- 1 -              Rev-738/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-738/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz R., OIB … , zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u R., protiv tuženika I.-I. N. d.d. Z., OIB … , zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. j.t.d. iz R., radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-938/2023-2 od 26. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-21/2023-4 od 10. svibnja 2023., u sjednici održanoj 29. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika se odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova povodom odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja koja glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku I.-I. N. d.d. Z., OIB: … , da tužitelju D. K. iz R., OIB: … , na ime izgubljene zarade stečenim bez osnove u razlici plaće za razdoblje od 1.5.2014. do 31.3.2017., isplati bruto iznos od 14,466,87 eura[1]  /109.000,62 kn sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje tekućom do 1.8.2015., po stopi od 8,14% godišnje od 1.8.2015. do 31.12.2015., po stopi od 8,05% godišnje od 1.1.2016., po stopi od 7,88% godišnje od 1.7.2016., po stopi od 7,68% od 1.1.2017., po stopi od 7,41% od 1.7.2017., po stopi od 7,09% od 1.1.2018. do 30.6.2018., po stopi od 6,82% godišnje od 1.7.2018 do 31.12.2018., po stopi od 6,54% godišnje od 1.1.2019. do 30.6.2019., po stopi od 6,30% godišnje od 1.7.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11% godišnje od 1.1.2020. do 30.6.2020., po stopi od 5,89% godišnje od 1.7.2020. do 31.12.2020., po stopi od 5,75% godišnje od 1.1.2021. do 30.6.2021., po stopi od 5,61% godišnje od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49% godišnje od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31% godišnje od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50% godišnje od 1.1.2023. do 30.6.2023., a nadalje po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja teče:

- na iznos od 720,57 eura / 5.429,13 kn od 15.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 691,39 eura / 5.209,32 kn od 15.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 647,45 eura / 4.878,20 kn od 15.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 602,32 eura / 4.538,16 kn od 15.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 502,87 eura / 3.788,85 kn od 15.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 512,89 eura / 3.864,34 kn od 15.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 510,80 eura / 3.848,64 kn od 15.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 514,10 eura / 3.873,47 kn od 15.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 512,75 eura / 3.863,34 kn od 15.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 557,68 eura / 4.201,81 kn od 15.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 507,54 eura / 3.824,04 kn od 15.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 563,58 eura / 4.246,32 kn od 15.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 592,40 eura / 4.463,47 kn od 15.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 570,70 eura / 4.299,98 kn od 15.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 730,11 eura / 5.501,04 kn od 15.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 686,58 eura / 5.173,08 kn od 15.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 621,81 eura / 4.685,03 kn od 15.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 588,05 eura / 4.430,68 kn od 15.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 553,16 eura / 4.167,82 kn od 15.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 570,53 eura / 4.298,67 kn od 15.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 417,13 eura / 3.142,89 kn od 15.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 529,18 eura / 3.987,10 kn od 15.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 683,81 eura / 5.152,21 kn od 15.04.2016. pa do isplate.

- na iznos od 110,50 eura / 832,58 kn od 15.05.2016. pa do isplate,

- na iznos od 107,66 eura / 811,16 kn od 15.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 120,66 eura / 909,14 kn od 15.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 110,55 eura / 832,93 kn od 15.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 109,23 eura / 823,01 kn od 15.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 127,20 eura / 958,36 kn od 15.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 122,02 eura / 919,36 kn od 15.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 110,42 eura / 831,95 kn od 15.03.2017. pa do isplate,

- na iznos od 106,40 eura / 801,66 kn od 15.04.2017. pa do isplate,

 

u roku od osam dana, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.083,22 eura/ 68.437,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. svibnja 2023. do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana.“

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 4410/2023-2 od 17. siječnja 2024. podnosi tuženik zbog pravnog pitanja:

 

„Pripada li radniku u radnom odnosu plaća za faktično obavljeni redovni rad na određenim poslovima koje je radnik obavljao, ili plaća koja je ugovorena, a bez obzira na vrijednost obavljenog rada (koja se razlikuje, odnosno manja je od one koju poslodavac redovno plaća za isti rad drugim radnicima, na istim poslovima)?“

 

3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili da se ukine, uz naknadu parničnih troškova.

 

4. Tuženik podnosi reviziju temeljem čl. 382. st. 1. i 2. Zakon o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

 

5. Odgovorom na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika i predlaže da se revizija odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom 14.466,87 € na ime razlike plaće za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 31. ožujka 2017. tijekom kojeg je obavljao poslove radnog mjesta „Viši operater proizvodnih procesa 2“ (koeficjent složenosti poslova 2,60) koji poslovi su složeniji od poslova na radnom mjestu „Operater proizvodnih mjesta 1“ (koeficjent složenosti poslova 1,75) za koje poslove je tužitelju, prema sklopljenom ugovoru o radu isplaćena plaća.

 

8. Pobijana presuda ispitana je samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

9. S obzirom na sadržaj pravnog pitanja za koje je dopušteno podnošenje revizije spornim proizlazi pripada li radniku naknada plaće isključivo prema ugovoru o radu i njime ugovorene visine plaće za radno mjesto za koje je sklopljen ugovor o radu, ili prema plaći koju isti poslodavac isplaćuje radnicima koji rade / obavljaju poslove na koje je poslodavac rasporedio tužitelja a koje je poslove po nalogu poslodavca tužitelj obavio.

