Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: Gž-1185/2024-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-1185/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-262/2022-23 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-262/2022-23 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-262/2022-23 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

  1.     Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je u cijelosti bila nedopuštena ovrha koja se kod Općinskog suda u Sisku vodila po prijedlogu R. A. d.d. Z. protiv I. M. pod brojem Ovr-1039/10 (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.691,92 eura / 57.954,77 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama odbijen (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.286,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2024. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 187,78 eura odbijen (točka III. izreke).

 

  1.     Protiv točke I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbu odbaciti ili tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

  1.     Žalbu protiv točke II. i III. izreke presude podnio je i tužitelj također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu prihvati

 

  1.     Žalba tuženika je djelomično, dok je žalba tužitelja u cijelosti osnovana.

 

  1.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom i isplatom temeljem stjecanja bez osnove.

 

  1.     U prvostupanjskom postupku nisu sporne slijedeće činjenice:

              - da su dana 12. listopada 2000. tuženik kao kreditor s jedne strane, te M. M. kao korisnik kredita, tužitelj kao sudužnik, te Z. G. i I. A. kao solidarni jamci, s druge strane, sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti uz ugovornu (redovnu) kamatu od 12 % godišnje i rok otplate od 60 mjeseci (5 godina),

              - da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, te da anuiteti dopijevaju zadnjeg dana u mjesecu,

              - da je čl. 8. Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da tužitelj kao sudužnik zajedno sa korisnikom kredita odgovara za sve obveze korisnika kredita pod istim uvjetima i na način kao i korisnik kredita,

              - da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju ako korisnik kredit ne plati iznos dva dospjela anuiteta tuženik ima pravo otkazati kredit, učiniti ga dospjelim i zatražiti naplatu cjelokupnog iznosa neotplaćenog duga zajedno sa pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, te da će otkaz kredita tuženik učiniti putem pisane izjave o otkazu,

              - da je Ugovor o kreditu sklopljen u formi solemnizirane privatne isprave koja ima snagu javnobilježničkog akta,

              - da su anuiteti kredita podmirivani u razdoblju od 7. studenog 2000. do 27. travnja 2001.,

              - da je izjavom od 7. listopada 2005. tuženik otkazao ugovor o kreditu,

              - da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 31. svibnja 2010. protiv tužitelja kao I. ovršenika, te Z. G. i I. A. kao II. i III. ovršenika, podnio prijedlog za ovrhu,

              - da je rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-1039/10 od 16. srpnja 2010. Općinski sud u Sisku radi naplate novčane tražbine u iznosu od 57.269,06 kn, sa zateznim kamatama koje na iznos od 35.323,30 kn teku 8. listopada 2005. odredio ovrhu na pokretninama tužitelja, Z. G., te I. A. kao I., II. i III. ovršenika,

              - da je protiv rješenja o ovrsi tužitelj kao I. ovršenik podnio žalbu zbog postojanja žalbenih razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ),

              - da je rješenjem Općinskog suda u Sisku posl. broj Ovr-1039/2010-31 od 25. svibnja 2016. točkom I. izreke djelomično uvažena žalba tužitelja kao I. ovršenika na način da je preinačeno rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-1039/10 od 16. srpnja 2010. u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate zateznih kamata na glavnicu od 25.323,30 kn na način da tuženik kao ovrhovoditelj odbijen sa dijelom ovršnog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate koje teku na glavnicu od 35.323,30 kn od 8. listopada 2005 do 10. svibnja 2011.,

              - da je predmetnim rješenjem Općinskog suda u Sisku posl. broj Ovr-1039/2010-31 od 25. svibnja 2016. točkom II. izreke tužitelj kao I. ovršenik upućen da u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga koji su navedeni u žalbi,

              - da je rješenjem suda prvog stupnja posl. broj Ovr-1039/2010 od 23. rujna 2021. obustavljena ovrha koja se vodila pod poslovnim brojem Ovr-1039/2010.

