VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revr 1033/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz S., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika N. L. d.d. iz R., zastupanog po punomoćnici G. G., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i da je takav ugovor sklopljen te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-10/14-2 od 11. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-6883/10-31 od 14. studenoga 2013., u sjednici održanoj

28. listopada 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi kako glase:

 

"I. Utvrđuje se da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa od 30. srpnja 2010., nedopuštena i nezakonita.

 

II. Utvrđuje se da je dana 1. siječnja 2009. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme između tuženika N. l. d.d., R., …, OIB: …, kao poslodavca i tužitelja B. Z. iz S., OIB: …, kao radnika.

 

III. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto novinara u roku 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju naknadu izgubljene plaće koja iznosi 8.000,00 bruto mjesečno u razdoblju od dana 1. listopada 2010. do vraćanja tužitelja na posao zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to prema visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne plaće pa do isplate u roku od 8 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku 8 dana.",

 

dok je (odlukom iz stavka II. izreke) tužitelju naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka od 5.625,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju kao redovnu - na temelju odredaba čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, ali i kao izvanrednu - u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, i to zbog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/2013.) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Podnesena revizija ne može se razmatrati prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, na koju tužitelj upućuje, obzirom da osporena presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude „ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“.

 

U smislu prethodno navedene odredbe ZPP-a, revizija je u konkretnom slučaju dopuštena već i po naravi spora, dakle kao redovna revizija - budući da je ovdje riječ o sporu o postojanju ugovora o radu i prestanku radnog odnosa, te se podnesena revizija ne može razmatrati niti prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao izvanredna), na koju se odredbu revident (također) pozvao.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodom kojim dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju Ugovora kojeg je sklopio s tuženikom i tvrdi da je volja stranaka toga Ugovora bila sklopiti Ugovor o radu - a ne Autorski ugovor (pa u tome smislu ističe i utvrđene činjenice za koje drži da dokazuju njegovo shvaćanje volje stranaka ugovora i njegov stvarni sadržaj), tužitelj u biti (jer pitanje stvarnog sadržaja Ugovora i volje stranaka ugovora za njegovo sklapanje predstavlja činjenično pitanje) prigovora (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) utvrđenim činjenicama i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti njegovo tumačenje sadržaja odnosa s tuženikom, tužitelj u biti ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je „odluka tuženika o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa od 30. srpnja 2010. nedopuštena i nezakonita“, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da je 1. siječnja 2009. s tuženikom kao poslodavcem sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme - te zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti ga na radno mjesto novinara i platiti mu naknadu izgubljene plaće od po 8.000,00 kn bruto mjesečno za razdoblje od 1. listopada 2010. do vraćanja na posao zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 1. siječnja 2006. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o poslovnoj suradnji kojim se (prema njegovom pisanom sadržaju) obvezao kao autor vanjski suradnik - novinar surađivati u dnevniku N. l. u Z., sve uz postignutu suglasnost da mu za ugovorenu suradnju pripada naknada u mjesečnom iznosu koji se određuje sukladno količini pisanog teksta i odluci glavnog urednika odnosno direktora društva - kojeg ima fakturirati tuženiku (koji isplatu ima izvršiti u roku od 8 dana na žiro račun izvršitelja - tužitelja),

 

- da su odredbom čl. 6. prethodno navedenog Ugovora stranke Ugovora utvrdile da je tužitelj kao izvršitelj upisan u Registar poreznih obveznika, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave u S., i to s 1. siječnja 2006., te da je s „istim datumom prijavljen na HZMIO i HZZO, Područne službe u S.“,

 

