1

                            Poslovni broj Gž R-438/2020-6

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-438/2020-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz I.-G., OIB…., zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika N., bolnica (ustanova) iz I.-G., OIB …. zastupanog po punomoćnici N. O., odvjetnici iz O. društva O. i H. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-4/2020-4 od 28. travnja 2020., na sjednici vijeća 24. svibnja 2024.

 

 

p r e s u d i o  j e

             

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-4/2020-4 od 28. travnja 2020.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici iznos od 121.781,77 kn na ime bruto razlike plaće sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci presude. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Točkom II. izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 30.635,63 kn.

 

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv citirane presude zbog svih žalbenih razloga propisanih čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi pobijana presuda.

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike bruto plaće između radnog mjesta glavne sestre s koeficijentom 1,20 i radnog mjesta pomoćnik za sestrinstvo-glavna medicinska sestra s koeficijentom 2,50, za razdoblje od srpnja 2011. do kolovoza 2013.

 

6. U postupku nije sporno da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 12. srpnja 2001. do svojeg umirovljenja kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu glavne sestre s koeficijentom za obračun plaće 1,20, te da je Odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 24. travnja 2009. ustrojen poseban novi organizacijski dio tuženika pod nazivom «Uprava bolnice» koji uključuje i radno mjesto Pomoćnika (ravnatelja) za sestrinstvo-glavne medicinske sestre  za koje radno mjesto je uvjet VSS/VII odnosno završen sveučilišni studij –fakultet i da je Odlukom o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama od 24. travnja 2009. predviđen koeficijent za obračun plaće tog radnog mjesta 2,50/1,20.

 

6.1. Prvostupanjski sud je nastavno utvrdio da prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 22. studenog 2011. navedeno radno mjesto obuhvaća sljedeće poslove: član je uprave, planira i razvija sestrinsku djelatnost u Bolnici, provodi nadzor nad radom i rasporedom odjelnih sestara i određuje njihov premještaj  na druge odjele, usklađuje rad medicinskih sestara, planira nabavu opreme i potrošnog materijala za zdravstvenu njegu, medicinsko-tehničke i terapijske zahvate, priprema i uvodi provjerene nove metode rada u suradnji s odjelnim sestrama te prati razvitak zdravstvene djelatnosti, organizira trajno stručno usavršavanje medicinskih sestara, planira i nadzire ekonomično korištenje radnog vremena, sredstava rada, energije i dr., priprema prijedlog za sistematizaciju radnih mjesta vodeći računa o postojećim standardima i potrebama, obavlja i druge organizacijske i stručne poslove u skladu sa zanimanjem i položajem te po nalogu ravnatelja, a za svoj rad odgovara ravnatelju i Upravnom vijeću. U odnosu na opis poslova radnog mjesta glavne sestre, prvostupanjski sud je uvidom u ugovor o radu tužiteljice utvrdio da poslovi radnog mjesta glavne sestre obuhvaćaju sljedeće radne zadatke za koje je odgovorna glavna sestra: pravilan i jednoobrazan rad radnika na svom odjelu i punu iskorištenost radnog vremena, kontrolu uzoraka naftalana, vode, briseva (pravovremeno provođenje kontrole), dezinfekciju površina koje je potrebno dezinficirati te za propisanu upotrebu dezinfekcijskih sredstava, evidenciju i stanje lijekova, rokova valjanosti, te za sigurnost lijekova, pravovremeno slanje na obvezne preglede i kontrole osoblja u Zavod za javno zdravstvo (EP služba) te u medicini rada (radnici koji rade na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada), za pravilnu primjenu dijetetike u prehrani pacijenata, pravilno provođenje planova u dijelu koji se odnose na odjel (financijskih, godišnjih odmora i drugih). Na temelju sadržaja iskaza svjedoka i stranaka utvrdio je da je tužiteljica obavljala dio poslova pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo – glavne medicinske sestre, pa i prema nalogu ravnatelja, osobito poslove koji se odnose na rad i usavršavanje rada medicinskih sestara. Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije obavljala sve poslove tog radnog mjesta, tako da nije bila član uprave, jer je članom uprave prema odredbama čl. 26. i čl. 36. st. 2. Statuta tuženika mogla postati samo u slučaju da je doista imenovana za pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo – glavnu medicinsku sestru, da nije bila član poslovnog kolegija (čl. 53 Statuta tuženika), niti stručnog kolegija (čl. 43-45 Statuta). Nadalje, da

