Poslovni broj: P-66/2022-18

Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao
sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz I., OIB .,
zastupanog po punomoćniku S. H., odvjetnici iz O., protiv tuženika
H. p. b. d.d.Z., OIB .7, zastupana po odvjetničkom
društvu Ž. & p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon
zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz
punomoćnika odvjetniku S. H. i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke
vježbenice K. P., 24. travnja 2024. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-
a, 28. svibnja 2024.

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 2.1. Ugovora o
kreditu broj: 771587, sklopljenog dana 12.08.2005. godine u
Vinkovcima, koji glasi:“ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i
naknadama kreditora".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 2.4. Ugovora o
kreditu broj: 771587, sklopljenog dana 12.08.2005. godine u
Vinkovcima, koji glasi:“ po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i
naknadama Kreditora."

III. Nalaže se tuženiku tužitelju, na ime razlike
preplaćenih iznosa kamata, isplati iznos od 660,81 eura, s pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od
dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od
01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je
vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem

2

Poslovni broj: P-66/2022- 18

polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do
isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

 na iznos od 2,84 eura od 15.09.2005. pa do isplate
 na iznos od 3,30 eura od 15.10.2005. pa do isplate
 na iznos od 3,47 eura od 15.11.2005. pa do isplate
 na iznos od 2,58 eura od 15.12.2005. pa do isplate
 na iznos od 3,20 eura od 15.01.2006. pa do isplate
 na iznos od 1,71 eura od 15.06.2006. pa do isplate
 na iznos od 0,43 eura od 15.08.2006. pa do isplate
 na iznos od 1,28 eura od 15.10.2006. pa do isplate
 na iznos od 3,38 eura od 15.09.2007. pa do isplate
 na iznos od 4,37 eura od 15.10.2007. pa do isplate
 na iznos od 5,98 eura od 15.11.2007. pa do isplate
 na iznos od 4,73 eura od 15.12.2007. pa do isplate
 na iznos od 6,82 eura od 15.01.2008. pa do isplate
 na iznos od 6,45 eura od 15.02.2008. pa do isplate
 na iznos od 8,33 eura od 15.03.2008. pa do isplate
 na iznos od 7,87 eura od 15.04.2008. pa do isplate
 na iznos od 5,53 eura od 15.05.2008. pa do isplate
 na iznos od 8,64 eura od 15.06.2008. pa do isplate
 na iznos od 3,56 eura od 15.07.2008. pa do isplate
 na iznos od 7,70 eura od 15.08.2008. pa do isplate
 na iznos od 3,25 eura od 15.09.2008. pa do isplate
 na iznos od 7,90 eura od 15.10.2008. pa do isplate
 na iznos od 9,36 eura od 15.11.2008. pa do isplate
 na iznos od 7,17 eura od 15.12.2008. pa do isplate
 na iznos od 24,76 eura od 15.01.2009. pa do isplate
 na iznos od 27,55 eura od 15.02.2009. pa do isplate
 na iznos od 22,14 eura od 15.03.2009. pa do isplate
 na iznos od 20,21 eura od 15.04.2009. pa do isplate
 na iznos od 22,76 eura od 15.05.2009. pa do isplate
 na iznos od 21,36 eura od 15.06.2009. pa do isplate
 na iznos od 21,47 eura od 15.07.2009. pa do isplate
 na iznos od 25,81 eura od 15.08.2009. pa do isplate
 na iznos od 16,43 eura od 15.09.2009. pa do isplate
 na iznos od 20,24 eura od 15.10.2009. pa do isplate
 na iznos od 23,24 eura od 15.11.2009. pa do isplate
 na iznos od 17,94 eura od 15.12.2009. pa do isplate
 na iznos od 21,73 eura od 15.01.2010. pa do isplate
 na iznos od 22,60 eura od 15.02.2010. pa do isplate
 na iznos od 22,15 eura od 15.03.2010. pa do isplate
 na iznos od 23,06 eura od 15.04.2010. pa do isplate

