1              Poslovni broj: Gž R-228/2024-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-228/2024-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. L. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika K.-A. d.o.o. za trgovinu i usluge, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. H. & G. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-1804/2019-32 od 15. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-1804/2019-32 od 15. svibnja 2020.

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova revizije iznos od 132,72 eura, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika o redovnom otkazu ugovora o radu od 12. listopada 2017., kojom se tužitelju otkazuje ugovor o radu sklopljen 15. veljače 2017. godine na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu "tehnical sales manager" (kojim su ugovorom zamijenjeni prvi ugovor o radu između tuženika i tužitelja od 30. siječnja 2004., temeljem kojeg je tužitelj za tuženika obavljao poslove na radnom mjestu direktora počevši od 1. veljače 2004., te svi naknadni ugovori i/ili dodaci tome ugovoru), potvrđena odlukom tuženika od 8. studenog 2017., te da prema tome radni odnos tužitelju nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na posao, na poslove radnog mjesta "tehnical sales manager", odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 8 dana.

 

3. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak s kamatom po članku 29. stavak 2. ZOO-a počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do plateža, sve u roku 8 dana.“

 

 

2. Odlukom o trošku obvezan je tužitelj isplatiti tuženiku iznos od 12.222,62 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači odnosno ukine.

 

4. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Žalitelj neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

7. Protivno navodima žalbe, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se prvostupanjska presuda može ispitati pa ovaj žalbeni razlog ni u čemu nije ostvaren.

 

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (tužitelja), te posljedično tome zahtjev tužitelja za vraćanje na rad.

 

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj radio na radnom mjestu "tehnical sales manager" temeljem Ugovora o radu od 15. veljače 2017. na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik dana 12. listopada 2017. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika,

- da je na istu odluku tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa na koji mu je tuženik odgovorio dana 8. studenog 2017. tako da je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan,

- da je tužitelj u daljnjem zakonskom roku podnio tužbu koja je predmet ovog spora,

- da je tužitelj početkom 2017. opozvan s funkcije direktora zbog neodgovarajućih poslovnih rezultata, a koje je poslove obavljao od 1. veljače 2004., te je sklopljen novi Ugovor o radu dana 15. veljače 2017.,

- da je 9. siječnja 2017. tužitelju dostavljeno e-mailom upozorenje pred otkaz zbog izuzetno loših rezultata poslovanja u kojem se detaljno specificiraju nedostaci u radnikovom ispunjavanju radno-pravnih obveza (izostanak bilo kakvog, a pogotovo redovitog kontakta s dobavljačima poslodavca, kratka i uglavnom neupotrebljiva izvješća tužitelja o obavljenim kontaktima, nepostojanje i neotvaranje novih projekata ili simbolično otvaranje kako bi se zadovoljila statistika, a bez stvarne volje i plana za ostvarivanje tih projekata, nepostojanje interesa za nove proizvode, izbjegavanje putovanja u Bosnu i Hercegovinu, izbjegavanje sudjelovanja na obveznim seminarima i treninzima koje organiziraju principali odnosno proizvođači proizvoda koje poslodavac prodaje na tržištu, nepostojanje osnovnih znanja o tržištu, odbijanje komunikacije s manjim i srednjim kupcima poslodavca i naglašavanje radnika da su mu u fokusu interesa samo veliki ugovori),

- da je tužitelj dana 25. siječnja 2017. potvrdio e-mailom da je primio na znanje konstruktivne kritike, te da će dati sve od sebe kako bi ostvario vidljivi napredak,

- da je tužitelj i nakon sklapanja Ugovor o radu dana 15. veljače 2017. nastavio sa neprihvatljivim ponašanjem odnosno neosnovano je izbjegavao radne seminare, o proizvodima koje je zastupao bio je nedovoljno informiran, konkretno nije bio dovoljno angažiran za distribuciju proizvoda, kao ni u posjećivanju kupaca i predlaganja projekta bez čega se ne može razviti posao odnosno nije imao apsolutno nikakav kontakt sa mnogim dobavljačima, te su njegovi izvještaji i kontakti bili kratki, jednostavni i uglavnom neiskoristivi, nije imao nikakav aktualni projekt odnosno ako ga je i imao to je bilo samo simbolično u svrhu udovoljenja statistici, nije pokazivao ikakav interes za nove proizvode dobavljača, te je zbog njegove nezainteresiranosti i nedovoljne angažiranosti došlo i do gubitka zastupstva partnera D. odnosno zbog njegovog postupanja nije došlo do odgovarajućih poslovnih rezultata,