tužiteljica nije planirala nabavu opreme i potrošnog materijala za zdravstvenu njegu, medicinsko-tehničke i terapijske zahvate, nije pripremala i uvodila provjerene nove metode rada u suradnji s odjelnim sestrama te pratila razvitak zdravstvene djelatnosti, niti je pripremala prijedlog za sistematizaciju radnih mjesta. U vezi angažmana tužiteljice s lijekovima, prvostupanjski sud smatra da se radi o poslovima

radnog mjesta glavne sestre, prema opisu radnih odgovornosti i zadataka u ugovoru o radu tužiteljice. Konačno, u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je bila član tijela tuženika (čl. 19 Statuta), i to stručnog vijeća (čl. 40-42 Statuta), povjerenstva za lijekove (čl. 48-50 Statuta), povjerenstva za bolničke infekcije, etičkog povjerenstva (čl. 46 Statuta), te da je i sudjelovala u radu ovih tijela, prvostupanjski sud smatra da to ne znači da u radu tih tijela bila u svojstvu pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo, pri čemu da prema čl. 49. Statuta tužiteljica nije ni mogla biti član povjerenstva za lijekove jer se članovi imenuju iz redova specijalista medicine, stomatologije i farmacije.

 

6.2. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica u utuženom razdoblju stvarno obavljala samo manji dio poslova pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo – glavne medicinske sestre, zbog čega je ocijenio da tužiteljica neosnovano zahtijeva predmetnu razliku plaće i stoga nije prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka,  niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Naime, žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu procesnu povredu sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

8.1. U tom smislu tužiteljica neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije bila član uprave s obzirom na sadržaj suglasnih iskaza z.z tuženika G. M. i svjedokinje T. V. P. koji su potvrdili da tužiteljica nije sudjelovala na sastancima uprave ponedjeljkom. Tužiteljica nastavno neosnovano osporava navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda ukazujući da je sadržajem iskaza svjedokinje C. i samog z.z. tuženika potvrđeno da je tužiteljica sudjelovala na drugim sastancima tuženika, konkretno poslovnog kolegija i da je na tim sastancima mogla sudjelovati samo kao pomoćnik za sestrinstvo-glavna medicinska sestra sukladno Statutu. Naime, iako je Statutom u čl. 52. tuženika određeno da je član poslovnog kolegija i pomoćnik za sestrinstvo-glavna medicinska sestra, to samo po sebi ne upućuje na zaključak da je tužiteljica u tom dijelu obavljala poslove tog radnog mjesta u smislu Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 22. studenog 2011. Nisu prihvaćeni ni daljnji žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je radni angažman tužiteljice u vezi s nabavom lijekova obuhvaćen opisom poslova radnog mjesta glavne sestre sukladno ugovoru o radu tužiteljice. Pri tom tužiteljica ukazuje na sadržaj vlastitog iskaza prema kojem je osim za evidenciju lijekova, kako je ugovoreno, bila zadužena i za nabavu lijekova, koji da je potvrđen i sadržajem iskaza svjedokinje V. P.. Međutim, tužiteljica iskaz svjedokinje pogrešno interpretira jer iz sadržaja iskaza ove svjedokinje proizlazi da je tužiteljica u vezi toga konzultirala ravnatelja, što je uostalom potvrdio i ravnatelj tuženika u svom iskazu, pa je za zaključiti da tužiteljica u tome nije imala samostalnost na način kako je to opisano za poslove radnog mjesta pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo. Tužiteljica bez uspjeha nastoji osporiti pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sadržajem iskaza svjedoka nije potvrđeno da je obavljala poslove pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo koji se tiču planiranja nabave opreme i potrošnog materijala za zdravstvenu njegu, medicinsko-tehničke i terapijske zahvate, pripremanja i uvođenja provjerene nove metode rada u suradnji s odjelnim sestrama te praćenja razvitka zdravstvene djelatnost, te pripremanja prijedloga za sistematizaciju radnih mjesta. U tom pravcu tužiteljica izdvaja dijelove iskaza svjedokinja C., V. P., B. G., međutim i prema ocjeni ovoga suda sadržajem iskaza tih svjedokinja nije potvrđena tvrdnja tužiteljice da je obavljala poslove planiranja nabave opreme i dugog materijala za zdravstvenu njegu, odnosno i preostale navedene poslove. Tužiteljica naime ukazuje na one dijelove iskaza svjedokinja u kojem su suglasno navele da je tužiteljica sačinjavala popis robe i materijala potrebnih za iduću godinu, međutim izostavlja navesti da je svjedokinja C. izričito navela da je sam plan nabave donosilo Upravno vijeće, kao i da je u odnosu na pripremanje prijedloga sistematizacije svjedokinja V. P. izričito negirala da bi tužiteljica obavljala te poslove jer ih je obavljala ova svjedokinja od 2008. Osim toga, neosnovano tužiteljica iznosi vlastitu ocjenu iskaza svjedoka V., bivšeg ravnatelja, na način da je taj svjedok potvrdio da je tužiteljica obavljala sve te poslove jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio sadržaj iskaza tog svjedoka u onom dijelu koji je sukladan iskazu z.z. tuženika i na kojem je, između ostalog, utemeljeno utvrđenje o dijelu poslova spornog radnog mjesta koje je obavljala tužiteljica u odnosu na rad i usavršavanje rada medicinskih sestara.