3

Poslovni broj: P-66/2022- 18

 na iznos od 24,60 eura od 15.05.2010. pa do isplate
 na iznos od 24,36 eura od 15.06.2010. pa do isplate
 na iznos od 26,49 eura od 15.07.2010. pa do isplate
 na iznos od 28,90 eura od 15.08.2010. pa do isplate
 na iznos od 27,08 eura od 15.09.2010. pa do isplate
 na iznos od 26,99 eura od 15.10.2010. pa do isplate
 na iznos od 27,27 eura od 15.11.2010. pa do isplate
 na iznos od 1,82 eura od 17.11.2010. pa do isplate
sve to u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku tužitelju, zbog ništetnih
ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, isplatiti iznos od 1.768,63 eura, s pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos od
dospijeća do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je
vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. g. pa do
isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, a koje teku na iznos od:

 na iznos od 2,30 eura od 15.09.2009. pa do isplate
 na iznos od 1,80 eura od 15.02.2010. pa do isplate
 na iznos od 1,68 eura od 15.03.2010. pa do isplate
 na iznos od 3,77 eura od 15.04.2010. pa do isplate
 na iznos od 7,05 eura od 15.05.2010. pa do isplate
 na iznos od 7,36 eura od 15.06.2010. pa do isplate
 na iznos od 11,87 eura od 15.07.2010. pa do isplate
 na iznos od 10,26 eura od 15.08.2010. pa do isplate
 na iznos od 21,78 eura od 15.09.2010. pa do isplate
 na iznos od 15,47 eura od 15.10.2010. pa do isplate
 na iznos od 16,97 eura od 15.11.2010. pa do isplate
 na iznos od 1.668,33 eura od 17.11.2010. pa do isplate
sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu
broj: 771587, sklopljenog dana 12.08.2005. godine u Vinkovcima, koji
glasi:" u iznosu CHF 23.000,00 (CHF dvadesettritisuće) u kunskoj
protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na
dan isplate.“ „

„ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 9. Ugovora o kreditu
broj: 771587, sklopljenog dana 12.08.2005. godine u Vinkovcima, koji
glasi:" u iznosu CHF 261,16 (dvjestošezdesetjedan i 16/100 CHF) u

4

Poslovni broj: P-66/2022- 18

kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora
važećem na dan dospijeća“.“

VI. Nalaže se tuženiku, tužitelju, naknaditi
troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, sa zakonskim
zateznim kamatama tekućom od dana donošenja presude tj. od 28. 5.
2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. Tužitelj u
tužbi navodi da je sa Volksbank d.d., a koja je pripojena društvu S d. d., 12.

08. 2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 771587, kojim se Ugovorom isti, kao
kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti, po kupovnom tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom
otplate na 120 mjeseci, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje navodi da je tuženik
tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto
prvotno ugovorene od 6,50 % godišnje, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama
sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih
u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. točka 2.1. i

2.4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope,
ništetan. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetne odredbe o
promjeni kamatne stope, temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu,
neosnovano stekao ukupni iznos od 4.978,89 kn. Nadalje navodi da on nije mogao
utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, nije mogao provjeriti pravilnost i
uzrok njezine promjene, jer iz formulacije ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj
stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa pa
navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom
potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. Zakona
o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je pravni prednik tuženika ne
samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne ugovorne
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je ugradio i valutnu klauzulu kojom je
glavnicu i redovnu kamatnu stopu, vezao za tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a
čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku tečaja između početnog
mjesečnog anuiteta koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i anuiteta koliko su
naknadno iznosili na dan plaćanja, da mu također nisu bili prezentirani mogući rizici
nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta
uslijed rasta tečaja, da mu je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao
najpovoljniji kredit, te da uslijed navedenih promjena tuženik temeljem ništetne
ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, po svakom
mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 13.325,76 kn. Tužitelj ističe
kako je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od
dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu

5

Poslovni broj: P-66/2022- 18

posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 8. izreke, kojom
se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena S d.d. (ranije V.b. d.d.),
"u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći
u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak. Stoga tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih
odredbi ugovora, te obvezno pravni zahtjev radi isplate na ime preplaćenih iznosa
otplate kredita u ukupnom iznosu od 2.429,44 eura, kao i da mu tuženik naknadi
trošak parničnog postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u
cijelosti neosnovani. Prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda, kao
i prigovor zastare potraživanja. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice Potrošač nije
primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a i da kad bi bila primjenjiva, da
nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS i automatskoj vezanosti ovoga sud
utvrđenjima iz Presude VTS. Također navodi da i kad bi presuda iz Parnice Potrošač
bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene
predmetnom tužbom za ništetnosti nisu utvrđene ništetnim u parnici Potrošač.
Nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima
se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja
dovele do neravnoteže među stankama. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj
klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik samu visinu
tužbenog zahtjeva ne osporava. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev
tužitelja u cijelosti i obveže tuženika da naknadni tuženiku troškove parničnog
postupka

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 771587
otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, izveden je dokaz saslušanjem
tužitelja

Sud je odbio prijedlog tužitelja radi provođenja dokaza financijsko
knjigovodstvenim vještačenjem obzirom da tuženik čini nespornim visinu tužbenog
zahtjeva.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih
dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8.
Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev
osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu
preplaćenog iznosa od 2.429,44 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog
nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 12. 8. 2005. sklopili Ugovor o kreditu br.
771587 na iznos od 23.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

6

Poslovni broj: P-66/2022- 18

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze
može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim
stopama Volksbanke d.d., te na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,50 %,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je
iznosio 261,16 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan
sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala, - da je kredit otplaćen u cijelosti,

- visina tužbenog zahtjeva.

