VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 166/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ž. iz G., koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika „O. Z.“ d.d., kojeg zastupa punomoćnik Ž. E., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž- 1445/10-3 od 16. studenog 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P - 161/09-10 od 16. ožujka 2010., u sjednici održanoj

24. rujna 2014.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 26.328,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 11. listopada 2006. do isplate.

Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku iznos od 7.375,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku, kao i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Tuženik pri tom zahtijeva trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica opisno ukazuje u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnika osiguranja iz sklopljenog ugovora o osiguranju života u korist treće osobe na isplatu osiguranog iznosa po nastanku osiguranog slučaja.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće odlučne činjenice:

da je sad pok. suprug tužiteljice J. Ž., kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, dana 26. lipnja 2006. sklopio sa tuženikom, kao osigurateljem ugovor o osiguranju života, gdje je u ponudi za osiguranje života kao korisnika za slučaj smrti naveo A. Ž.,

da je sad pok. suprug tužiteljice J. Ž. dana 20. lipnja 2006. sa H. S. d.d. sklopio ugovor o kreditu, u kojem je tužiteljica sudužnik kredita, te u kojem je kao sredstvo osiguranja navedena polica životnog osiguranja prenesena (vinkulirana) u korist H. S. d.d., do potpune podmire tražbine iz sklopljenog ugovora o kreditu (o čemu je osiguratelj uredno obaviješten), koja tražbina nije podmirena, te

da je sad pok. suprug tužiteljice J. Ž. smrtno stradao dana 11. listopada 2006. u prometnoj nezgodi.

U naprijed navedenom činjeničnom utvrđenju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, smislu odredbe čl. 981. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO), pod osiguranjem života u korist treće osobe smatra se ugovor o osiguranju života kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja da će osiguranu svotu isplatiti osobi koju on odredi. Osoba koju ugovaratelj odredi stječe svojstvo korisnika osiguranja, što znači da stječe neposredan i samostalan zahtjev prema osiguratelju za isplatu osigurnine. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, pravilno nižestupanjski sudovi ističu da se u ovom slučaju pravo na korist ne ostvaruje na temelju nasljednog prava (tužiteljice kao zakonske nasljednice osiguranika). I u okolnostima kada su za korisnike osiguranja određeni nasljednici ugovaratelja osiguranja, oni svoj zahtjev prema osiguratelju ne temelje na nasljednom pravu, već na odredbama ugovora o osiguranju. Tek u okolnostima ako ugovaratelj osiguranja za slučaj smrti ne odredi korisnika ili ako odredba o određivanju korisnika ostane bez učinka zbog opoziva, ili zbog odbijanja određene osobe, ili iz kojega drugog uzroka, a ugovaratelj osiguranja ne odredi drugog korisnika, osigurani iznos pripada ugovaratelju osiguranja, što znači njegovim nasljednicima (čl. 988. ZOO-a).

U konkretnom slučaju riječ je o zalogu police osiguranja života u smislu odredbe čl. 980. ZOO-a. Policu je založio ugovaratelj osiguranja kao jamstvo vjerovniku za otplatu kreditnog duga, pa založni vjerovnik (u konkretnom slučaju H. S. d.d. S.) zadržava svojstvo korisnika osiguranja do otplate osigurane tražbine ili do isteka roka na koji je polica založena.

Naime, kada su kod zalaganja subjektivnih imovinskih prava u smislu odredbe čl. 298. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV), tražbina – zalog kao i tražbina koja je osigurana založnim pravom dospjeli za ispunjenje, založni vjerovnik je u smislu odredbi čl. 334. st. 3. i čl. 335. st. 1. ZV-a ovlašten i dužan učiniti što je potrebno da bi tražbina bila ispunjena, te tako i zahtijevati od dužnika da mu ispuni založenu tražbinu prema pravilima o ostvarivanju prava na namirenje (čl. 334. st. 4. ZV-a). S druge strane, od trenutka kada je neka tražbina založena, dužnik te tražbine zaloga (konkretno osiguratelj koji je uredno obaviješten o zalaganju police određenom vjerovniku) je dužan u naprijed navedenim pretpostavkama ispuniti tražbinu založnog vjerovnika (konkretno u smislu pravnog odnosa iz odredbe čl. 980. ZOO-a do visine osigurana svote). Dakle, u ovim okolnostima pravo na prvenstvenu isplatu ima založni vjerovnik u čiju je korist polica osiguranja vinkulirana, pa osiguratelj osigurani iznos ne može isplatiti drugoj osobi bez suglasnosti založnog vjerovnika.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje se podnositelj revizije poziva u reviziji. Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbio kao neosnovanu.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila potrebna radi vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 24. rujna 2014.