 

  1.     U prvostupanjskom, a i sada žalbenom postupku, sporno je da li je tražbina tuženika zastarjela. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku odlučujući o prigovoru zastare utvrdio da se tražbina tuženika sastoji od neplaćenih anuiteta koji su dospijevali na naplatu u razdoblju od 31. svibnja 2001. do 31. listopada 2005. Također, utvrdio je da su svi anuiteti koji nisu bili plaćeni, dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu, osim jednog tj. anuiteta koji je dospijevao 31. listopada 2005.

 

  1.     Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 379. st. 2. u svezi s čl. 372. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koje propisuju zastarni rok od tri godine, utvrdio je da su zastarjeli svi anuiteti koji su dospijevali na naplatu do zaključno 30. rujna 2005. koji ukupno iznose 45.011,78 kuna.

 

  1.     U odnosu na anuitet koji je dospio trenutkom otkaza ugovora o kreditu, a koji bi da nije bilo otkaza ugovora dospio 31. listopada 2005. i na koji se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO, sud je utvrdio da je navedeni dio tražbine podmiren prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

  1. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je utvrdio da je ovrha koju je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv ovršenika bila nedopuštena zbog osnovanosti žalbenih razloga na koje je tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu.

 

  1. Tuženik osporava u tom dijelu odluku suda prvog stupnja ističući da tužitelj nakon što je sporna ovrha obustavljena nema pravni interes zahtijevati da se utvrdi da je ista bila nedopuštena. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

 

  1. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj kao ovršenik pravomoćnim rješenjem posl. broj Ovr-1039/2010-31 od 25. svibnja 2016. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te da je tijekom parničnog postupka ovrha obustavljena rješenjem posl. broj Ovr-1039/2010 od 23. rujna 2021. Međutim, okolnost što je ovršni postupak obustavljen ili dovršen ne utječe na pravni interes tužitelja da u parničnom postupku zahtijeva da se sada obustavljena ovrha ili dovršena ovrha proglasi i utvrdi nedopuštenom (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1153/2021 od 15. veljače 2022., Rev-1604/2018 od 8. siječnja 2019., Rev-1012/2020 od 22. prosinca 2020. i Rev-506/2021 od 28. ožujka 2023.). Dakle, tužitelj i nakon što je ovrha obustavljena ima pravni interes u parničnom postupku tužbenim zahtjevom zahtijevati da se utvrdi da je ista (bila) nedopuštena tako da su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nepostojanje pravnog interesa neosnovani.

 

  1. Nisu osnovani niti žalbeni razlozi kojima ističe da tražbina radi čije je naplate određena ovrha nije zastarjela jer nije protekao zastarni rok od deset godina iz odredbe čl. 379. st. 1. ZOO. Naime, kako u pobijanoj presudi pravilno navodi sud prvog stupnja trenutkom otkaza ugovora o kreditu dospjeli su anuiteti koji do tada nisu bili dospjeli prema odredbama ugovora o kreditu. U odnosu na anuitete koji su dospjeli prije otkaza ne primjenjuje se zastarni rok od deset godina iz čl. 379. st. 1. ZOO, već zastarni rok od tri godine sukladno odredbama čl. 372. st. 1. i 2. i čl. 379. st. 2. ZOO. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tražbina tuženika osim jednog anuiteta zastarjela, pa su žalbeni navodi tuženika kojima ističe suprotno neosnovani. Pritom je sud prvog stupnja pogrešno primjenjivao odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje: OZ/12), umjesto pravilno, odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) koje su sadržajno u bitnome identične, ali navedeno je nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude jer je i pravilnom primjenom odredaba OZ valjalo o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na nedopuštenost ovrhe odlučiti na jednak način.

 

  1. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o tužbenom zahtjevu za utvrđivanjem nedopuštenosti ovrhe pravilno i potpuno utvrdio sve odlučene činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog il nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 372. st. 1. i 2. i čl. 379. st. 2. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe prihvatio. Pritom je sud prvog stupnja primjenjivao odredbe Ovršnog zakona koji u konkretnom slučaju nije bio mjerodavan, te je u tom dijelu djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom istog o tom dijelu tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti na jednak način.

