1

Poslovni broj: Gž-431/2024-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-431/2024-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Hofer kao predsjednice vijeća, te Snježana Šaško kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. N., OIB:... i tužiteljice V. N., OIB:... oboje na adresi: N. V. P., zastupanih po punomoćnici J. T. S., odvjetnici u O. društvu K. & R. j.t.d. iz V., protiv tuženika R. R. F. eGen, OIB:... H. 18, F., R. A., zastupanog po punomoćniku K. H., odvjetniku u O. društvu H. & Z. & B. B. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-9/2023-10 od 6. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-9/2023-10 od 6. prosinca 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

IV. Rješenje kojim je odbijen tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske ostaje neizmijenjeno.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu, slobodan račun u eurima, broj računa 217.620 od 7.10.2009. godine, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika S. T. iz V., po brojem OV-4125/12 dana 10.10.2012. godine.

II. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Varaždinu da izvrši brisanje upisa prava zaloga upisanog za korist tuženika na nekretnini 1. tužitelja u  zk.ul. 2270 k.o. P. N. V., čkbr. 495/1, u naravi kuća Florijana Bobića od 111 m2, poslovna zgrada Florijana Bobića od 101 m2, dvorište Florijana Bobića od 527 m2, i čkbr. 495/3 oranica Stezice sa 1239 m2, ukupno 1978 m2, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Varaždinu za iznos od 75.000,00 €, te brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i daljnjeg opterećenja predmetne nekretnine za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da 1. i 2. tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom kamatom tekućom od dana prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.542,88 EUR/11.624,83 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobijaju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud prihvati žalbu i ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz obvezu nadoknade troškova postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu te dosuditi mu troškove sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, slobodan račun u eurima, broj računa: 217.620 od 7. listopada 2009. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika A. N. te tuženika kao kreditora za iznos kredita od 75.000,00 EUR, kojeg su se tužitelji obvezali otplatiti u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 674,03 EUR svakog zadnjeg u mjesecu počevši od 30. studenog 2009., kao i zahtjev za brisanje upisa prava zaloga upisanog za korist tuženika na nekretnini tužitelja A. N. kčbr. 495/1 u naravi kuća Florijana Bobića od 111 m2, poslovna zgrada Florijana Bobića od 101 m2, dvorište Florijana Bobića od 527 m2, i kčbr. 495/3 oranica Stezice sa 1239 m2, ukupno 1978 m2, upisanih u zk.ul. 2270 k.o. P. N. V., te brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i daljnjeg opterećenja predmetnih nekretnina za vrijeme trajanja kreditnog odnosa.

 

6. Rukovodeći se činjeničnim navodima tužbe, prvostupanjski sud je ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, utemeljio na sljedećim činjeničnim i materijalnopravnim utvrđenjima:

- da je tuženik bankarska institucija čije sjedište je u R. A. (dalje: R. A.), te koja na teritoriju R. H. (dalje: R.H) nema svoje predstavništvo ni zastupništvo

- da su tužitelji Ugovor o kreditu potpisali na njemačkom i prijevod na hrvatskom jeziku te parafirali svaku stranicu u uredu javnog bilježnika S. T. u V., te se u konkretnom slučaju radi o distancijskom ugovoru u smislu odredbe čl. 252. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO-a), prema kojoj je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, dok se prema stavku 2. istog članka smatra da je ugovor sklopljenu u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu

- da je Ugovor o kreditu od 7. listopada 2009. kojeg je tuženik dostavio tužiteljima, makar i preko posrednika, predstavljao ponudu za sklapanje ugovora o kreditu pod uvjetima navedenim u tom ugovoru, a koju ponudu su tužitelji nedvojbeno prihvatili, pa kako je ponuditelj u trenutku kada je učinio ponudu imao sjedište u R. A., predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen u R. A.

- da je isplata kredita izvršena u R. A.

- da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke (dalje: HNB-a) za rad na području RH, no zbog toga ugovor nije ništetan jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK-a)

- da se na ovaj spor ne mogu primijeniti odredbe Zakon o ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/17, dalje: ZNUKMO), jer se ne radi o ugovoru sklopljenom u RH, a osim toga Sud europske unije (dalje: Sud EU) je u predmetu C-630/17 (Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg e Gen), presudom od 14. veljače 2019. utvrdio da su bez učinka odredbe ZNUKMO, osobito odredbe čl. 10. kojima je propisana nišetnost ugovora o kreditu i na njima utemeljenih pravnih poslova čak i ako su sklopljeni prije stupanja na snagu tog propisa, dakle prije 30. rujna 2015., kao dana stupanja na snagu ZIDZPK-a u pogledu potrošačkih ugovora, jer su u suprotnosti sa čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU-a)

