1

Poslovni broj: Gž R-68/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž R-68/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., M. S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku u Č., protiv tuženika L. M. iz Ž., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Č., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-1139/2021-13 od 12. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-1139/2021-13 od 12. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.832,25 kn/3.693,97 €[1], zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01.06.2021. do namirenja tužitelja kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.250,00 kuna/829,52 € sa zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2022. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca za naknadu štete nastale za vrijeme rada tuženika kod tužitelja u iznosu od 27.832,25 kn/3.693,97 € jer da tuženik u obavljanju svojih radnih obveza nije postupio u skladu sa nalozima poslodavca i pravilima struke te je nanio štetu poslodavcu. (čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR).

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj. 

 

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije. Naime, prvostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

 

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tuženik bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. rujna 2019. za obavljanje poslova E.¹/e.², te da je tužitelj radio kod tuženika do dana 30. travnja 2021. kada je dobio izvanredni otkaz;

- da tužitelj tereti tuženika za naknadu štete uslijed nestručnog i nekvalitetnog izvođenja radova na gradilištu bolnice B.-A. u Nj. gdje je tužitelj izvodio elektroinstalaterske radove za njemačku tvrtku K., gdje je voditelj tog gradilišta bio g. A. iz njemačke tvrtke K., a da je tuženik kao zaposlenik tužitelja na predmetnom gradilištu bio voditelj elektromontera i to u razdoblju od prosinca 2020. do kraja travnja 2021.;

- da je tuženik navedenog dana 30. travnja 2021. (petak) išao doma preko vikenda, namjeravajući se na predmetno gradilište vratiti u ponedjeljak, te je gradilište napustio u 12,00 sati iako je taj dan trebao odraditi minimalno do 15,00 sati, ali se tuženik na navedeno gradilište više nije vratio te je zbog napuštanja gradilišta toga istoga dana 30. travnja 2021. dobio otkaz;

- da iz e-mail dopisa M. C. od 30. travnja 2021. se zaključuje da je njemački voditelj gradilišta g. A. revoltiran tuženikovim odlaskom s gradilišta prije kraja radnog vremena zvao M. C. i zatražio da od ponedjeljka umjesto tuženika na tom gradilištu bude D. K. sve dok se gradilište ne završi, a i da je navedeni g. A. tuženiku kao voditelju elektromontera tužitelja ukazivao na greške pri izvođenju radova od strane radnika tužitelja na tom gradilištu;

- da je na predmetnom gradilištu elektroinstalaterske radove prije tužitelja izvodila druga firma, iz P., s kojom je njemački partner raskinuo ugovor, te kada je tužitelj preuzeo izvođenje elektroinstalaterskih radova negdje u 11. mjesecu 2020. radnici tužitelja vršili su ispitivanja i popravke loše izvedenih radova od strane navedene firme iz P., te dalje nastavili s izvođenjem novih radova te je i tijekom izvođenja novih radova koje su radnici tužitelja izvodili na navedenom gradilištu dolazilo do određenih grešaka, koje su zatim radnici tužitelja otklanjali, a po nalogu tuženika kao voditelja radova;

- da su i u svibnju mjesecu 2021., vršeni određeni popravci izvedenih radova, međutim, ne u trajanju niti u obimu kako to tvrdi tužitelj te tako prema danim iskazima saslušanih svjedoka proizlazi da je D. N. popravke radova i to konkretno popravljanje utičnica izvodio samo 1 dan i to pola radnog vremena, a M. R. to je radio 1 radni dan, dok je M. M. na tom gradilištu radio nekih tjedan dana, ali s time da radili su se i novi radovi, a ne samo popravci, dok se K. R. ne sjeća koliko je dugo, a niti točno kada radio na tom gradilištu, već se samo sjeća da na tom je gradilištu radio i jedno i drugo, tj. i popravke i nove radove, isto kao i O. F., s time da O. F. prema danom iskazu nikakve popravke u 5. mjesecu 2021. na tom gradilištu nije radio.