- da je tužiteljevo postupanje u svojoj ukupnosti rezultiralo nezadovoljstvom poslodavca u odnosu na rad tužitelja budući da tužitelj nije bio usmjeren na postizanje boljih poslovnih rezultata, odnosno izostala je njegova predanost i odgovornost u izvršavanju povjerenih mu zadataka, time da odluka o otkazu sadrži konkretne i određeno naznačene razloge otkazivanja ugovora o radu, tako da je tužitelj mogao znati u svezi kojih propusta mu se otkazuje ugovor o radu,

- da navedenim tužitelj nije poštivao temeljne obveze i prava iz radnog odnosa, jer je opetovano bio nedovoljno angažiran u radu, a na što je bio u više navrata usmeno upozoravan od strane poslodavca, kojim upozorenjima mu se ukazivalo na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja za slučaj nastavka kršenja tih obveza,

- da omogućavanje obrane nije bilo realno za očekivati nakon što mu je poslodavac ostavio dovoljno vremena da poboljša svoj odnos prema radu, te se štoviše suglasio s kritikama, ali drugačije ponašanje nije uslijedilo.

 

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge.

 

11. Prema odredbi članka 8. ZPP-a pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud. Takva ocjena dokaza nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza. Odredba članka 8. ZPP-a bi mogla biti povrijeđena kad prvostupanjski sud uopće ne bi ocjenjivao dokaze u smislu navedene zakonske odredbe, ali u slučaju kad je neka od stranaka nezadovoljna ocjenom dokaza od strane prvostupanjskog suda, što je u ovom predmetu slučaj, ne znači da je ocjenjujući dokaze protivno ocjeni stranke, sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i relativno bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a.

 

12. Polazeći od prethodno navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da navedeno ponašanje tužitelja u svojoj ukupnosti predstavlja takve povrede obveza iz radnog odnosa koje opravdavaju odluku o otkazu, posebno ako se uzme u obzir činjenica da se u ponašanju tužitelja vidi namjera za kršenjem obveze iz radnog odnosa, te su tuženiku s tim u vezi nastale štetne posljedice.

 

13. Inače, skrivljeno ponašanje radnika, pretpostavlja ne samo namjeru, kao najviši stupanj krivnje, već i nehaj, kao blažu vrstu krivnje (istovjetno stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj  Rev 284/2020-2 od 6. svibnja 2020.).

 

14. Pored toga, za otkaz skrivljenim ponašanjem radnika dovoljno je da radnik krši obveze iz radnog odnosa, pri čemu je potpuno neodlučno je li poslodavcu, zbog povrede obveza iz radnog odnosa do koje je došlo skrivljenim ponašanjem radnika, nastala šteta ili ne.

 

15. Prvostupanjski je sud na pravilan način ocijenio značaj opisanog tužiteljevog ponašanja (u njegovoj ukupnosti) tj. da je u konkretnom slučaju tužitelj u dužem vremenu kontinuirano i grubo kršio radne obveze i to i nakon što je sklopio novi ugovor o radu 15. veljače 2017. odnosno počinio je konkretne povrede radne obveze i to: neosnovano je izbjegavao radne seminare, o proizvodima koje je zastupao bio je nedovoljno informiran, nije bio dovoljno angažira za distribuciju proizvoda, kao ni u posjećivanju kupaca i predlaganja projekta bez čega se ne može razviti posao odnosno nije imao apsolutno nikakav kontakt sa mnogim dobavljačima, te su njegovi izvještaji i kontakti bili kratki, jednostavni i uglavnom neiskoristivi, nije imao nikakav aktualni projekt odnosno ako ga je i imao to je bilo samo simbolično u svrhu udovoljenja statistici, nije pokazivao ikakav interes za nove proizvode dobavljača, te je zbog njegove nezainteresiranosti i nedovoljne angažiranosti došlo i do gubitka određenih zastupstva.

