- 1 -              Poslovni broj: Usž-1135/2023-3

Poslovni broj: Usž-1135/2023-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. N. iz B., Republika Srbija, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prava na razmjerni dio starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2481/21-11 od 13. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2024. 

p r e s u d i o   j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2481/21-11 od 13. srpnja 2022.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/20-03/06030936420, URBROJ: 341-99-06/2-20-9738 od 10. ožujka 2021.

2.              Rješenjem tuženika od 10. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: UP/I 140-02/16-03/06030936420, URBROJ: 341-25-06/2-16-117539 od 4. studenoga 2020. kojim je tužitelju priznato, počevši od 1. lipnja 2008., pravo na razmjerni dio starosne mirovine na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 14/01.; u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 1.316.60 kn mjesečno.

3.              Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj iscrpno iznosi kronologiju postupka, ali ne navodi razloge osporavanja presude. 

4.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7.              Iz spisa predmeta proizlazi da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 27. studenoga 2008. Prvostupanjsko rješenje od 4. studenoga 2020. doneseno je nakon što je rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-02/16-03/06030936420, URBROJ: 341-99-06/2-16-5110 od 24. listopada 2016. poništeno rješenje Područne službe u Z., broj spisa: 572223 od 23. svibnja 2016. kojim je tužitelju priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine, počevši od 1. ožujka 2015. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja datuma priznavanja prava. Prvostupanjskom je tijelu dana uputa da u ponovnom postupku zatraži objašnjenje od srpskog nositelja mirovinskog osiguranja o razlozima dostave zahtjeva za priznavanje prava na mirovinu Područnoj službi tek 24. kolovoza 2015. kao i dostavu preslike zahtjeva te da na temelju činjenica koje će utvrditi odluči o datumu priznavanja prava na razmjerni dio starosne mirovine tužitelja.

8.              U ponovljenom je postupku prvostupanjskim rješenjem od 4. studenoga 2020. tužitelju priznato pravo s danom 1. lipnja 2008. s obrazloženjem da je s tim danom tužitelj ispunio uvjete za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine prema članku 30. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07., 35/08., 121/10., 130/10. – pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.; u daljnjem tekstu: ZOMO) i članku 32. stavcima 1. i 4. ZOMO-a. Visina mirovine utvrđena je sukladno člancima 75. do 80. ZOMO-a.

9.              Iz spisa proizlazi da je tužitelj 27. studenoga 2008. nadležnom nositelju mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji podnio zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja prema Ugovoru.

10.              U konkretnom je predmetu sporan datum priznavanja prava. Tužitelj smatra da mu je trebalo priznati pravo od 16. lipnja 2006., a ne od 1. lipnja 2008. kako je učinjeno osporenim rješenjem.

11.              Prvostupanjski je sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku (koje tužitelj u tijeku spora nije doveo u sumnju).

12.              Polazeći od činjenice da je tužitelju prestalo osiguranje 16. lipnja 2006., a imajući na umu datum podnošenja predmetnoga zahtjeva, 27. studenoga 2008., prvostupanjski je sud zakonitim ocijenio datum od kojega je tužitelju osporenim prvostupanjskim rješenjem priznato pravo u Republici Hrvatskoj, ističući da je datum priznanja prava na razmjerni dio starosne mirovine određen sukladno članku 32. stavku 3. ZOMO-a jer se ostvarenje prava veže za ispunjavanje uvjeta za ostvarenje prava (članak 30. ZOMO-a). Prvostupanjski sud ističe da je tužitelju prestalo osiguranje 16. lipnja 2006. te da je predmetni zahtjev za priznanje prava podnesen 27. studenoga 2008. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pravo priznato u skladu s člankom 32. stavkom 3. ZOMO-a od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva (1. prosinca 2008.) i za šest mjeseci unatrag (1. lipnja 2008.).

13.              Ocjenjujući osnovanost žalbe valja poći od članka 32. stavka 3. ZOMO-a, mjerodavnog u konkretnom slučaju, kojim je propisano kada se pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga idućeg dana nakon prestanka osiguranja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

14.              Imajući na umu da je datum prestanka osiguranja tužitelja 16. lipnja 2006., a datum podnošenja predmetnog zahtjeva 27. studenoga 2008. (koje činjenice tužitelj ne osporava), valja zaključiti da je zahtjev ponesen po proteku šest mjeseci od prestanka osiguranja, slijedom čega je u konkretnom slučaju najraniji datum priznavanja prava mogao biti 1. lipnja 2008., kako je i određeno osporenim rješenjem javnopravnog tijela.

15.              Slijedom iznesenog, smatrajući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude ni po kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.), odlučiti kao u izreci. 

U Zagrebu 29. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić, v.r.