 

8. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da bi uočene greške u izvođenju radova bile prouzročene namjerno ili krajnjom nepažnjom tuženika. Naime, osnovom danih iskaza svjedoka radnika tužitelja koji su radili na tom gradilištu, te i iskaza svjedoka D. K., tehničkog direktora tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da do grešaka kod izvođenja takve vrste radova dolazi na svakom gradilištu, a i da se kod takvih elektroinstalaterskih radova određene greške mogu uočiti tek kad se isti puste u rad, stoga ne čudi da su određene greške uočene upravo krajem 4. mjeseca 2021. budući su se radovi koje je tužitelj izvodio na tom gradilištu bližili kraju. Isto tako, prvostupanjski sud je iz iskaza svjedoka O. F. i D. K. utvrdio da su se određeni radovi popravljali odnosno izvodili iznova iz razloga što je njemački izvođač tražio da se određeni radovi izvedu na drugi način nego što su to inače radili, a zbog specifičnosti toga gradilišta, odnosno činjenice da se radilo o bolnici, ali u svakom slučaju iz provedenih dokaza ne može se zaključiti da bi greške koje su se pojavile prelazile uobičajenu mjeru greški koje se inače javljaju kod takve vrste radova. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije dokazao nastanak bilo kakve štete na predmetnom gradilištu koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi sa namjernim ili krajnje nepažljivim postupanjem tuženika, te stoga nema niti odgovornosti tuženika kao radnika za naknadu štete koju tužitelj u ovom postupku potražuje pa odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

 

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 107 st. 1. ZR, utvrdivši da tužitelj nije dokazao da je tuženik krajnjom nepažnjom ili namjerom uzrokovao svojim radnjama štetu tužitelju kao poslodavcu.

 

10. Naime, odredbom članka 107. st. 1. ZR, propisano je da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Dakle, šteta koju radnik prouzroči poslodavcu mora nastati krivnjom radnika i radnik odgovara za štetu uzrokovanu poslodavcu samo ako ju je učinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom.

 

11. Prema tome, radnik ne odgovara za štetu poslodavcu ako ju je počinio s običnom nepažnjom, na što upućuje odredba čl. 107. ZR-a koja izričito navodi da šteta mora nastati namjerom ili krajnjom nepažnjom pa radnik odgovara poslodavcu za štetu samo uz te stupnjeve krivnje. U skladu s navedenim na poslodavcu je teret dokaza većeg stupnja krivnje odnosno namjere i krajnje nepažnje tako da će se u parnici koju pokrene poslodavac radi naknade štete podrazumijevati da je radnik počinio štetu uslijed obične nepažnje sve dok poslodavac ne dokaže namjeru ili krajnju nepažnju radnika. Dakle, obveza je poslodavca dokazati krivnju radnika u stupnju namjere ili krajnje nepažnje slijedom čega proizlazi da radnik odgovara poslodavcu za prouzrokovanu štetu po kriteriju dokazane krivnje.

 

12. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije cijenio kao dokaz e-poštu i sadržaje iste iz kojih je vidljivo nezadovoljstvo i upozoravanje tuženika na propuste, tuženikov pristup poslu i svemu ostalom koji je bio jako neozbiljan i neodgovoran, valja reći da su neosnovani budući da je prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je g. A. tuženiku kao voditelju elektromontera tužitelja ukazivao na greške pri izvođenju radova od strane radnika tužitelja na tom gradilištu, međutim, navedeno ne dokazuje da je nastala šteta tužitelju koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi sa namjernim ili krajnje nepažljivim postupanjem tuženika, a što jasno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

 

13. Navedeno tako proizlazi iz iskaza svjedoka D. N. koji je naveo da je tuženik dobro vodio te elektromonterske poslove, a ne da je nestručno i nekvalitetno izveo radove, zatim iz iskaza M. R. koji je naveo da se nikad nije požalio ili ukazivao poslodavcu na probleme sa tuženikom, a isto tako nije mu poznato oko čega su se vršili popravci jer nije bio tamo od početka, dok mu je tuženik naložio da radi spomenute popravke. Isto tako, iz iskaza svjedoka O. F. proizlazi da mu je poslovođa bio  tuženik te prigovora na izvedene radove na tom gradilištu nije bilo te je na to gradilište upućen nakon što je tamo bila druga firma i zatekli su pogrešno izvedene radove i prema njegovim saznanjima sve instalacije su se morale prepraviti ili ponovo izvoditi. Također iz njegovog iskaza proizlazi da je trebalo popravljati utičnice iako je instalacija bila u redu, ali je izvođač htio da se radovi izvedu na drugi način jer je trebalo posebno zaštiti utičnice te su ih morali vaditi i ponovno stavljati jer su bile stavljene na način kako su prije radili dok mu nije poznato da je trebalo popravljati druge radove izvedene od strane radnika tužitelja, a isto tako nije imao nikakve probleme da bi se žalio tužitelju na tuženika. Isto tako, svjedokinja M. C. u svom iskazu potvrđuje da je predmetno gradilište preuzeto od druge firme i tijekom radova javljale su se greške i dogovor je bio da su zaposleni na tom projektu da otklone greške nastale od prijašnje firme, a isto navodi i svjedok M. M. da su popravljali greške za prijašnjom firmom i onda su nastavili radili, a uobičajeno je da se na svakom radilištu događaju greške.

 

14. Stoga iz navedenog ni u kojem slučaju ne proizlazi da je tuženik krajnjom nepažnjom ili namjerom uzrokovao svojim radnjama štetu poslodavcu, te da je sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev barem u jednom postotku, 10 % ili 25 % ili 38 %, kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

15. Isto tako, žalbeni navodi da tuženik nije kontrolirao niti provjeravao izvedene radove, a koje radnje predstavljaju primjenu krajnje nepažnje u obavljanju poslova voditelja gradilišta također su neosnovani i ničim dokazani. Naime, iz izvedenog dokaznog postupka utvrđeno je da kada je tužitelj preuzeo izvođenje elektroinstalaterskih radova negdje u 11. mjesecu 2020. radnici tužitelja vršili su ispitivanja i popravke loše izvedenih radova od strane navedene firme iz P., te dalje nastavili s izvođenjem novih radova te je i tijekom izvođenja novih radova koje su radnici tužitelja izvodili na navedenom gradilištu dolazilo do određenih grešaka, koje su zatim radnici tužitelja otklanjali, a po nalogu tuženika kao voditelja radova pri čemu se kod takvih elektroinstalaterskih radova određene greške mogu uočiti tek kad se sve pusti u rad, tako da su i te određene greške uočene upravo krajem 4. mjeseca 2021. budući su se radovi koje je tužitelj izvodio na tom gradilištu bližili kraju. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije dokazao odnosno iz provedenih dokaza ne može se zaključiti da bi greške koje su se pojavile prelazile uobičajenu mjeru greški koje se inače javljaju kod takve vrste radova, a pogotovo da bi  uzrok takvih greški te posljedično nastale štete bio u uzročno-posljedičnoj vezi sa namjernim ili krajnje nepažljivim postupanjem tuženika.

 

16. Pri tome je, suprotno žalbenim navodima, neodlučan iskaz tuženika u dijelu gdje je naveo da je kao voditelj provodio dosta vremena u kontejneru pišući papire, radne knjige, a i dosta vremena provodio s njemačkim poslovođom, a ujedno je i kontrolirao materijal pa zbog svih tih zadataka nije bio u mogućnosti kontrolirati svaki dan i po 10-tak ljudi i stajati iza njih i gledati kako oni rade jer navedeno ne upućuje da su greške na gradilištu nastale zbog nekontroliranja radnika jer je tuženik svakodnevno obilazio gradilište za g. A. i uvijek su pratili što bi trebalo popraviti pri čemu je ispravak nedostataka od prijašnje firme utjecao i na daljnje izvođenje radova, a i kasnije su se pronalazile greške i nedostaci od prijašnje firme, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

 

17. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da se u pretežnom dijelu odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

 

18. Slijedom svega navedenog, po shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da šteta tužitelja nije nastala postupanjem i radnjama tuženika koje u konkretnim okolnostima imaju obilježja postupanja s namjerom ili krajnjom nepažnjom pa kako poslodavac nije dokazao kojim je to konkretnim radnjama radnik njemu prouzročio štetu, tako da je ta radnja posljedica namjere ili krajnje nepažnje, to je pravilno odbijen tužbeni zahtjev.

 

19. Na utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. ZR kada je odbio zahtjev tužitelja na isplatu zatraženog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom.

 

20. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu. Pri tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer je tuženiku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

 

21. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

 

U Zagrebu 28. svibnja 2024.

 

                                                                                                                               Predsjednica vijeća:

      Darija Horvat, v.r.