 

16. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz tužiteljevog ugovora o radu jer je utvrđeno da je tužitelj opetovano kršio obveze iz radnog odnosa i to nakon višestruko upućenih usmenih upozorenja na nedisciplinu i nepoštivanje obveza iz radnog odnosa. Dakle, iako je bio upozoravan da se takvo ponašanje neće tolerirati zbog čega mu je ukazano na mogućnost otkaza ugovora o radu, tužitelj i nadalje nije postupao sukladno odlukama i naredbama nadređenih.

 

17. Kod toga je neosnovana žalbena tvrdnja da poslodavac (tuženik) tijekom postupka nije dokazao povrede koje mu se pobijanom odlukom stavljaju na teret, jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi upravo suprotno. Pritom je za istaći kako odredbom članka 119. ZR-a nije propisano da se upozorenje mora odnositi na postupanje u razdoblju koje se promatra, odnosno na razdoblje u kojem je povreda obveza iz radnog odnosa učinjena.

 

18. Nadalje, čak i da je izostalo upozorenje na obveze iz radnog odnosa (članak 119. stavak 1. ZR-a) prije otkazivanja nije bezuvjetno razlog zbog kojeg bi otkaz ugovora o radu uvijek bio nedopušten.

 

19. S obzirom na iznijeta činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, imajući na umu prirodu i značenje povreda obveze iz radnog odnosa što je učinio tužitelj (grubo kršenje radnih obveza i nakon sklapanja ugovora o radu od 15. veljače 2017. u smislu njegove informiranosti, zainteresiranosti, sadržaja izvještaja i projekata, te odnosa prema dobavljačima), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije bilo ni potrebe za takvim upozorenjem, koje po mišljenju ovog suda ne bi imalo ni logički prihvatljiv smisao. To bi, naime, značilo da bi konkretno kršenje obveza od strane tužitelja ostalo bez posljedica, a tek u ponovljenom takvom postupku poslodavac bi mogao reagirati na opisani način. Riječ je, naime, o takvom ponašanju tužitelja koje predstavlja kršenje elementarne obveze iz radnog odnosa, a što je potpuno neprihvatljivo (istovjetno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda RH broj: Revr 1890/10-2 od 19. veljače 2013.).

 

20. Materijalnopravno je pravilno obrazloženje prvostupanjskog suda da niti jedan poslodavac nije dužan trpjeti ponašanje radnika koje se objektivno manifestira u stalnom kršenju obveza iz radnog odnosa pri čemu mjerodavnim pravnim normama (ZR) nije propisano da bi razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika bio opravdan jedino u slučaju kada poslodavcu zbog ponašanja radnika nastane šteta.

 

21. Stoga, imajući u vidu utvrđenja o načinu na koji je tužitelj povrijedio obveze iz radnog odnosa, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik dokazao opravdane razloge za otkaz ugovora o rad, čime nije osnovan niti tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na posao jer će sud naložit vraćanje radnika na posao samo ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao (članak 124. stavak 1. ZR).

 

22. U kontekstu rečenog, također nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane, a ovo tim više jer je u postupku utvrđeno da je tuženik i ranije razgovarao s tužiteljem o učinjenim povredama. Naime, prethodno omogućavanje  radnika da iznese svoju obranu (članak 119. stavak 2. ZR-a) nije samo sebi svrha. Propust poslodavca relevantan je samo ako je utjecao na zakonitost odluke o otkazu, odnosno u ovom slučaju ako ne bi uslijedio otkaz ugovora o radu pod pretpostavkom da je tužitelju prethodno omogućena obrana i da je on opravdao svoje postupke. U postupku je utvrđeno kršenje radnih obveza koje je pobijanom odlukom o otkazu tužitelju stavljeno na teret, pa stoga prethodno omogućavanje, odnosno onemogućavanje iznošenja obrane u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

 

23. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, a s obzirom na navedena utvrđenja, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba iz članka 119. stavak 1. i 2. ZR-a.

 

24. Slijedom svega iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu, kao i zahtjev koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

 

25. Odluka o trošku zasniva se na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

26. Kako dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

27. Tužitelju je na ime troškova revizije obistinjen zatraženi iznos od 1.000,00 kuna / 132,72 eura.

 

Splitu 23. svibnja 2024.