1              Poslovni broj: Gž-482/2023-2

 

   

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-482/2023-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja H. I. d.o.o., OIB: ...., protiv tuženice I. M. iz R.,  OIB: ...., koju zastupa opunomoćenik V. M., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-240/2021 od 23. prosinca 2022., 23. svibnja 2024.

 

presudio je

 

              Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-240/2021 od 23. prosinca 2022. u dosuđujućem dijelu točke I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice V. Ć. pod poslovnim brojem Ovrv-5281/2020 od 23. studenog 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužteilju iznos od 86,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 14,85 eura od 29. lipnja 2019. do isplate, na iznos od 23,89 eura od 31. srpnja 2019. do isplate, na iznos od 23,89 eura od 11. prosinca 2019. do isplate i na iznos od 23,89 eura od 15. siječnja 2020. do isplate, dok je citirani platni nalog ukinut u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 24,06 eura, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9,95 eura, dok je preko dosuđenog iznosa parničnog troška zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude u točki I. izreke u dijelu kojem je platni  nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice V. Ć. pod poslovnim brojem Ovrv-5281/2020 od 23. studenog 2020. održan na snazi, te u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, žalbu podnosi tuženica iz žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

 

3. U žalbi ističe da je predmetni Ugovor o najmu sastavio tužitelj, kao i da je tuženicu uvjetovao da plati dugovanje njezine majke. Nadalje, tuženica ističe da pričuva nije trošak stanovanja u smislu članka 35. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006. i 68/2018.; dalje: ZNS). Tuženica se poziva na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015.; dalje: ZZP) ističući da je tužitelj iskoristio nedopušteni utjecaj i teški ekonomski položaj tuženice, te ju uvjetovao plaćanjem dugovanja njezine majke i sklapanjem ugovornih odredbi koje nije željela sklopiti. Osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je tuženica slobodnom voljom sklopila Ugovor o najmu. Također, tuženica ističe da je predmetni Ugovor o najmu ništetan prema članku 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO). Konačno, tuženica se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 86,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime zajedničke pričuve za mjesec lipanj, srpanj, studeni i prosinac 2019. za stan broj 2 u prizemlju zgrade u R., .... izgrađen na k.č. 6152 (prije provedenog postupka obnove zemljišnih knjiga k.č.2708/2) k.o. S., a na temelju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenim između stranaka 10. travnja 2019., koji je potvrđen od strane javne bilježnice V. Ć. pod poslovnim brojem Ov-3959/2019 od 20. travnja 2019.

 

7. S obzirom na vrijednost predmeta spora radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a.

 

8. Nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, kao što nije sporno da su stranke sklopile Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 10. travnja 2019., a koji je potvrđen od strane javne bilježnice V. Ć.. pod poslovnim brojem Ov-3959/2019 od 20. travnja 2019.

 

9. Sporno je, a s obzirom na to da tuženica ističe da je predmetni Ugovor o najmu ništetan, je li tuženica u obvezi plaćati zajedničku pričuvu.

 

10. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, valja istaknuti da se presuda u sporu male vrijednosti sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a  ne može s uspjehom pobijati zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

11. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda zakona.

 

12. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje:

 

- da je tuženica Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sa tužiteljem sklopila slobodnom voljom,

 

- da se Ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom tuženica kao zaštićeni najmoprimac obvezala plaćati tužitelju zaštićenu najamninu u iznosu od 23,03 eura (173,51 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna),

 

- da se člankom 4. Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom tuženica obvezala da će pored ugovorene zaštićene najamnine plaćati komunalnu i vodoprivrednu naknadu, te ostale troškove povezane sa stanovanjem, odnosno troškove komunalnih usluga i to naknadu za utrošak električne energije, toplinske energije, plina, vode, odvoza kućnog smeća, pričuve i druge korištene usluge,

 

- da odredba članka 4. Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom kojom se tuženica obvezala na plaćanje zajedničke pričuve nije ništetna,

 

- da su tužiteljica u ugovornom odnosu sa tužiteljem nije potrošač, već zaštićeni najmoprimac.

 

              13. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja koja ovaj sud sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a nije ovlašten ispitivati, prvostupanjski sud pozivom na članak 9. ZOO-a, a s obzirom na to da se tuženica Ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom obvezala plaćati zajedničku pričuvu za predmetni stan, zaključuje da je tuženica obvezna platiti tužitelju zajedničku pričuvu u utuženom iznosu, čija visina tijekom postupka nije bila sporna. 

 

              14. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              15. Bitno je za istaknuti da žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je prisiljena na sklapanje Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, kao i da je tužitelj prilikom sklapanja tog ugovora iskoristio nedopušteni utjecaj i teški ekonomski položaj tuženice, te ju uvjetovao plaćanjem dugovanja njezine majke i sklapanjem ugovornih odredbi koje nije željela sklopiti, predstavljaju prigovore činjenične naravi, a kako je već istaknuto sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a presuda u postupku male vrijednosti se ne može s uspjehom pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              16. Odredba članka 9. ZOO-a propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

 

              17. Prema ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica sklapanjem Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom s tužiteljem preuzela obvezu plaćanja zajedničke pričuve za predmetni stan. Naime, u članku 4. Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom izričito je navedeno da je tuženica kao najmoprimac osim ugovorene zaštićene najamnine dužna plaćati komunalnu i vodoprivrednu naknadu, te ostale troškove u svezi sa stanovanjem, između ostalog, pričuvu, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na članak 35. ZNS-a.

 

              17.1. Članak 35. ZNS-a na koji se tuženica poziva propisuje da je zaštićeni najmoprimac dužan najmodavcu uz zaštićenu najamninu plaćati komunalnu naknadu i ostale troškove u svezi sa stanovanjem, ako tako ugovore. Cijeneći citiranu odredbu jasno se ukazuje, a s obzirom da su stranke člankom 4. Ugovora o najmu stana ugovorile troškove koje je u vezi sa stanovanjem tuženica dužna plaćati tužitelju, pa tako i zajedničku pričuvu, to takva ugovorna odredba nije protivna navedenoj zakonskoj odredbi i kao takva nije ništetna u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a.

 

              17.2. Pri tome, bitno je naglasiti da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. nije primjenjiva na konkretan predmet, budući da u tom postupku između stranaka nije postojao Ugovor o najmu stana prema kojem je zaštićeni najmoprimac slobodnom voljom uz ostale troškove stanovanja i zaštićenu najamninu preuzeo i obvezu plaćanja zajedničke pričuve, kao u konkretnom slučaju.

 

18. Žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na odredbe ZZP-a nisu od odlučnog značaja, budući da je pravilan stav prvostupanjskog suda da Ugovor o najmu stana ne predstavlja potrošački ugovor u smislu članka 39. ZZP-a.

 

19. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da odredba članka 4. Ugovora o najmu stana sklopljenog između stranaka nije prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice kao suugovaratelja sastavljača ili da bi ugrožavala postizanje svrhe sklopljenog ugovora, slijedom čega suprotno žalbenim navodima ta ugovorna odredba nije ništetna u smislu članka 296. stavka 1. ZOO-a.

 

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci ove presude.

 

21. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 23. svibnja 2024.

 

Sutkinja

Ingrid Bučković, v.r.