 

  1. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja u tom dijelu počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda u tom dijelu o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, u tom dijelu sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

  1. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

              U odnosu na rješenje

 

  1. Nakon ranije ukidne odluke ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je podneskom od 19. siječnja 2023. preinačio tužbu na način da je, uz zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe, istaknuo i zahtjev da mu tuženik s osnove neosnovano naplaćenih iznosa tijekom ovršnog postupka isplati iznos od 7.691,92 eura / 57.954,77 kuna.

 

  1. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelj s obrazloženjem (točka 29. obrazloženja) da tužitelj nije dokazao što je tuženik točno i u kojem iznosu stekao ovrhom. Također, sud prvog stupnja smatrao je da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 55. st. 3. OZ/12 jer zbog isplate nije upućen na pokretanje parnice, te da je i zbog toga razloga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Na kraju, sud prvog stupnja u obrazloženju navodi i da tužitelj u drugom predmetu (P-413/2023) zahtijeva isplatu neosnovano naplaćenih iznosa koje zahtijeva u ovom postupku ne navodeći pritom u presudi na koji način i temeljem čega je tu činjenicu utvrdio i zašto je ista relevantna za presuđenje u ovom postupku.

 

  1. Osnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja odlučujući o tom dijelu tužbenog zahtjeva počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, obrazloženje pobijane presuda u tom dijelu ne sadrži jasne i dostatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, a ista je djelomično utemeljena na pogrešnim pravnim shvaćanjima suda prvog stupnja.

 

  1. U odnosu na upućivanje na parnicu potrebno je navesti da postojanje odluke o upućivanju na parnicu radi nedopuštenosti ovrhe predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe i vođenje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Međutim, to se ne odnosi na slučaj preinake tužbe iz odredbe čl. 52. st. 1. OZ koja je u ovom konkretnom slučaju mjerodavna. Naime, kako je prijedlog za ovrhu podnijet 31. svibnja 2010., a sporno rješenje o ovrsi donijeto 16. srpnja 2010. to su u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe OZ, a ne odredbe OZ/12 kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, a i tužitelj.

 

  1. Odredba čl. 52. st. 1. OZ, koja je sadržajno identična odredbi čl. 56. st. 1. OZ/12, omogućuje ovršeniku (tužitelju) da tijekom parničnog postupka koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u slučaju ako se tijekom ovršnog postupka ovrha provede, preinači tužbu do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka ovrhovoditelja (tuženika) na način da od ovrhovoditelja traži da mu vrati ono što je ovrhom neosnovano stekao, te da mu nadoknadi štetu koju je zbog toga pretrpio uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

 

  1. Ovršenik, odnosno tužitelj u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u slučaju preinake iz čl. 52. st. 1. OZ ne mora biti upućen u parnicu jer takvo što nije predviđeno odredbama Ovršnog zakona, a niti je isto uopće moguće. Tužitelj naime u slučaju iz čl. 52. st. 1. OZ zahtjev za isplatu temelji na činjenicu da je ovrha u kojoj je ovrhovoditelj naplatio dio ili cjelokupnu tražbinu nedopuštena, pa je nejasno kakav bi to pravni lijek tužitelj u ovršnom postupku trebao podnijeti kako bi bio upućen na parnicu kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja. Osim toga, kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje suda prvog stupnja da u slučaju iz čl. 52. st. 1. OZ tužitelj (ovršenik) mora biti upućen na pokretanje parnice, nejasno je kada bi se odredba čl. 52. st. 1. OZ uopće mogla primijeniti. Uz navedeno, potrebno je i navesti i da ako je i sud prvog stupnja već (pogrešno) smatrao da je tužitelj sa svojim zahtjevom za isplatu trebao u ovršnom postupku biti upućen na pokretanje parnice odnosno da nedostaje procesna pretpostavka za odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva, da tada nije bilo osnove da se tužbeni zahtjev odbije, već je postojala osnova da se eventualno tužba u tom dijelu, zbog nedostatka procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje, odbaci.

