- 1 -              Rev-720/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-720/2024-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Josipa Turkalja člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T., iz Đ., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u O., protiv tuženice A. b. d.d. Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-454/2022-3 od 27. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2375/2019-24 od 17. ožujka 2022., na sjednici održanoj 29. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-454/2022-3 od 27. travnja 2023., i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2375/2019-24 od 17. ožujka 2022., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-454/2022-3 od 27. travnja 2023., potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2375/2019-24 od 17. ožujka 2022., kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.014,84 kn te na temelju više plaćenog zbog razlike u tečaju za valutu CHF u iznosu od 23.411,56 kn te troškove parničnog postupka u iznosu od 12.558,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim u izreci presude.

 

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2614/2023-2 od 10. siječnja 2024. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-454/2022-3 od 27. travnja 2023., u odnosu na pitanja:

 

„1. Je li u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava proširiti primjenu kolektivne presude i na tuženika koji nije bio parnična stranka u tom postupku (Slavonska banka d.d. Osijek)?

 

2. Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“

 

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ali samo zbog drugooznačenog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

7.1. U postupku koji je prethodio reviziji u dokaznom postupku je prvostupanjski sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplate u odnosu na početno ugovorenu kamatu i tečaj na dan isplate kredita, ali je odbio po prijedlogu tuženice saslušati svjedokinju S. P., djelatnicu tuženice koja je sudjelovala u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koju je tuženica predložila radi dokazivanja tvrdnji da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

 

7.2. Prvostupanjski sud je, obrazlažući razloge zbog kojih navedeni dokaz nije proveo, naveo sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u kolektivnom sporu (poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), koji se vodio i protiv tuženice, smatrajući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, „jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača“, te je u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem predloženog svjedoka.

 

7.3. Drugostupanjski sud je prihvatio navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda te je naveo da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u pravomoćnim odlukama za zaštitu kolektivnih interesa utvrđene ništetnim, pa prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a pri tome se pozvao i na odluku ovoga suda broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

8. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP) te je stoga ovaj sud razmotrio drugostupanjsku presudu samo u pogledu pitanja zbog kojeg je revizija podnesena.

 

9. U reviziji stranka treba određeno naznačiti važno pravno pitanje ili temeljno ljudsko pravo zbog kojeg je dopuštena uz oznaku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je revizija dopuštena, te jasno navesti razloge zbog kojih smatra da je revizija osnovana uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka (čl. 389. d st. 1. ZPP).

 

10.1. Tuženica pitanjem naznačenim u reviziji osporava pravilnost primjene odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 - dalje: ZZP), pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je odgovorno pristupila tužitelju i istog potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te je na navedenu okolnost predložila saslušati svjedokinju Senku Pavličić, djelatnicu tužene, koja je sudjelovala u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

 

10.2. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njeno pravo na procesnu ravnopravnost, te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP i čl. 81. st. 4. ZZP.

 

11.1. Članak 81. ZZP glasi:

 

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je kako se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

 

12.1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

12.2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“.

 

13. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

14. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

15. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

16. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

 

„...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti....Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.)....U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

 

17.1. Nadalje, Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d., protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka-podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

 

17.2. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

 

18. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi na odluke donesene u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.

 

19. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, te čl. 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnica revidentice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidentice, a to i stoga što je člankom 502.c ZPP propisano da se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite, ali nije određeno da tuženica ne bi bila ovlaštena dokazivati različito činjenično stanje.

 

20. Iz navedenih razloga ovaj sud, reafirmira pravno shvaćanje već izraženo u odlukama ovoga suda (Rev-81/2023-2 od 21. veljače 2023., Rev-558/2023 od 8. studenoga 2023. i dr.), slijedom čega odgovor na pitanje postavljeno u reviziji glasi:

 

„Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.“.

 

21. U konkretnom slučaju tuženica je predložila saslušati radnicu S. P., upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je radnica banke maksimalno odgovorno pristupila tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

 

22. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 391. st. 7. ZPP.

 

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 29. svibnja 2024.