- da iz navedene presude Suda EU proizlazi i da se pravu Europske unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja, ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice, kao i da su ZNUKMO-om i ZIDZPK-om izravno diskriminirani vjerovnici s poslovnim nastanom izvan Hrvatske i da se time ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga

- da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika S. T. iz V., pod brojem OV-3193/09 dana 12. listopada 2009., te sukladno odredbi čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 162/98, dalje: ZJB-a) ima snagu javnobilježničkog akta, dakle legalitet privatne isprave proizlazi iz potvrde javnog bilježnika, odnosno izjave da je javni bilježnik ispitao sadržaj i oblik privatne isprave podnijete na solemnizaciju, te da je sudionicima istu pročitao, nakon čega su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji

- da u konkretnom slučaju nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a za zaključenje Ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području R. A. s državljanima HR kao korisnicima kredita, niti prema odredbama Zakona o bankama, niti Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom, time da ni iz odredbi Zakona o deviznom poslovanju ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze tužitelja bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članicama EU

- da iz iskaza samih tužitelja proizlazi da tuženik nije znao njihovu financijsku situaciju, niti ih je o tome pitao, već im je kredit odobren na temelju procjene njihovog boniteta i boniteta njihovog obrta, pa se ne može zaključiti da su tužitelji bili u nuždi i da bi tuženik iskoristio njihove loše materijalne prilike kako to tvrde, kraj činjenice da je tužitelj A. N. bio vlasnik obrta u kojem je zapošljavao između 15 i 25 radnika, da je školovao troje djece, i to jednu kćer u A., tako da je dio kredita bio namijenjen njezinom školovanju, a i sam navodi da mu nije trebao iznos od 75.000,00 EUR nego samo 40.000,00 EUR

- da predmetni Ugovor o kreditu ima naznačenu svrhu kredita, kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja kredita, stopu zatezne kamate, postotak jednokratne naknade za obradu kredita, rokove i način otplate, broj obroka otplate, dospijeće i visinu obroka, te sadrži pretpostavke otkaza Ugovora i podatke o osiguranju kredita, glede čega tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da bi im bilo koja od potrebnih informacija prije sklapanja predmetnog pravnog posla ostala nepoznata, dok su njihove tvrdnje da su im neosnovano ustegnuti određeni iznosi tako da nisu primili ugovoreni iznos od 75.000,00 EUR nego manje, što objašnjavaju nedokazanim provizijama, protivne sadržaju ugovora iz kojeg je jasno vidljivo koje su naknade i u kojem postotku uračunate odnosno ustegnute od ukupnog iznosa kredita, i to jednokratna naknada za obradu kredita, troškovi po završnom obračunskom razdoblju te R. osiguranje (6.000,00 EUR).

 

7. Obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan temeljem odredbe čl. 322. ZOO-a, jer nije protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva, a osim toga da nije ništetan ni na temelju austrijskog prava, koje su stranke ugovorile kao mjerodavno, odnosno nišetnost ne proizlazi iz bilo kojeg paragrafa Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. godine (OGZ-a), koji je i danas na snazi, pa ni paragrafa 879., kojim je propisano kako je Ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav, slijedom čega nije osnovan ni zahtjev da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži da izvrši brisanje upisa prava zaloga upisanog za korist tuženika na nekretninama tužitelja A. N., kao i brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i daljnjeg opterećenja predmetnih nekretnina za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

 

8. Tužitelji u žalbi tvrde da je prvostupanjski sud propustio na konkretnu činjeničnu podlogu primijeniti odredbu čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, u svezi čega upućuju na stav Ustavnog suda RH iz odluke U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. kojom je utvrđeno da se odredbe ZIDZPK-a primjenjuju retroaktivno na sve postojeće ugovorne odnose koji nisu dovršeni, a sklopljeni su prije stupanja na snagu tog propisa. Nadalje, ukazuju na odredbu čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju, navodeći da tuženik nije bio ovlašten sklapati ugovor o kreditu u stranoj valuti na području RH, pa je predmetni Ugovor o kreditu ništetan. Dakle, ističu da je konkretni Ugovor o kreditu sklopljen na području RH, naime iz iskaza stranaka da jasno proizlazi da su prije sklapanja ugovora odaslali tuženiku (putem posrednika) zahtjev za sklapanje ugovora koji je sadržavao sve bitne sastojke konačno sklopljenog ugovora o kreditu, te se temeljem odredbe čl. 253. ZOO-a takav zahtjev ima smatrati ponudom. Nadalje, tužitelji ističu da je neosnovan i neargumentiran navod prvostupanjskog suda kako su predmetnu privatnu ispravu na solemnizaciju donijeli oni te da mi je ista pročitana i protumačena, što je protivno već njihovim iskazima i temelji se na nepotpuno i pogrešno utvrđenim činjenicama, obzirom da je sud odbio saslušati predloženog svjedoka B. T. Također, ističu da ih je sud onemogućio u dokazivanju navoda o financijskom stanju, zašto je sklopljen kredit s tuženikom a ne nekom bankom u RH, na koji način i pod kojim uvjetima je došlo do sklapanja ugovora o kreditu, isplati kredita, visini duga itd., a sporne činjenice je utvrđivao jedino i isključivo temeljem iskaza direktora tuženika, time da u obrazloženju nije ni sumarno naveo koje je dokaze proveo i kako ih je ocijenio, niti je obrazložio odluku o odbijanju dokaznog prijedloga, dok o predloženom financijskom vještačenju na okolnost visine duga nije ni odlučio. Posljedično da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, koje su uvjetovale nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što je u ukupnosti dovelo i do bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZID ZPP) NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona, te sukladno čl. 107. st. 1. ZID ZPP NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama, dok oni razlozi koji su izneseni proturječni izvedenim dokazima.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih ju tužitelji pobijaju, kao ni one na koje ovaj sud u žalbenom postupku na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Naime, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je i sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu međusobno proturječne, a nisu proturječne niti sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te izreka presude nije proturječna njezinim navodima a niti razlozima iz obrazloženja presude.