8.2. S obzirom na izloženo, neosnovane su daljnje žalbene tvrdnje tužiteljice da je u kritično vrijeme obavljala poslove spornog radnog mjesta koji u osnovi predstavljaju bit radnog mjesta pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo-glavna medicinska sestra jer i prema ocjeni ovog suda, utvrđenje prvostupanjskog suda o opsegu tih poslova koje je tužiteljica obavljala, opravdava zaključak da tužiteljica nije obavljala poslove tog radnog mjesta na način da bi ostvarivala pravo na naknadu za taj rad.

9. Nastavno treba navesti da tužiteljica ne može ni ostvarivati razliku plaće u visini razlike do koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta pomoćnik za sestrinstvo-glavna medicinska sestra od 2,50. Naime, prema Statutu tuženika (čl. 25.) i Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 22. studenog 2011. uvjet za pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo je visoka stručna sprema, pri čemu nije sporno da tužiteljica ima višu stručnu spremu te stoga sukladno čl. 6. i 7. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine br. 27/01, 39/09) i čl. 3b. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Narodne novine“ br. 38/01, 112/01, 62/02, 156/02, 162/03, 39/05, 82/05, 133/05, 30/06, 118/06, 22/07, 112/07, 127/07, 124/11, 142/11, 77/12, 98/12, 112/12, 121/12) može ostvarivati plaću prema koeficijentu složenosti poslova za položaj II vrste od 1,20, koji je najviši koeficijent složenosti poslova za stručnu spremu tužiteljice s obzirom na Zakonom propisani raspon koeficijenata od 0,90 do 1,20, a tužiteljici je prema tom koeficijentu i isplaćivana plaća, te je i zbog toga zahtjev tužiteljice neosnovan.

10. S obzirom na ovakav ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao tužiteljicu nadoknaditi tuženiku prouzročene parnične troškove, a odbio njen zahtjev za naknadu troškova postupka.

11. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

12. Tužiteljici nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer u postupku nije uspjela te tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

 

 

U Rijeci 24. svibnja 2024.

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović, v.r.