6.Sporno je:

- da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i
obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li
ništetne.

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na
isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno
ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog
promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja
- da li je Općinski sud u Vinkovcima nadležan za postupanje u predmetnoj
pravnoj stvari.

7.Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke 12. 08. 2005. zaključile
Ugovor o kreditu broj 771587 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u
slučaju spora nadležan sud u Zagrebu. U navedenom ugovoru tužitelj ima status
potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu
dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse
izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž859/2019-2 od 15. srpnja

2019. godine.

8.Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj
96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu,
propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra
nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna
posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti
potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne
novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon
usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim
uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna
odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u
suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu
u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se
o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa
potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed

7

Poslovni broj: P-66/2022- 18

formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi
da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge
sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće
za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju
nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju
potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža
direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog
na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne
odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle
smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje,
ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili
drugim nadležnim tijelom.

Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim
predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji
nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda
u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati
nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud
Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje
mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za
raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra
nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s
Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da
se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po
službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao
odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije
mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača
jer bi on čije je prebivalište u V.-s. ž.i, radi zaštite svojih prava,
u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu,
bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako
ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu,
budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati
tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po
službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana
nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da
se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost
Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u
odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda
u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u
Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci
Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci
Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci
Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci
Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci

8

Poslovni broj: P-66/2022- 18

Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci
Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.
Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju,
propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim
Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o
kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti
potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim
ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke
u obliku obroka

9.U konkretnom slučaju stranke su točkom 12.3 Ugovora ugovorile da je za
eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud u Zagreb, koja odredba je sastavni
dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.
Iz odgovora na tužbu je razvidno da je predloženo saslušanje tužitelja, dakle,
on bi trebao putovati iz I. u Zagreb, a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da
nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste
punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u Zagreb, nego se taj izbor često
zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište
ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije
o predmetu spora.

10.Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba
favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da
se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost
prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba
zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti
Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska
klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (
"Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19
dalje ZPP-a).

11.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48.
ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl.

19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.)
Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor
mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja

12.Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u
ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 255. Zakona o obveznim odnosima
od pet godina, a zastrijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik
ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
je u svojoj odluci između ostalog odlučio i u dijelu veznom za nedopuštenost odredbi
o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je
potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluku broj Rev-2245/17,
te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je
prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge „Franak“ 4. travnja 2012., a ponovno
je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena
je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače

2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 -10

9

Poslovni broj: P-66/2022- 18

od 14. lipnja 2018., pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu
"Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih
banka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare
ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih
od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina računajući
od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar
zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 28.2.2022.

13.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi
redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih
interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio
presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.
lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore
o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva
u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih
usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni
stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,
a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa
nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97.
Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj
Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja

2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu
povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu
koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa
potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu
kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav
potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr.
protiv Banca Romaneasca SA.

14.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem
razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je
sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze

10

Poslovni broj: P-66/2022- 18

promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u
razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te
koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna
klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i
korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom
utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o
promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud
vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj.
vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne
kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim
uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13
EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i
drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se
sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na
pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se
razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza
suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne
stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja
značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz
saslušanjem tužitelja.