- da je tužitelj nakon toga sklopio s tuženikom ovdje prijeporni ugovor naslovljen kao Autorski ugovor, prema pisanom sadržaju kojeg proizlazi da se sklapa na neodređeno vrijeme radi „reguliranja suradnje naručitelja (tuženika) i izvršitelja (tužitelja) kao autora novinara vanjskog suradnika“, i to s početkom njegova važenja od 1. siječnja 2009., a kojim Ugovorom: stranke su usuglasile da je autor (tužitelj) pri mjerodavnim tijelima registriran za obavljanje samostalne profesionalne djelatnosti - samostalni novinar, te da je izravni obveznik plaćanja doprinosa, poreza na dohodak i prireza; tužitelj se obvezao da će kao autor i vanjski suradnik pisati novinarske tekstove koji će se objavljivati u dnevniku N. l. u količini i rokovima prema dogovoru s urednikom odnosno, glavnim urednikom dnevnika - za što se tuženik obvezao plaćati mu (do 15. dana u tekućem mjesecu za prethodni mjesec) po ispostavljenim računima ukupnu mjesečnu naknadu od 8.000,00 kn bruto; stranke su utvrdile da je tužitelj „upisan u Registar poreznih obveznika, Porezne uprave, Područni ured S., te da je prijavljen na HZMIO i HZZO Područna služba u S. - i to po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti slobodnog zanimanja novinara“; tuženik se obvezao tužitelju (izvršitelju) omogućiti ulaz u redakcijski sustav N. l. i staviti mu na raspolaganje za to svu neophodnu opremu“,

 

- da je Hrvatski zavod za statistiku putem Hrvatskog novinarskog društva dodijelio tužitelju broj … pod kojim se vodio u registru slobodnih zanimanja,

 

- da je od 1. siječnja 2006. tužitelj bio upisan u registar poreznih obveznika po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti,

 

- da je tužitelj „dobrovoljno potpisao Autorski ugovor, a prethodno i Ugovor o poslovnoj suradnji“,

 

- da je 30. srpnja 2010. tuženik obavijestio tužitelja da raskida prijeporni Autorski ugovor na temelju njegove odredbe čl. 6. st. 2., a kojom je ugovoreno da „svaka ugovorna strana može ovaj ugovor u svakom momentu bez obrazloženja otkazati pismenim putem preporučenom pošiljkom uz otkazni rok od 60 dana“,

 

- da je tužitelj u razdoblju rada po Autorskom ugovoru „svako jutro“ dolazio na posao oko 9 sati a s posla odlazio oko 17-18,00 sati, s time da je po potrebi ostajao raditi i duže“, da je „jedno vrijeme bio i koordinator …“, da je po pozivu urednika izlazio i na teren; da je (dok je bio koordinator kod tuženika) održavao kolegije - na kojima je kolegama zadavao radne zadatke; da je imao i „vikend dežurstva“; da je od tuženika dobio na korištenje službeni redakcijski laptop i službeni mobitel; da je dobivao i bonove na ime uskrsnice i božićnice; da je posao obavljao u prostorijama tuženika i odlazio na teren s stalno zaposlenim fotoreporterima - te povremeno dobivao i ključeve redakcije; da je tijekom rada kod tuženika koristio odmore.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj s tuženikom sklopio (kako to on tvrdi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme (i takvog i izvršavao) - ili (kako ugovor glasi) Autorski ugovor, odnosno, a zavisno od toga, je li tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu dopuštenim otkazom.

 

Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se iz utvrđenog sadržaja odnosa stranaka i sklopljenog ugovora s naslovom Autorskog ugovora ne može prihvatiti ono što tužitelj tvrdi: da je s tuženikom sklopio ugovor o radu i da je takvog htio (obzirom drži da odgovara volji stranaka) - ali i izvršavao.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a pročišćeni tekst) „ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno“. Isto je preuzeo svojom odredbom čl. 8. st. 2. sada važeći Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR-a/09).

 

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se sklopljeni Autorski ugovor (i pored sadržaja odnosa koji se u svezi s njime stvarao i izvršavao) ne može u smislu prethodno navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) smatrati kao ugovor „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“.