 

9.1. Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. ZPP-a, koju tužitelji sadržajno ističu u žalbi, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa okolnost što nije izveden dokaz predložen od strane tužitelja odnosno što nije saslušan svjedok i provedeno financijsko vještačenje, već je izvršen uvid u priložene isprave i saslušane su stranke, u konkretnoj situaciji nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Naime, imajući u vidu činjenične tvrdnje tužitelja na kojima temelje tužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud odbio daljnje dokazne prijedloge tužitelja.

 

9.2. Protivno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza, svakog zasebno i svih u ukupnosti (čime je udovoljeno zahtjevu iz čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

 

10. Naime, u ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporna činjenica je li predmetni Ugovor o kreditu zaključen u RH ili u R. A. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radilo o distancijskom sklapanju ugovora, pa se u smislu čl. 252. st. 2. ZOO-a mjesto sklapanja ugovora smatra mjesto u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude, a to je u konkretnom slučaju u R. A.. Tekst Ugovora sastavljen je na njemačkom i hrvatskom jeziku, kao mjesto sklapanja ugovora naznačeno je sjedište tuženika gdje je kredit i odobren i izvršena isplata. Iz Ugovora dakle proizlazi da je osnovni pravni posao sklopljen i realiziran u R. A., a da je u RH provedena uknjižba založnog prava na nekretninama tužitelja A. N. kao korisnika kredita. Ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu (čl. 252. st. 1. ZOO-a).

 

10.1. Stoga nisu osnovani i utemeljeni žalbeni navodi tužitelja da se ponudom ima smatrati njihov zahtjev za sklapanje ugovora, kojeg da su prije sklapanja ugovora odaslali tuženiku, za koji je nedvojbeno da ga tijekom postupka nisu dostavili u spis, pa prema tome ni dokazali da bi sadržavao sve bitne sastojke konačno sklopljenog Ugovora o kreditu. Što se tiče eventualne uloge treće osobe pri sklapanju spornog pravnog posla, radi se o posredniku u smislu odredbe čl. 835. ZOO-a. Obveza je posrednika dovesti treću osobu u vezu s nalogodavcem koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora. Dakle, i u situaciji da je sporni ugovor o kreditu sklopljen posredovanjem treće osobe, ta okolnost ne može utjecati na drugačije utvrđenje činjenice mjesta sklapanja ugovora obzirom na pisani oblik sklopljenog Ugovora o kreditu.

 

11. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen u R. A., to tuženiku u smislu tada važećeg Zakonom o bankama (NN 84/02, 141/06, 117/08, 74/09) za slučaj u kojem kao strana kreditna institucija kreditira hrvatske državljane na njihov zahtjev, nije trebalo odobrenje HNB-a, pa zbog toga Ugovor o kreditu nije ništetan.

 

12. Pravilno je također prvostupanjski sud cijenio da Ugovor o kreditu nije ništetan niti na temelju čl. 322. ZOO-a, jer sklapanje predmetnog ugovora nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, kao i da nije ništetan na temelju čl. 329. ZOO-a, jer nije sklopljen iskorištavanjem teškog materijalnog stanja ili lakomislenosti druge strane, pri čemu je prvostupanjski sud za svoje utvrđenja dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja.

 

12.1. Naime, čak i da je Ugovor o kreditu sklopljen u RH, isti bi u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a bio valjan, jer iako je sklapanje takvih ugovora bilo zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u RH, takvi ugovori nisu ništetni jer ništetnost nije bila propisana niti Zakonom o bankama, a niti Zakonom o kreditnim institucijama (NN 117/08, 74/09), sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK-a), ovo sukladno Zaključku broj 3 sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. u Šibeniku).

