1

Poslovni broj: Gž-528/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-528/2024-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. S. iz V., OIB:..., zastupane po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1295/2023-17 od 10. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o              j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I., II. i IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1295/2023-17 od 10. siječnja 2024.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

 

III. Točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1295/2023-17 od 10. siječnja 2024. ostaje neizmijenjena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 3208346688 zaključenog 30. siječnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje troškova i naknada sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge koja obavlja kreditor. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 371,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 15. veljače 2007. od isplate te joj naknaditi troškove postupka od 1.349,54 EUR sa zateznim kamatama od 10. siječnja 2024. do isplate. Točkom III. izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate po zatraženoj stopi dok je točkom IV. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točkama 26. do 28. obrazloženja sadrži razloge za odluku iz točke I. izreke koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. U točkama 32. i 33. navedeni su razlozi zbog kojih je odbijen tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga u donošenju te odluke nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

 

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 3208346688 od 30. siječnja 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja je sadržana u članku 2.4. tog potrošačkog ugovora.

 

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 30. siječnja 2007. u Virovitici između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 88.500,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prilikom korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1,00% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica 15. veljače 2007. platila predniku tuženika jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu 2.801,57 kn

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. veljače 2023.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbe uz primjenu članka 86. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja (stjecanja na strani pravnog prednika tuženika) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

 

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

 

12. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u Tarifi naknada tuženika koja je bila u svakom trenutku dostupna tužiteljici, jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

 

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 4. ugovora o kreditu kao niti Tarifa ne koju upućuje ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako pravilno tuženik u žalbi insitira na tome da nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženik (troškovi rada, administrativni troškovi, materijalni i režijski troškovi, amortizacija, troškovi provizija, naknada, poreza i drugih administrativnih davanja) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

21. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbi članka 23. H) i M) ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 2. ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sklapanje, potvrđivanje, osiguranje i ispunjenje ugovora kao i snositi sve eventualne poreze kojima bude terećen tuženik s naslova odobrenja i naplate tog ugovora. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Na pravilnost i zakonitost pobijane odluke nisu od utjecaja odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 143/2013.), Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" br. 15/2014.) i Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 101/2017.) jer je riječ o propisima koji nisu primjenjivi na ovaj predmet ratione temporis.

24. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba  ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke utvrdio ništetnom i na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 2. ugovor o kreditu u iznosu koji nije posebno osporavan i s kamatom od dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja (točka II. izreke).

 

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio niti počeo teći.

 

26. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pravilno dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od dana plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

 

27. S obzirom na to da je u odnosu na glavni tužbeni zahtjev tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odluka o troškovima postupka temelji se, suprotno žalbenim navodima, na pravilnoj primjeni članka 154. i 155. ZPP-a, a u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Imajući na umu da je među strankama bila sporna osnovanost i visina zahtjeva, neosnovano tuženik u žalbi tek paušalno navodi da je počinjena povreda članka 155. ZPP-a jer da su tužiteljici dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu ne navodeći pritom o kojim je to (nepotrebnim) troškovima riječ.

 

28. Neosnovano tuženik osporava pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. ZPP-a tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno odredio vrijednost predmeta spora. S obzirom na to da je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti i zahtjev za isplatu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te su upereni protiv istog tuženika, pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 37. stavak 1. ZPP-a kada je vrijednost predmeta spora odredio prema zbroju vrijednosti tih zahtjeva. Iako tuženik pravilno u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije u skladu s člankom 40. stavkom 3. ZPP-a najkasnije na pripremnom ročištu u povodu njegova prigovora suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora provjerio točnost te vrijednosti, riječ je o povredi koja nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima postupka pa žalitelj neosnovano tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 40. stavkom 3. ZPP-a. To stoga što su razlozi zbog kojih je naznačenu vrijednost predmeta spora ocijenio pravilnom izneseni u točci 34. obrazloženja pobijane odluke te ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

29. S obzirom na to da ne postoje razlozi navedeni u žalbi kao niti oni na koje ovaj sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

30. Tuženik koji sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

U Varaždinu 29. svibnja 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                  Dijana Hofer v.r.