Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: Gž-955/2021-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-955/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D K iz S, OIB:…, zastupan po Odvjetničkom društvu V i P iz R, protiv tuženika E&S B d.d. R, OIB:…, zastupan po Odvjetničkom društvu M, K & P iz Z, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-532/2020-29 od 18. lipnja 2021., u sjednici održanoj 29. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-532/2020-29 od 18. lipnja 2021. se potvrđuje.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:
" I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 44.026,03 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
- na iznos od 8,84 kn od 06.09.2006.g. do isplate
- na iznos od 32,84 kn od 06.10.2006.g. do isplate
- na iznos od 1,17 kn od 11.11.2006.g. do isplate
- na iznos od 736,02 kn od 17.02.2010.g. do isplate
- na iznos od 118,94 kn od 05.03.2010.g. do isplate
- na iznos od 166,13 kn od 14.04.2010.g. do isplate
- na iznos od 175,33 kn od 07.05.2010.g. do isplate
- na iznos od 256,64 kn od 08.06.2010.g. do isplate
- na iznos od 363,00 kn od 09.07.2010.g. do isplate
- na iznos od 269,53 kn od 10.08.2010.g. do isplate
- na iznos od 468,75 kn od 08.09.2010.g. do isplate
- na iznos od 398,39 kn od 12.10.2010.g. do isplate
- na iznos od 337,47 kn od 06.11.2010.g. do isplate
- na iznos od 508,60 kn od 07.12.2010.g. do isplate
- na iznos od 670,45 kn od 12.01.2011.g. do isplate
- na iznos od 39.513,96 kn od 27.01.2011.g. do isplate
koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja u iznosu od 1.530,43 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od:
- kn 10,28 od 30.12.2006.g. do isplate
- kn 9,57 od 13.01.2007.g. do isplate
- kn 24,78 od 06.02.2007.g. do isplate
- kn 16,59 od 17.03.2007.g. do isplate
- kn 15,20 od 04.04.2007.g. do isplate
- kn 83,54 od 05.05.2007.g. do isplate
- kn 0,01 od 02.06.2007.g. do isplate
- kn 85,62 od 07.06.2007.g. do isplate
- kn 0,02 od 02.07.2007.g. do isplate
- kn 0,12 od 02.08.2007.g. do isplate
- kn 429,73 od 16.10.2007.g. do isplate
- kn 106,75 od 06.11.2007.g. do isplate
- kn 0,08 od 02.12.2007.g. do isplate
- kn 115,40 od 20.12.2007.g. do isplate
- kn 84,88 od 04.01.2008.g. do isplate
- kn 27,52 od 13.02.2008.g. do isplate
- kn 0,04 od 02.03.2008.g. do isplate
- kn 0,03 od 02.05.2008.g. do isplate
- kn 80,13 od 15.05.2008.g. do isplate
- kn 108,14 od 02.07.2008.g. do isplate
- kn 96,20 od 05.08.2008.g. do isplate
- kn 0,17 od 02.09.2008.g. do isplate
- kn 86,12 od 03.09.2008.g. do isplate
- kn 0,17 od 02.10.2008.g. do isplate
- kn 35,77 od 04.10.2008.g. do isplate
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.809,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18.06.2021.g. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana".
2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu što su ga zaključile parnične stranke, a kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF). Stečeno bez osnove je razlika zbog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom davanja kredita.
5.1. Tuženik je istakao prigovor radi prebijanja u odnosu na anuitete koji su bili manji zbog pada tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom davanja kredita.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) 7.8.2006.,
- da je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio 47000 CHF, protuvrijednost u kunama,
- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 580,15 CHF, prema srednjem tečaju tuženika za CHF,
- da je tuženik kredit otplatio 26.1.2011.
7. Prvostupanjski je sud pobijanu odluku donio pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača koji se vodio, pored ostalog, i u vezi ugovornih odredaba ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odnosi se na valutnu klauzulu po kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF), a koje su ugovore banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima, u koje spada i vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.
7.1. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 koja je u odnosu na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a bila je povodom revizije i predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2221/18.
7.2. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno, za ovaj slučaj relevantnim odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP 03).
7.3. Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda prvostupanjski sud je temeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, sve s obzirom na činjenicu da se tužitelj na te odluke pozivao, kao i odredbi članaka 118. u vezi članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14 i 110/15, dalje ZZP 14) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prvostupanjski je sud ukazao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-3142/2018 po kojem u pojedinačnim postupcima (kao što je ovaj, opaska drugostupanjskog suda) nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ništetne, osim ako nije riječ o nekim okolnostima koje bi isključivale vezanost na navedenu odluku, a takvih ovdje nema.
8. No, pored navedenog, prvostupanjski je sud naveo i da je odredbom članka 84. ZZP 03 bilo propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a prvostupanjski sud utvrđuje i zaključuje da je odredba članka 7. predmetnog Ugovora, koja se odnosi na valutnu klauzulu uočljiva i jasna, ali u suštini ne i razumljiva, jer prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo poznato da je uz ugovorenu valutnu klauzulu vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa je rizik intervalutarnih promjena neusporedivo veći, pa kako o tome tužitelj nije bio informiran to je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja i proizvelo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Na temelju financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio koliko bi tužitelj, otplaćujući kredit, bio dužan platiti tuženiku manje da se tečaj CHF nije povećavao u odnosu na početni, a u skladu s kojim vještačenjem je tužitelj povećao svoj tužbeni zahtjev, pa je takav zahtjev prvostupanjski sud prihvatio temeljeći svoju odluku na odredbama članaka 296. stavak 1., 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) po kojima je u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Na dosuđene svote prvostupanjski je sud dosudio i zatezne kamate i to od dana stjecanja, na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, a zbog nesavjesnog postupanja tuženika.
10. Prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio ukazujući i na shvaćanje Vrhovnog suda RH (Građanskog odjela) od 30.1.2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva zastara teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena odnosno na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
11. Prvostupanjski je sud utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina u vezi s kojom je istakao prigovor radi prebijanja jer tužitelj od tuženika nije ništa primio već je vršio plaćanja u skladu s onim što je tuženik od njega tražio.
12. Prvostupanjski je sud naveo i da nije prihvatio tuženikov prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava EU jer nikakvih dvojbi oko primjene domaćeg prava i Direktive 93/13 nije imao.
13. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a.
14. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.
15. Nije počinjena nikakva bitna povreda parničnog postupka niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što prvostupanjski sud nije podnio zahtjev Sudu EU radi donošenja prethodne odluke. U vezi s tim ukazuje se na ustaljenu sudsku praksu tog Suda po kojoj je Sud nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u novoj državi članici isključivo od dana njezina pristupanja Uniji (presuda od 17. prosinca 2020., Franck, C-801/19, EU:C:2020:1049, t.16 i navedena sudska praksa), što je u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. srpnja 2013., da je člankom 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str.22.) propisano da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja Republike Hrvatske obvezujuće za tu državu članicu i primjenjuju se u njoj tek od dana njezina pristupanja, te kako je Sud nadležan za odlučivanje o pitanju tumačenja prava Unije čiji odgovor može dovesti u pitanje usklađenost s tim pravom nacionalnog propisa koji, donesen nakon razmatranog pristupanja, također proizvodi pravne učinke u pogledu ugovora koji je sklopljen prije pristupanja, a ovdje je riječ o ugovoru koji je nastao prije pristupanja Republike Hrvatske EU, o propisu koji je bio donesen prije toga, kao i o učincima tog ugovora koji su nastali prije pristupanja RH EU.
16. Stoga je i pozivanje žalitelja na Direktivu 93/13 neosnovano s obzirom na područje primjene ratione temporis te Direktive, kako je to Sud EU izrijekom naveo u obrazloženju svoje odluka C-567/20 od 22. svibnja 2022. (točka 38. obrazloženja) povodom zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetu protiv jedne od banaka koje su sudjelovale u postupku kolektive zaštite prava i interesa potrošača.
17. Prvostupanjski je sud svoj zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o glavnici vezanoj uz valutu CHF pravilno temelji na pravnim utvrđenjima iz postupka po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača.
18. U odnosu na žalbeni navod kako prvostupanjski sud nije proveo personalne dokaze koje je žalitelj predlagao na okolnost da je tužitelj bio valjano informiran u pogledu valutne klauzule, pa stoga da ista nije ništetna, treba reći da premda o tome pobijana presuda nije dostatno obrazložena, valja reći da, s obzirom na raspravnu građu, takva odluka prvostupanjskog suda nije pogrešna.
19. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao tri svjedoka, od kojih je relevantan mogao biti samo onaj koji je bio direktan sudionik ugovaranja s tužiteljem, a to je V L A, koja ga je o svemu o čemu nije pismeno informiran, mogla dodatno informirati kako bi se tužitelj mogao smatrati dostatno informiranim za donošenje valjane odluke o uzimanju kredita s valutnom klauzulom vezanom za CHF, preciznije o valuti CHF kao valuti utočišta, kako to navodi prvostupanjski sud.
19.1. S obzirom da je spisu priložena izjava D K, koja je također bila predložena kao svjedok, a koja je prema tvrdnji tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja kredita ovakve vrste, dakle koja je davala upute o tome što klijentima treba reći i o čemu ih treba informirati, te da su to bila pitanja i odgovori za stambene kredite koja su priložena spisu (list 87-88), jasno je da to nije bila i relevantna informacija o CHF kao valuti utočišta s kojom su klijenti trebali biti upoznati, već ih se trebalo samo upoznati s time da je tečaj eura u prošlosti bio najstabilniji, potom tečaj CHF, a najviše da je oscilirao tečaj USD, što je sve bilo prikazano i u letku (točka 5. pitanja i odgovora), jasno je da ako na to nije ni službenicima tuženika ukazivano, da onda ni oni o tome nisu informirali klijente, pa je stoga i saslušavanje svjedoka i tužitelja bilo suvišno.
19.2. Stoga nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. i 338., niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. kako to žalitelj tvrdi da bi neprovođenjem predloženih dokaza bile počinjene.
20. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zastare, jer je već ustaljena sudska praksa, a i za ovo vijeće obvezujući stav Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda, da zastara za restitucijske zahtjeve kao što je predmetni (vezane za ništetne ugovorne odredbe koje su bile predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12) teče od pravomoćnosti te presude, u ovom slučaju, budući je riječ o valutnoj klauzuli, od 14. lipnja 2018.
21. Pravilno je tuženiku naloženo platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja jer je tuženik taj koji je sastavio predmetni Ugovor koji sadrži nepoštenu i zato ništetnu ugovornu odredbu.
22. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o tuženikovom prigovoru radi prijeboja jer tužitelj nije ništa stekao bez osnove, i plaćao je onoliko koliko je to tuženik od njega tražio.
23. Slijedom navedenog žalbeni su navodi neosnovani, a kako u odnosu na odluku o troškovima nisu niti konkretizirani, to je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
24. Kako tuženik sa žalbom nije uspio to je o njegovom zahtjevu da mu se naknade troškovi žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Dubrovniku 29. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đorđo Benussi v.r.