1                                            Gž-404/2021-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Ivice Raguža i Irene Lenić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. V., OIB: …, iz M. L., B., zastupana po punomoćnici V. S., odvjetnici iz M. L., protiv tuženice C. C., osobe nepoznatog boravišta, zastupana po privremenoj zastupnici A. B. K., odvjetnici iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužiteljice, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2784/2018 od 10. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o je

 

 

              Uvažava se žalba tužiteljice M. R. V. kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2784/2018 od 10. ožujka 2021. preinačava i sudi:

 

Utvrđuje se da je tužiteljica M. R. V. iz M. L., B., OIB: …, vlasnica nekretnine označene kao č.zem. … upisane u zk. ul. …, k.o. M. L., pa je temeljem ove pravomoćne presude ovlaštena zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime i u svoju korist, sve u roku od 15 dana.             

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2784/2018 od 10. ožujka 2021. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva na k.č.br. …, k.o. M. L..

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži kao osnovana, pobijana prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer razlozi za donošenje odluke nisu jasno navedeni i obrazloženi, postoji značajna proturječnost s obrazloženjem presude i u sadržaju zapisnika u odnosu na zaključke koje je sud izveo iz dokaza.

2.1. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio kako su tužiteljica i njezin pravni prednik, tj. njezin otac u posjedu prijeporne nekretnine koja se nalazi u sklopu kompleksa zemljišta koje je u potpunosti ograđeno. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica nepoštena posjednica te da nije nesamostalna posjednica. Tužiteljica je nastavila posjed od svog oca koji se smatrao vlasnikom navedene nekretnine, znala je da je otac spornu nekretninu smatrao svojom, nikada nije čula niti vidjela da bi to bilo drugačije. Tužiteljica je poštena posjednica te tijekom postupka nije dokazano suprotno. Činjenica da je tužiteljica sklopila kupoprodajni ugovor za drugu nekretninu koja nije utužena, ali ulazi u kompleks posjeda zemljišta ne dokazuje nepoštenje tužiteljice tim više jer je već tužiteljičin otac dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini prije svoje smrti, tj. samostalnim poštenim posjedom navedene nekretnine koji je trajao duže od 20 godina. Otvaranjem nasljedstva tužiteljica je postala pošteni posjednik tim više jer je njen otac bio pošteni posjednik.

3. Tuženica nije dostavila odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tužiteljice, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tužiteljica. No u ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva na k.č.br. …, k.o. M. L., a temeljem dosjelosti.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. No, pogrešno je primijenio materijalno pravo.

8. Sud prvog stupnja tako u bitnome utvrđuje kako se sporna čestica nalazi unutar kompleksa zemljišta ograđenog žičanom ogradom; da je u posjedu navedene nekretnine prvotno bio otac tužiteljice, a nakon njegove smrti tužiteljica; da tužiteljici i njenom ocu nikada nitko nije osporavao posjed; da je u odnosu na druge čestice tužiteljica zaključila kupoprodajni ugovor kako bi regulirala vlasničkopravne odnose, odnosno zaključila je ugovor o zakupu; da tužiteljica i njezin otac nisu pošteni posjednici sporne nekretnine.

9. Obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Osnovano prvostupanjski sud zaključuje da su tužiteljica i njezin pravni prednik, tj. njezin otac bili u posjedu sporne nekretnine. No, prvostupanjski sud neosnovano zaključuje da posjed tužiteljice i njenog prednika nije bio samostalan i pošten. Naime, sukladno odredbi članka 11. stavak 1.  Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. – dalje u tekstu: ZOV) samostalan je posjednik definiran kao osoba koja posjeduje stvar kao njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava, dok je stavkom 2. propisano da će posjed smatrati samostalnim ako se ne dokaže suprotno. Iz iskaza saslušanih svjedoka  K. L. i N. T. te iz iskaza same tužiteljice, nedvojbeno proizlazi da su tužiteljica, a prije nje i njezin otac, spornu nekretninu posjedovali kao samostalni posjednici. Ovo stoga jer su spornu nekretninu gospodarski obrađivali, prema istoj su se odnosili kao da su njezini vlasnici, nikada im nitko nije osporavao posjed niti ih je uznemiravao u posjedu.

11. Člankom 159. stavak 1. ZOV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da samostalni posjednik čiji posjed stvari je zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, odnosno protekom 20 godina ako je samostalni posjednik barem pošten (stavak 3.). Dakle, navedenom odredbom propisane su pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću a to su: a) samostalan posjed određene kakvoće, b) neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, c) sposobnost stvari da bude objekt stjecanja i d) sposobnost stjecatelja da bude vlasnikom te stvari.

11.1. U konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonom propisane pretpostavke. Naime, tužiteljica te njen pravni prednik izvršavali su faktičku vlast nad stvari kao da su vlasnici stvari, tj. imali su samostalan posjed nad stvari. Ovdje se posebno napominje da je tužiteljica dokazala tzv. vlasnički posjed te tijekom postupka nije dokazano da tužiteljica i njezin prednik ne bi bili u samostalnom posjedu navedene nekretnine. Tužiteljica i njezin pravni prednik prema nekretnini su se odnosili kao da su vlasnici iste, istu su gospodarski iskorištavali, održavali te posjed nikada nije bio doveden u pitanje od strane bilo koje treće osobe.