 

10. Tuženik u reviziji navodi da pravno shvaćanje pobijane presude odstupa od pravnih shvaćanja revizijskog suda (Revr 303/2018-2 od 21. travnja 2020., Revr 106/07-2 od 30. svibnja 2007., Revr 2035/2015-3 od 16. siječnja 2019., te prakse viših sudova).

 

11. S obzirom na razdoblje na koje se odnosi zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknade plaće primjenjuju se odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR/09) i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 - dalje: ZR/14).

 

12. Za odgovor na postavljeno pravno pitanje mjerodavan je čl. 5. st. 1. ZR/09 koji je sadržajno identičan čl. 7. st. 1. ZR/14 a glasi:

 

Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

 

13. Pitanje određivanja plaće regulirano je čl. 82. ZR/09 (na isti način i čl. 90. ZR/14) prema kojem:

 

Poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom.

 

Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika, dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu.

 

Ako plaća nije određena na način određen stavkom 1. i 2. ovoga članka, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću.

 

Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

 

14. Nadalje, čl. 92. ZR/14 je propisano:

 

Plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada.

 

Plaća i naknada plaće isplaćuju se u novcu.

 

Ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

 

Plaća i naknada plaće su, u smislu ovoga Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

 

15. Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj prema nalogu poslodavca (tuženika) tijekom razdoblja koje je obuhvaćeno tužbom obavljao poslove koji su opisani kao poslovi radnog mjesta „Višeg operatera proizvodnog procesa 2“ za koje poslove se dodatno osposobio prije nego ga je poslodavac rasporedio na obavljanje tih poslova.

 

16. Međutim poslodavac (tuženik) i radnik (tužitelj) nisu sklopili dodatak ugovora o radu kojim bi ugovor o radu uskladili prema faktično obavljenom radu niti su za obavljanje takve vrste poslova ugovorili visinu plaće, već je tuženik tužitelju vršio isplatu plaće za obavljeni rad prema sklopljenom ugovoru o radu za radno mjesto „Operater proizvodnih procesa 1“.

 

17. Imajući u vidu prethodno citirane odredbe ZR proizlazi odgovor na postavljeno pravno pitanje:

 

Radniku za obavljeni rad pripada plaća koju poslodavac isplaćuje za rad koji je radnik obavio prema nalogu poslodavca – plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad (čl. 82. ZR/09 / čl. 90. ZR/14).

 

Stoga, ako je poslodavac radniku naložio da obavlja poslove koji su u opisu poslova drugog radnog mjesta u odnosu na naziv i opis poslova za koje je sklopljen ugovor o radu, a radnik je po nalogu poslodavca te poslove i obavio, radniku pripada plaća koju poslodavac isplaćuje za poslove koje je radnik obavio.

 

18. Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje iznijeto u odlukama ovoga suda (Rev 3629/2019-5 od 18. svibnja 2019. - prethodna ukidna odluka u ovom sporu, Rev 2088/2019 od 13. srpnja 2022., Revr 925/17-2 od 2. svibnja 2018. i Revr 704/14-2 od 2. prosinca 2014.).

 

19. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima tvrdi da pravno shvaćanje pobijane odluke odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (odluke citirane u toč. 10. obrazloženja isti nisu osnovani.

 

19.1. Ovo iz razloga što je rješenje Revr 303/2018-2 od 21. travnja 2020. kojim je kao nedopuštena odbačena revizija tužiteljice u sporu koji se vodio protiv istog tuženika (poslodavca) kao i u ovoj parnici, donijeto u odnosu na drugačija činjenična utvrđenja u odnosu na ovaj slučaj. Naime, iz obrazloženja ove odluke proizlazi da u tom sporu tužiteljica nije dokazala da bi obavljala poslove koji bi ulazili u opis poslova drugog radnog mjesta u odnosu na radno mjesto za koje je imala sklopljen ugovor o radu.

19.2. Predmet Revr 106/07-2 od 30. svibnja 2007. se odnosi na slobodu ugovaranja visine otpremnine radnika te iz tog razloga nije usporediv u odnosu na konkretnu situaciju u ovom predmetu u kojem nije utvrđeno da bi tužitelj i tuženik slobodno ugovorili da tužitelj za manju plaću (koja mu pripada ugovorom o radu) obavlja rad koji ulazi u opis drugog radnog mjesta za koje je inače predviđena veća plaća.

 

19.3. Predmetu Revr 2035/2015-3 od 16. siječnja 2019. također ne koincidira u odnosu na konkretan slučaj jer se u tom predmetu radi o zahtjevu za isplatom plaće nakon donošenja odluke o smanjenju plaće koju odluku radnik nije pobijao.

 

20. Slijedom navedenog, revizija tužitelja je odbijena te je temeljem čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke.

 

21. Kako trošak sastava odgovora na reviziju nije trošak potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

 

Zagreb, 29. svibnja 2024.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Goranka Barać-Ručević, v.r.