 

12.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, odredba čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, ne može se primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Tom odredbom određeno je da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni te odredbe jer je ugovor sklopljen u listopadu 2009., a navedena odredba je stupila na snagu 30. rujna 2015. Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK-a.

 

12.3. Sud Europske unije je u naprijed spomenutom predmetu C-630/17 utvrdio: „Članak 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa“. Dakle, tom presudom Suda EU zauzet je stav da su odredbe zakona o njegovom retroaktivnom djelovanju na kreditne odnose nastale prije njegova stupanja na snagu u suprotnosti sa slobodom pružanja usluga iz članka 56. UFEU-a. Stoga, bilo kakvo tumačenje u smislu retroaktivnosti ne utječe na pravilnost pobijane odluke, pri čemu navedena novela ZPK-a ni ne propisuje retroaktivnost citirane odredbe. Tumačenja prava Unije zauzeta u presudi donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku obvezujuća su za sve nacionalne sudove svih država članica. Navedeno shvaćanje zauzeto je u odnosu na pitanje vezano za Zakon o ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, čime je Sud taj zakon utvrdio protivnim pravu Europske unije. Posljedično, nacionalni sud mora u predmetima iz svoje nadležnosti primjenjivati pravo Unije u potpunosti te mora izuzeti iz primjene svaku odredbu nacionalnog prava koja bi mu mogla biti suprotna, bez obzira na to je li donesena prije ili nakon pravnog pravila Unije.

 

12.4. Također, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da tuženik nije bio ovlašten sklapati ugovor o kreditu u stranoj valuti na području RH i upućivanje na odredbu čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju (NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09), jer predmetni Ugovor o kreditu nije zaključen na području RH, a kako je to istaknuto u točki 10. ovog obrazloženja.

 

13. Konačno, nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjski sud nije utvrđivao njihove materijalne i osobne uvjete te razloge ugovaranja predmetnog kredita, koje okolnosti proizlaze iz iskaza saslušanih stranaka, te priložene dokumentacije, zbog čega i po ocjeni ovog suda na te okolnosti nije trebalo saslušavati predloženog svjedoka. U svakom slučaju, imajući u vidu ne samo iskaz zakonskog zastupnika tuženika, već i iskaze tužitelja, i po ocjeni ovog suda ne proizlazi da bi tužitelji bili u teškoj financijskoj situaciji, kao ni da bi tuženik koristeći se njihovim nedovoljnim znanjem ili lakomislenošću ugovorio za sebe korist koje je u očitom nerazmjeru s onim što se on obvezao dati ili učiniti.

 

14. Kako se dakle ne radi o ništetnom pravnom poslu, na temelju kojeg je valjano upisano založno pravo u smislu odredbe čl. 269. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio i tužbeni zahtjev tužitelja na brisanje založnog prava kao neosnovan, te zahtjev za brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i daljnjeg opterećenja predmetnih nekretnina za vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Naime, valja navesti da je založno pravo akcesorne naravi, a akcesorna ili sporedna prava su takva prava čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovisi o nastanku, prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Dakle, založno pravo može postojati samo onda ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana, a kako u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan, onda tražbina osigurana založnim pravom i dalje postoji.

 

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa), te je tuženiku za radnje i izdatke navedene u točki 15. obrazloženja pobijane presude dosudio ukupni iznos od 1.542,88 EUR/11.624,83 kn.

 

15.1. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da su tuženiku priznati troškovi protivno mjerodavnoj Tarifi te troškovi koji nisu bili potrebni, jer je za zastupanje na ročištu 2. ožujka 2023. (na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari) sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife tuženiku pravilno priznato pravo na 100 bodova, kao i za sastavljanje podneska od 10. siječnja 2017. (kojim se očitovao sukladno traženju suda iz raspravnog rješenja od 29. prosinca 2016.) i za sastavljanje obrazloženog podneska od 26. travnja 2019., sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Također, tuženiku za zastupanje na ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife pripada pravo na 50 bodova, koji trošak je bio potreban za vođenje parnice, jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH, broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).  

 

16. Slijedom svega iznijetog, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi koji se ističu u žalbi, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

 

17. Obzirom na neuspjeh u žalbenom postupku tužitelji su primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

 

18. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer su u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenjeni nepotrebnim za ishod žalbenog postupka, pa je zahtjev za naknadu tih troškova odbijen.

 

19. Rješenje kojim je odbijen tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske nije bilo predmet ispitivanja u drugostupanjskom postupku.

 

Varaždin, 29. svibnja 2024.