 

Da bi se određeni ugovor za obavljanje posla (ovdje Autorski ugovor) mogao smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s (što je ovdje odlučno) ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

 

U prilikama konkretnog slučaja, shvaćanje je to i revizijskog suda - prema navedenom činjeničnom utvrđenju o okolnostima u kojima je sklopljen Autorski ugovor (gdje je činjenici upisa tužitelja u Registar poreznih obveznika po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti slobodnog zanimanja novinara ili činjenici ulaska tužitelja „u sustav obrtnika“ dan značaj jedne od osnovnih pretpostavki za sklapanje toga Ugovora, pa ga obilježava i specifičnost vezana upravo za sadržaj iz njegova naslova: da se plaćanje po njemu ugovorenog autorskog honorara imalo vršiti prema fakturama isporučenim po tužitelju - i to u bruto iznosima iz kojih je tužitelj sam imao plaćati sva javna davanja, s time da je i postupak prestanka ugovora uređen na način koji nije dopušten za ugovor o radu) i u kojima se (što je ovdje relevantno) stvarno i ispunjavao, taj Autorski ugovor (koji je po sadržaju odgovarao i volji stranaka i na kojeg je i tužitelj ipak pristao: obzirom na navod tužitelja da je takvog, s navedenim sadržajem, morao prihvatiti i potpisao - jer u protivnom ne bi „ imao posao“, ali i obzirom da je takav suštinski i izvršavan: tužitelj je za tuženika pisao autorske članke - koje je tuženik objavljivao i za njih tužitelju plaćao autorski honorar) u odnosu na okolnosti (ili ovlasti tužitelja i tuženika iz takvog ugovora) na koje upućuje odredba čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) nema obilježja ugovora o radu.

 

To što je tužitelj, kako je isticao u postupku pred nižestupanjskim sudovima i ističe nastavno i u reviziji, za razdoblja rada po sklopljenom ugovoru dolazio kod tuženika obavljati ugovoreni posao, imao svoje mjesto rada, osobe tuženika koje su mu bile nadređene - i koristio imovinu tuženika, pa i to što je imao i pravo izostajanja s mjesta rada i što su mu davani i prigodni dodaci ugovorenom honoraru, ne dokazuje nešto suprotno izloženom: te okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženika) isto tako mogu biti i obilježja rada po autorskim ugovorima u raznim modalitetima njegova ispunjenja (iz smisla odredaba čl. 52. i 53. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, "Narodne novine", broj 167/03) i nisu vezane samo za ugovore o radu, a ako je tuženik činio i nešto što nije ugovorio i tužitelju omogućio i prava na koja prema pisanom sadržaju ugovora nije imao pravo - to samo po sebi ne daje sklopljenom ugovoru vrijednost ugovora koju tužitelj sugerira prihvatiti.

 

Revizijski sud pritom ukazuje da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: „Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“, pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužitelj i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornom ugovoru u smislu odredbe čl. 13. ZR-a/09 davali značaj ugovora o radu, da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužitelj upućuje - odnosno da su takvog tužitelj i tuženik htjeli i postigli.

 

Sukladno navedenom, budući da tužitelj nije s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ugovor koji bi se imao smatrati takvim, neosnovani su zahtjevi tužitelja temeljeni na tome suprotnom shvaćanju - na utvrđenje da je u ugovornom radnom odnosu s tuženikom, odnosno (polazeći od toga shvaćanja) na utvrđenje da je sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da, slijedom toga, njegov radni odnos kod tuženika nije prestao - pa i da se tuženik obveže vratiti ga na rad i zaposliti na radno mjesto novinara i isplatiti mu (zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu) naknadu „izgubljene plaće“.

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - jer je tuženik otkazao sklopljeni Ugovor samo u skladu s onime što je njime ugovoreno (prema odredbi čl. 6. st. 2. Ugovora: bez obrazloženja) i prema naravi Ugovora, dakle zakonito - u svijetlu čega je i donesena osporena presuda, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. listopada 2014.