15.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je ugovor s tuženikom odnosno s tada
V.b. d.d. zaključio 12.8. 2025. da se radi o nenamjenskom kreditu, da nije
bio klijent te banke, da je zaključio ugovor radi uređenja stana, da je u to vrijeme
banka nudila najpovoljniji kredit i to u CHF, da su svi dizali takove kredit, jer su bili
najpovoljniji i da nije razgovarao o drugom kreditu. Nadalje je izjavio da je u banci s
osobnim bankarom razgovarao o uvjetima kreditiranja, da je u banci dobio već
sastavljen ugovor koji je pročitao, da je znao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi
i da ona može biti nešto veća, da nije mogao utjecati na to odnosno ugovarati da
kamata bude fiksna zato što je to bio takav ugovor, da je također, znao što znači
valutna klauzula i pristao na te uvjete, ali da nije očekivao da će doći do tolikog
porasta, da mu banka nije slala svoje odluke o povećanju kamatne stope, te da mu je
prilikom zaključenja ugovora bilo jedno važno da dobijem kredit i da se kamata ne
poveća. Nadalje je izjavio da ga u banci nitko nije upozorio da postoji rizik takvog
ugovor, da je početna rata bila oko 1.200,00 kuna, te da je tijekom otplate prešla
iznos oko 2.000,00 kuna, te da je znao da će mu rata toliko porasti, da ne bih zaključio
takav ugovor. Nadalje tužitelju navodi da se ne može točno sjetiti, ali da misli da ga
osobni bankar nije upoznao sa parametrima kamatne stope, da je po struci policajac,
da u trenutku sklapanja ugovora nije imao obrt, obzirom da to bilo nespojivo s
njegovom službom.

16. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li
poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje

11

Poslovni broj: P-66/2022- 18

su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295.
Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene
za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja
ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom)
ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne
pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti
ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije
navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema
članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije
određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi
kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca
polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor
sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je
odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
17. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini
ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži
referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način
utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i
neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu
odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni
sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita
odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog
ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom
mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog
promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je
utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

18. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom
promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci
koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za
vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene
kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno
precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena,
uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer
u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može
predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih
egzaktnih kriterija.

19. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge
promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti
tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od
navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope
redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom
navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na
cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

20. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati
o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu
CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene
na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u

12

Poslovni broj: P-66/2022- 18

pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da
tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja
upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao
kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje
tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na
povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i
protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je
neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena
(kamata također predstavlja cijenu).

21.Nadalje st. 4. čl. 81. ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o
pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

21.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio
navode tužitelja da se o pojedinim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije
pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom
standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati
na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna
odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe
čl. 87. st. 1. ZZP/03.

22. Tužitelj je tužbom na ime preplate vezane za ništetne odredbe o kamatnoj
stopi i valutnoj klauzuli potraživao ukupni iznos od 2.429,44 eura

U odgovoru na tužbu kao i na pripremnom ročištu održanom 13.3.2024.
tuženik je naveo da ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te se protivio
provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

Uzimajući u obzir nesporne razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u
odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF i
početno ugovorenu kamatnu stopu u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene
kamatne stope i tečaja CHF za utuženo razdoblje, kao i nespornu činjenicu visine
tužbenog zahtjeva vezanog za isplatu po navedenim osnovama, sud je utvrdio da je
tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli
preplatio ukupan iznos od 2.429,44 eura.

Tako postavljeni tužbeni zahtjev sud je ocijenio osnovanim.

23.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju,
ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja
sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323.
st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je
svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao
ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom
slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu
plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je
ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu.

13

Poslovni broj: P-66/2022- 18

U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o
namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju
jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim
je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan
tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.
Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao
dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena
promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna
stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga
koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,50% godišnje,
slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima
preko iznosa kamatne stope 6,50% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog
na dan isplate kredita.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,
moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju
ukupan iznos od 2.429,44 eura, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate
svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate
određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz čl. 2. toč.

2.1., toč. 2.4. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su
koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene
ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne
prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga
Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih
ugovornih odredbi.

24.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim
te je donio odluku kao u točci I do IV izreke.

25.Glede Zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi sadržanih u članku

1. i 9. Ugovora sud je ocijenio, da se u smislu čl. 81. ZZP-a, ne radi o odredbama
ugovora koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, niti da uzrokuju znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga
donio odluku kao u točki V. izreke.

26.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155.
ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s kondemnatornim tužbenim
zahtjevom, dok u odbijenom djelu deklaratornog tužbenog zahtjeva nisu nastali dodatni
troškovi. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove
koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog
tužbenog zahtjeva i sukladno uspjehu u postupku. Dakle, visina parničnog troška
određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u
iznosu od 2.429,44 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao
tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na
troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) , za
sastav dva podneska od 1. 2. 2024. i 23. 4. 2024., za zastupanje na ročištima od 13.

14

Poslovni broj: P-66/2022- 18

3. 2024. i 24. 4. 2024. po 200,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, a što uvećano za PDV iznos 1.250,00 eura.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura.

U Vinkovcima, 28 . svibnja 2024.

Sudac: Marija Pavlović v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje
Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. . – punomoćnik tužitelja

2. . – punomoćnik tuženika