naloženo nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.967,38 eura  sa zateznom kamatom od 11. siječnja 2024.  do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

2. Protiv presude je  žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

3. U žalbi navodi da se presuda ne može ispitati u dijelu u kojem je kamata dosuđena kao da je žalitelj nesavjestan stjecatelj, pri čemu ukazuje na sudsku praksu u sličnim slučajevima u kojima je ugovor kojega su sklopile stranke u sporu proglašen ništetnim u sudskom postupku. U tim slučajevima da je zatezna kamata dosuđena od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana stjecanja.

4. Navodi da je tijekom postupka isticao da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice koja se vodila povodom kolektivne zaštite potrošača, jer da se u toj parnici utvrđivala apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primjenjivati na pojedini ugovorni odnos.

5. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, ističe da do 1. siječnja 2014. kada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza tuženika definirati parametre promjene kamatne stope, pa da je očito da ugovorna odredba iz čl. 4. ugovora o kreditu nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio obvezan postupati sukladno Zakonu o bankama te Zakonu o kreditnim institucijama koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ona može mijenjati. Tvrdi da su i tuženik i tužiteljica bili svjesni činjenice da je tržište promjenjivo i da postoji rizik od recesije, ali da su unatoč navedenom se izričito suglasili o uvođenju kamatnih klauzula, zbog čega je tužiteljica mogla razumno očekivati povećanje, ali i eventualno smanjenje ugovorene kamatne stope. Glede visine tužbenog zahtjeva, navodi da i pod pretpostavkom da je odredba ugovora o kreditu u tom dijelu doista ništetna, da se ne bi mogla primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je početno ugovorena, jer bi to značilo da je ugovorena fiksna kamatna stopa, već da bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa koju je tuženik mijenjao tijekom trajanja ugovora, pri čemu bi referentna kamatna stopa bila stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, primjerice za kredite u kunama. Smatra da bi u tom slučaju tužiteljica imala pravo samo na razliku između takve kamatne stope i stope koja je mijenjana odlukama tuženika tijekom trajanja ugovora.

6. Osporava i pravo na zakonske zatezne kamate od datuma od kojeg je tuženik stekao iznose koje tužiteljica potražuje, budući da prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) kod primjene instituta stjecanja bez osnove, u slučaju kada je stjecatelj pošten, zatezne kamate se vraćaju od dana podnošenja zahtjeva pa kako do 1. siječnja 2014. nije postojala zakonska obveza tuženika definirati parametre promjene kamatne stope, da je jasno da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pa da bi tužiteljici eventualno mogle biti priznate zakonske zatezne kamate tek od trenutka podnošenja tužbe. Tvrdi da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 323. ZOO-a koja se odnosi na posljedice ništetnosti te pojašnjava da ništetnost ima učinak ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, ali da niti jedan od sudionika obveznog odnosa ne može o ništetnosti pouzdano zaključivati prije pravomoćne odluke suda o ništetnosti. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku jer da je primijenjena Odvjetnička tarifa koja je stupila na snagu 5. studenoga 2023., a da je trebalo primijeniti Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje u postupku.

7. Tuženik stoga predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Prije svega treba navesti da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.  458. ZPP-a te se  presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 477,31 eura sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužiteljica platila prema Ugovoru o kreditu sklopljenom  između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora 17. travnja 2007., te  kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa.

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 17. travnja 2007. ugovoren iznos kredita od  11.000,00 CHF s rokom vraćanja od sedam godina, da je početna kamatna stopa  iznosila  5,10% godišnje, da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata  mijenjao kamatnu stopu te da je kredit isplaćen 1. svibnja 2014. Također je utvrđeno da je u čl.  4. Ugovora navedeno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope sukladno  Odluci o kamatnim stopama S. b. d.d., (prednika tuženika).

12. Prema stajalištu suda prvog stupnja, postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje promjenljive kamatne stope je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije određena niti je odrediva, s obzirom na činjenicu da tužiteljica nije mogla znati u kojem smjeru će se tijekom trajanja ugovora kamatna stopa kretati, te da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Stoga da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07, 79/07 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom  Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od  4. srpnja 2013. utvrđeno da je  tuženik u razdoblju od  10. rujna 2003. do  31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je  ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa,da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor  ništetan sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom ukazuje na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Glede ništetnosti ugovornih odredbi, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine'' broj  35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje ZOO) ocjenjuje da su narečene odredbe ugovora protivne prisilnim propisima pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa čija  visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja. Nadalje ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare tužiteljičine tražbine, uz obrazloženje da je podnošenjem tužbe Udruge radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, protiv osam banaka, prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je zastara počela iznova teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe (prvostupanjska odluka je u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog  trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2019.,  zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a od dospijeća najstarije tužiteljičine tražbine do trenutka podnošenja tužbe.

              14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev, a o parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužiteljici priznat trošak  zastupanja odvjetnika, trošak vještačenja te sudska pristojba za tužbu i presudu, u ukupnom iznosu od 1.967,38 eura.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenljivu kamatu, ništetne.

 

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom,  koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja  obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem,  uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve  kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe  je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl.  502. c propisano da se fizičke i  pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati  na pravno  utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika,  povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je  tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

17. S obzirom na tako propisani domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi  tužitelja Udruga protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

 

18. Naime, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od  4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od  10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenljive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Tuženik je u  ovom pojedinačnom sporu bio ovlašten dokazivati da se o prijepornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Međutim iskaz svjedokinje koja je po prijedlogu tuženika na  te okolnosti  saslušana, nije potvrdio   takve  navode tuženika.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     

 

20. Utoliko su bez osnove žalbeni navodi tuženika u kojima iznosi svoje viđenje tog pravnog pitanja te kojima se poziva na Opće uvjete ugovora koji bi trebali biti sastavni dio svakog pojedinačnog ugovora o kreditu.

 

21. Pravilno je stoga i stajalište suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat iznosa razlike između ugovorne kamate koju je tužiteljica isplatila u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja, pri čemu tužiteljici pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose  tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

22. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost  ugovora  ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost,  o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od  31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., proizlazi da je tada  prekinuta zastara te od najstarije tražbine tužiteljice nije protekao zastarni rok. Tužba tužiteljice je podnesena 24. svibnja 2019., pa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe (13. lipnja 2014.) do podnošenja tužbe također nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, što znači da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim takav prigovor tuženika.

 

23. Zakonita je i odluka o parničnom trošku: Tužiteljica je uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je  trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za  rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje: Tarifa/2023).

 

24. Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da je glavna rasprava zaključena 30. studenoga 2023., da se o troškovima odlučuje u presudi (čl. 164. st. 4. ZPP-a) te da je u skladu sa Tbr. 52.  stavak 3. Tarife /2023, primijenjena Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme  donošenja odluke o trošku.

 

              25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a

 

U Rijeci, 4. lipnja 2024.

 

 

                                                                                                                       Sutkinja

                                                                                                         Milena Vukelić-Margan