VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1467/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. E. iz P., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika I.-A. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1667/09-2 od 8. prosinca 2009. kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-194/09-7 od 17. lipnja 2009., u sjednici održanoj

11. veljače 2015.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom (međupresudom) utvrđeno je da tuženik nije odgovoran za naknadu štete nastale tužiteljici D. E., a odluka o troškovima postupka ostavljena je za kasniju presudu.

Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je odbijena i prvostupanjska međupresuda potvrđena.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužiteljica dana 23. ožujka 2006. kupila od tuženika 10 steonih junica pasmine smeđe govedo za iznos od 130.540,00 kn te je stoka tužiteljici isporučena, a ona je ispunila svoju obvezu plaćanja cijene.

Nakon toga je kupljena stoka pomiješana s ranije postojećom stokom u vlasništvu tužiteljice, a naknadno je utvrđeno da je dio stoke obolio od Q groznice (oboljelo je 14 krava od ukupno 42 krave u staji), a utvrđeno je i to da je tužiteljica za uzrok uginuća stoke saznala u srpnju 2007.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete jer tužiteljica tvrdi da je kupljena stoka bolovala od Q groznice, pa se naknada štete traži zbog skrivenog nedostatka stoke, za koju štetu odgovara tuženik kao prodavatelj.

Nižestupanjski sudovi smatraju utvrđenim da tužiteljica nije u roku od dva mjeseca od dana kada je nedostatak otkrila, o nedostatku obavijestila prodavatelja, te zaključuju da je tužiteljica izgubila pravo tražiti naknadu štete (čl. 404. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO), u vezi s odredbom čl. 410. st. 1. i 2. ZOO).

Tužiteljica, kao što je navedeno, reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, međutim, u reviziji tužiteljica iznosi svoju ocjenu dokaza te osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći, između ostalog, da je ona "službeno saznala" za uzrok bolesti goveda tek dana 20. ožujka 2009. kada joj je dostavljena isprava o rezultatima pretraživanja krvi bolesnih životinja, međutim, već iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona za uzrok uginuća goveda tj. nedostatak stoke, saznala već u srpnju ili kolovozu 2007.

Okolnost da je pisano izvješće o rezultatima pretraživanja krvi bolesnih životinja tužiteljici dostavljeno kasnije nije odlučna već je bitno vrijeme kada je tužiteljica (kupac) nedostatak otkrila.

Uostalom, eventualna pogrešna primjena odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), bila bi odlučna samo da je počinjena u postupku kod drugostupanjskog suda, koji, u konkretnom slučaju, nije utvrđivao činjenično stanje već je prihvatio ocjenu dokaza koju je izveo prvostupanjski sud.

Pogrešno i nepotpuno činjenično stanje nije razlog zbog kojeg se s uspjehom može podnijeti revizija.

Revizijom se osporava i pravilna primjena materijalnog prava, međutim, revident niti ne navodi u čemu bi se pogrešna primjena materijalnog prava sastojala.

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2015.