 

  1. Osnovani su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu svog novčanog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, na okolnost visine tog dijela tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je dostavio specifikacije Financijske agencije od 17. siječnja 2023 i 18. siječnja 2023., Navedene isprave sud prvog stupnja nije međutim ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, a niti je naveo zbog čega smatra da predmetne isprave nisu dovoljan dokaz za utvrđenje osnovanosti tog dijela tužiteljevog zahtjeva. Stoga je za sada nejasan zaključak suda da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu svoje tražbine pogotovo kada se ima u vidu okolnost da taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, osim dijela koji se odnosi na dio potraživanja koji se odnosi na troškove ovršnog postupka, tuženik i nije jasno osporio niti je naveo koji dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naplatu tražbine putem Financijske agencije smatra spornim. S obzirom da u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u tom dijelu je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

  1. Nejasno je i zašto sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude ističe da tužitelj tužbom podnesenom u drugom parničnom postupku (P-413/2023) također zahtijeva isplatu ovrhom neosnovano naplaćenih iznosa koje potražuje i u ovom postupku. Ako je sud prvog stupnja navedenu činjenicu i utvrdio nejasno je na temelju kojih dokaza je istu utvrdio i kako je došao do zaključka da je u predmetu koji se vodi posl. broj P-413/2023 predmet tužbenog zahtjeva identična tražbina kao i u ovom postupku. Ako je to točno, onda bi se radilo o litispendenciji na koju sud prvog stupnja, sukladno odredbi čl. 194. st. 4. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, te je u svrhu utvrđivanja postojanja ili nepostojanja litispendencije sud dužan izvoditi dokaze i po službenoj dužnosti u svrhu utvrđivanja da li između istih stranaka u pogledu istog zahtjeva već teče parnice. Međutim, ako sud utvrdi da između stranaka u pogledu istog zahtjeva već teče parnica, tada sud ne odbija tužbeni zahtjev kako je to učinio sud prvog stupnja, već, sukladno odredbi čl. 194. st. 3. ZPP, odbacuje tužbu.

 

  1. Osnovano tužitelj, ali i tuženik, osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka navodeći da ista nije dovoljno obrazložena. Naime, sud prvog stupnja nije uopće naveo za zastupanje na točno kojim ročištima je tužitelju dosudio troškove parničnog postupka tako da se u tom dijelu odluka o troškovima parničnog postupka ne može ispitati, na što osnovano u svojim žalbama ukazuju i tužitelj i tuženik. Stoga je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

  1. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke te u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pritom je potrebno o navesti da je tužitelj novčani tužbeni zahtjev podnio nakon što je ovaj sud ranije donio ukidnu odluku, tako da ukidanje dijela prvostupanjske presude kojom je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen nije u suprotnosti s odredbom čl. 366.a st. 1. ZPP.

 

  1. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

  1. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će najprije po službenoj dužnosti utvrditi da li se između istih stranaka u pogledu identičnog zahtjeva već vodi parnica, te da li zbog postojanja litispendencije postoji osnova za odbacivanje tužbe u smislu odredbe čl. 194. st. 3. ZPP. Ako utvrdi da ne postoji osnova da se tužba tužitelja s novčanim dijelom tužbenog zahtjeva odbaci, sud prvog stupnja će, imajući u vidu okolnost da tužitelj u slučaju iz čl. 52. st. 1. OZ tužbu može preinačiti i bez pristanka tuženika i bez prethodnog upućivanja na parnicu, ponovno ocijeniti sve dokaze te utvrditi postoje li osnova da se i taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti ili djelomično prihvati ili ne što će obrazložiti jasnim, razumljivim i dostatnim razlozima. Pritom će i odluku o troškovima parničnog postupka dostatno obrazložiti na način da će u istoj jasno navesti za koje točno radnje, što se posebice odnosi na ročišta, dosuđuje troškove parničnog postupka i temeljem koje osnove.

 

  1. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 28. svibnja 2024.

 

 

              Predsjednica vijeća:

                                                Vesna Žulj, v.r.

[1] fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu