1

Poslovni broj: Gž-536/2023-2

Poslovni broj: Gž-536/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice M. R., OIB…, D., zastupa je Š. M. odvjetnik u Š., protiv tuženika V. B. pok. N., OIB…, Š., zastupane po odvjetnicima u ZOU N. M. i S. M. u Š., Z. A., OIB…, Š., I. A, S. R. Nj., za tuženika ad.3 pismena prima I. C., odvjetnik u ZOU C. i C. u Š., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-666/2021 od 17. studenog 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

p r e s u d i o   j e  

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-666/2021 od 17. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. R. pok. N. rođena Ć., OIB…, koji glasi:

„Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 23. siječnja 2014. godine između sada pok. N. Ć. s jedne strane kao primatelja uzdržavanja i tužene ad.1. V. B. kao davateljice uzdržavanja s druge strane, a potvrđen dana 27. siječnja 2014. godine od Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem R2-56/2014“.

II. Nalaže se tužiteljici M. R. pok. N. rođenoj Ć., OIB…, platiti tuženoj ad.1 V. B., OIB…, parnični trošak u iznosu od 21.875,00 (dvadeset jednu tisuću osamsto sedamdeset pet) kuna ili 2.903,31 eura (dvije tisuće devetsto tri eura i 31/100 euro centa) po fiksnom tečaju od 7,53450 kuna za 1,00 euro, sve rokom od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da u presudi nisu navedeni konkretni razlozi o odlučnim činjenicama, tvrdeći da se sud bavi motivacijom tužiteljice za podnošenje tužbe, a ne iznosi razloge o  odlučnim činjenicama u ovom postupku, zbog čega smatra da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U žalbi također tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a jer nije analizirao provedene dokaze.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je o odlučnim činjenicama sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne razloge pri čemu je neosnovana žalbena tvrdnja da sud nije analizirao provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a jer je sud u obrazloženju presude analizirao iskaze saslušanih svjedoka, kao i dokumentaciju koja je tijekom dokaznog postupka pročitana, a u presudi je naveo jasne razloge za presuđenje tako da je presudu bilo moguće ispitati. Kako sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužiteljica ukazuje u žalbi, kao niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pobijana presuda nije opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet tužbenog zahtjeva zahtjev tužiteljice, kao zakonske nasljednice sada pok. N. Ć. za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su 23. siječnja 2014. zaključili sada pokojni N. Ć., kao primatelj uzdržavanja i tužena V. B., kao davateljica uzdržavanja i to zbog neizvršavanja. Po ocjeni suda pravna osnova tužbenog zahtjeva tužiteljice je odredba članka 583. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom postupku na temelju odredbe članka 25. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23). U odnosu na aktivnu legitimaciju tužiteljice sud zaključuje da je ona kao zakonska nasljednica sada pok. N. Ć. legitimirana podnijeti tužbu radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju jer se radi o imovinskom pravu koje je časom smrti ostavitelja prešlo na tužiteljicu kao jednu od zakonskih nasljednica.

6.1. Na temelju sadržaja Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23. siječnja 2014., koji je ovjeren od strane suca istoga suda pod brojem R2-56/2014 27. siječnja 2014., sud utvrđuje da se je tužena V. B. obvezala uzdržavati svojeg oca N. Ć. na način da se o njemu brine, da mu pomaže, da mu pruži potrebnu materijalnu skrb sukladno potrebama i željama primatelja uzdržavanja, da mu osigura medicinsku skrb u svakom trenutku u kojem se to ukaže potrebnim, a poslije smrti da ga sahrani u skladu s mjesnim običajima te da snosi troškove sahrane. Zauzvrat davatelj uzdržavanja dao joj je u vlasništvo svoje nekretnine precizno navedene u članku 1. toga Ugovora, time da je prijenos prava vlasništva odgođen do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

7. Utvrđujući spornu činjenicu među strankama je li tužena V. B. uzdržavala svojeg oca sukladno zaključenom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, sud je ocijenio iskaze svjedoka predložene po tužiteljici i tuženici te je u bitnome utvrdio da tužiteljica u posljednjih 17 godina nije bila u kontaktu sa svojim ocem N., iz razloga što nije mogla prihvatiti činjenicu da se njezin otac 5 godina nakon smrti njezine majke, drugi puta oženio S. A. Iako tužiteljica nije dolazila u očevu kuću u B. otac je povremeno odlazio k tužiteljici time da prema iskazu tužene V. B. po povratku otac je bio utučen jer je govorio da ga je tužiteljica tjerala i da "će ga baciti niz skale." S druge strane sud utvrđuje da je tužena V. B. uzdržavala svojeg oca u mjeri u kojoj je to njemu bilo potrebno pa mu je tako donosila hranu, održavala higijenu stambenog prostora, a isto tako u trenutku kada se je razbolio tada su upravo tužena V. B., kao i članovi njezine obitelji, pružali primatelju uzdržavanja medicinsku skrb, odnosno odvozili su ga na liječničke preglede, dijagnostičke i terapeutske postupke, a što je sud utvrdio na temelju medicinske dokumentacije za N. Ć., iz koje proizlazi da je na povijesti bolesti od 3. veljače 2020. kao broj telefona za obavijesti naveden telefonski broj tužene V. B., a isto tako da je na specijalističkom nalazu 2. veljače 2020. navedeno da je N. Ć. dovezen na hitni bolnički odjel te da je naknadno došao suprug tužene V. B. R. B. Sud je također utvrdio da je u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju navedeno da davateljica uzdržavanja već dulje vrijeme brine o primatelju uzdržavanja te da je primatelj uzdržavanja osobito i emocionalno vezan uz nju te da je to razlog za zaključenje Ugovora jer je želio da ona i nadalje nastavi brinuti o njemu na isti način. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da ocu nije bilo potrebno uzdržavanje jer je imao svoju mirovinu, a mirovinu je imala i njegova supruga S. A. Ć., sud utvrđuje da sama činjenica što davatelj uzdržavanja ima dovoljno financijskog sredstava za uzdržavanja, ne isključuje mogućnost zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, obzirom da je po ocjeni suda sadržaj uzdržavanja vrlo kompleksan i nije ga moguće cijeniti samo s financijskog aspekta. Prema utvrđenju suda tužena V. B. snosila je troškove ukopa primatelja uzdržavanja N. Ć., sukladno Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a tužiteljica na ukopu nije bila, što je potvrdila svjedokinja M. Ć. C.

7.1. Kako su svjedoci koje je predlagala tužiteljica, kao i svjedoci koje je predlagala tužena V. B. po ocjeni suda iskazivali usmjereno u korist tužiteljice, odnosno tužene V. B., na takvim iskazima nije temeljio presudu, odnosno sud utvrđuje da su u iskazima svjedoci govorili o narušenim međusobnim odnosima tužiteljice i oca, dok nisu imali konkretnih saznanja o tome je li tužena V. B. uzdržavala oca i na koji način. Po ocjeni suda tužiteljica u ovom postupku nije dokazala tvrdnje da tužena V. B. nije ispunjavala obveze preuzete Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, iz kojih razloga je sud primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a, dakle, primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

9. Tužiteljica u žalbi iznosi tvrdnju da je sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju apsolutno ništav, jer da je sada pok. N. Ć. raspolagao bračnom stečevinom koju je stekao u braku sa sada pok. Z. Ć. Tvrdnje o ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljica prvi puta ističe u žalbi, a u tom smislu nije postavila niti tužbeni zahtjev tijekom postupka. Kako se prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, ovaj sud te žalbene tvrdnje nije ispitivao u ovom drugostupanjskom postupku.

9.1. Tužiteljica u žalbi ponavlja tvrdnje da sada pok. N. Ć. nije imao potrebu za sklapanjem spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju jer su on i njegova supruga S. imali mirovine od kojih su se mogli uzdržavati, a također iznosi i tvrdnju da su skoro do smrti imali štand na tržnici na kojem su prodavali svoje proizvode, zbog čega smatra da otac nije imao potrebe zaključivati Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nastavno na takvu tvrdnju tužiteljica iznosi i tvrdnju da je riječ o prividnom ugovoru, međutim, i to je činjenica koju tijekom postupka nije isticala pa ju sada u smislu citirane odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a ne može po prvi puta iznositi u žalbi.

9.2. Kako u postupku nije bilo sporno da je sada pok. N. Ć. zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženom V. B., a sporna činjenica je bila je li davateljica uzdržavanja uzdržavala primatelja uzdržavanja, jer je to po sadržaju tužbe razlog zbog kojeg je tužiteljica podnijela tužbu za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, pravilno je sud zaključio da tužiteljica u ovom postupku tu spornu činjenicu među strankama nije dokazala, za razliku od tužene V. B. koja je u postupku dokazala da je brinula o ocu u vrijeme kada je on bi bolestan i kada mu je bila potrebna pomoć, jer to proizlazi iz liječničke dokumentacije koju je tuženica predala u spis kao dokaz. Naime, svjedoci koje je predlagala tužiteljica i to B. R. i R. R., nisu imali saznanja o uzdržavanju sada pok. N. Ć., već su uglavnom iskazivali o narušenim obiteljskim odnosima, dok je svjedokinja G. J., koju je predložila tužiteljica iskazivala o tome da se je tužiteljica brinula o ocu nakon smrti majke Z. pa sve dok se on nije oženio sa S. A., nakon čega su njihovi odnosi bili zahlađeni te je i ova svjedokinja s druge strane iskazivala da se nakon 2014. o N. Ć. brinula tužena V. B. te je opisivala da je primatelj uzdržavanja zvao davateljicu uzdržavanja kada mu je to bilo potrebno pa iz tog iskaza također proizlazi da je tužena V. B. ispunjavala obveze preuzete Ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Žalbene tvrdnje tužiteljice o tome da njezin otac nije imao potrebe zaključivati Ugovor o doživotnom uzdržavanju nisu pravno relevantne za valjanost pobijane presude, obzirom da je tijekom postupka bila nesporna činjenica da je otac takav ugovor zaključio, a uobičajeno je da se ugovori o doživotnom uzdržavanju zaključuju i u situacijama kada u trenutku zaključenja ugovora primatelju uzdržavanja još nije potrebno uzdržavanje, već za slučaj da mu uzdržavanje postane potrebno, kao što bi se moglo zaključiti i iz sadržaja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojem su stranke u članku 2. ugovorile davanje uzdržavanja sukladno potrebama i željama primatelja uzdržavanja, a medicinsku skrb u svakom trenutku u kojem se to ukaže potrebnim. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženica primatelju uzdržavanja davala uzdržavanje u trenutku kad mu je to bilo potrebno, a posebno u vrijeme kada je obolio, pravilno je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za raskidom ugovora zbog neizvršavanja neosnovan.

10. Iz obrazloženih razloga žalba tužiteljice nije osnovana zbog čega ju je trebalo odbiti, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 23. svibnja 2024.