12. Posjed tužiteljice i njezinog pravnog prednika je pošten imajući u vidu odredbi članka 18. stavak 3. ZOV-a. Naime, sukladno odredbi članka 18. stavak 5. ZOV-a poštenje posjeda se presumira osim ako se dokaže suprotno. Tijekom postupka nije dokazano suprotno, odnosno nije dokazano da tužiteljica i njen pravni prednik ne bi bili pošteni posjednici. Posebno se napominje da iz navoda tužiteljice kao posjednice ne proizlazi da bi njezin posjed i posjed njenog oca bio nesavjestan. Činjenica da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica upisana tuženica sama po sebi ne isključuje poštenje tužiteljice i njezinog pravnog prednika obzirom da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na savjesnost tužiteljice i njezinog pravnog prednika. Ovo stoga jer se otac tužiteljice uvijek ponašao kao vlasnik sporne nekretnine, nikada tužiteljici i njenom ocu nitko nije osporavao pravo posjeda niti su ih ometali u posjedu te su tužiteljica i njezin otac tijekom cijelog vremena posjedovanja nekretnine prema istoj postupali kao da su vlasnici sporne nekretnine. Osim toga, okolnost što tužiteljica kao posjednica nekretnine nije provjeravala status nekretnine do trenutka smrti svog oca, a koju nekretninu su desetljećima samostalno posjedovali, ne može se uzeti kao osnov temeljem kojega bi se zaključilo kako se radi o nepoštenim posjednicima nekretnine. Nadalje, i činjenica da tužiteljica nije znala od koga je njezin otac kupio predmetne nekretnine ne utječe na poštenje upravo iz razloga jer do trenutka smrti njenog pravnog prednika tužiteljica nije imala saznanja da se sporne nekretnine u zemljišnim knjigama ne vode na ime njezinog oca. Drugim riječima, tužiteljica je bila uvjerenja da su sporne nekretnine u vlasništvu njenog oca te se stoga ista ima smatrati poštenom posjednicom.

12.1. Posjed tužiteljice i njezinog pravnog prednika traje neprekidno kroz zakonom određeno vrijeme, odnosno od kraja 1980.-tih godina pa nadalje. Dosjedanje niti u jednom trenutku nije bilo prekinuto.

12.2. Člankom 160. stavak 1. ZOV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje  teći kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost time da je stavkom 2. navedenog članka propisano da u vrijeme potrebno za dosjelost, uračunava se vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao pošteni samostalni posjednici.

12.3. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je otac tužiteljice stupio u samostalan i pošteni posjed navedene nekretnine najkasnije krajem 1988., sukladno odredbi članka 159. stavak 3. ZOV-a, to znači da je vrijeme od 20 godina potrebno za stjecanje vlasništva putem izvanredne dosjelosti nastupilo najkasnije početkom 2009. godine. Kako je tužiteljica tužbu podnijela 19. studenog 2018., to znači da je ista u trenutku podnošenja tužbe imala, računajući i vrijeme dosjedanja njenog prednika, više od 20 godina poštenog posjedovanja sporne nekretnine.

12.4. Činjenica da je tužiteljica nakon smrti svog oca zaključila kupoprodajni ugovor s D. R. u odnosu na k.č.br. … i k.č.br. …, k.o. M. L., a koje čestice se nalaze u sklopu ograđenog kompleksa zemljišta kao i čestica koja je predmet ovog spora, da za navedene čestice nije isplatila kupoprodajnu cijenu, potvrđuje vjerodostojnost iskaza tužiteljice da je njen otac i česticu koja je predmet ovog spora kupio kao i k.č.br. … i k.č.br. ... Jedina razlika je u tome što tužiteljica nije mogla stupiti u kontakt s tuženicom, a kako bi regulirala vlasničkopravne odnose u pogledu čestice koja je predmet ovog spora.

12.5. Tužiteljica je uvjerljivo obrazložila zbog čega je u kupoprodajnom ugovoru s D. R. navedena kupoprodajna cijena u iznosu od 2.000,00 eura, odnosno ista cijena je navedena isključivo radi utvrđivanja porezne osnovice, a navedenu kupoprodajnu cijenu tužiteljica nije isplatila iz razloga jer je D. R. kupoprodajni ugovor zaključio kako bi tužiteljica uredila zemljišnoknjižno stanje. Navedeno jasno ukazuje na činjenicu da je D. R. čestice koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora ranije prodao ocu tužiteljice te da je tužiteljica opravdano smatrala da je njen otac vlasnik čestica koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, a također i da je isti vlasnik i čestice koja je predmet ovog spora.

13. Nadalje, što se tiče sposobnosti stjecatelja, u konkretnom slučaju tužiteljica je sposobna biti vlasnikom stvari jer svaka fizička i pravna osoba je sposobna stjecati pravo vlasništva pa tako i pravo vlasništva dosjelošću.

13.1. Nekretnina koja je predmet spora je sposobna biti predmetom prava vlasništva jer se ne radi o nekretnini koja ne bi mogla biti predmetom vlasništva, odnosno ne radi se o nekretnini za koju bi postojale neke zakonske odredbe prema kojima ona ne bi mogla pripadati pojedincu. Dakle, navedena nekretnina nije stvar izvan prometa.

13.2. U konkretnom slučaju ispunjene su sve pretpostavke za stjecanje prva vlasništva dosjelošću te je stoga u navedenom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo cijeneći da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću.

14. Imajući u vidu navedeno, sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a ovaj sud je uvažio žalbene navode tužiteljice, preinačio prvostupanjsku odluku i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.  

 

Vukovar, 27. svibnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Krešimir Biljan